Kako je kradljivac duša svojim misterioznim fotografijama koje plešu između svijeta zbilje i snova osvojio Instagram, ali i našu podsvijest

26/11/2021

Upoznajte princa tame, australskog majstora svjetla Markusa Andersena

Kada je prije nekoliko tjedana virtualni svijet nakratko obavila tama jer su na nekoliko sati pali Facebook, Instagram i WhatsApp, a mi smo, za promjenu, barem nakratko podigli pogled s malih ekrana i zagledali se u sebe i svijet oko nas, nismo ni bili svjesni da se uz otklanjanje tehničkih problema na serverima paralelno vodila briga i o duši društvenih mreža. Tih svemoćnih a tako tajnih algoritama koji navodno čitaju i procjenjuju našu podsvijest bolje od najsuptilnijih psihoanalitičara. A ako je vjerovati stručnjacima, oni su toliko moćni da nas u trenu mogu navesti na potpuno neočekivane odluke i probuditi u nama potpuno nove osjećaje, želje, strasti, bolje i od najfatalnijih zavodnica u noir filmovima.

j

Uostalom, nije li još i Sigmund Freud na početku prošlog stoljeća tvrdio da fotografija nije ništa drugo nego ilustracija naše podsvijesti, miljama daleko od obične preslike realnosti, a tako bliska fantazmagoriji, iluziji, tajnim strahovima i snovima? Šteta samo što nije dočekao naše vrijeme jer bi sigurno postavio i teoriju da su hashtagovi novi ključevi Pandorinih kutija. Jer kako drugačije objasniti da mi je - od 350 milijuna fotografija, koliko se navodno svaki dan uploada na društvene mreže, a od kojih mnoge imaju hashtagove koje volim #dark #mysterious #gritty - jedne zimske nedjelje ove godine iskočila baš fotografija koja tako precizno rezonira s mojom podsviješću.

Fotografija bez imena, objavljena 3. siječnja 2020., prikazuje muškarca s leđa u crnom odijelu, crne zalizane kose i širokih ramena. Misteriozni muškarac stoji s lijeve strane kadra i možda bi mogao proći kao Don Draper da u ruci nema izdajnički zeleni mobitel na uhu koji svijetli u mraku. S desne strane kadra je upravo prošla djevojka čije lice je napola progutala sjena, s torbicom čiji natpis izmiče značenju, a ona je, izlazeći iz kadra, upravo pogledala ravno u nas, ostavljajući nas da gledamo u središte fotografije koje obavija duboka tama. No, ako ćemo biti precizniji, ona je upravo pogledala u fotografa i možda se baš poput nas pita - tko je zapravo Markus Andersen, australski fotograf skriven iza kamere, a koji je svojim fantastičnim fotografijama u kojima miksa realnu svakodnevicu na ulicama Sydneyja s tako duhovitim, poetičnim, začudnim i tajanstvenim elementima zaveo 50.000 followera, koliko ga prati na društvenim mrežama?

m

Instagram je jako tajanstven i radije nas preusmjerava na njegove tri knjige fotografija – Rage Against the Light, Cabramatta i Intimate – koje bi same trebale govoriti. I doista, one ne samo da govore jer njegovi likovi su toliko životni, stvarni, uhvaćeni u najkrhkijim trenucima svoje biti, a kojih često ni sami nisu svjesni, baš kao prve dagerotipije snimljene u Parizu u 19. stoljeću kada su se gledatelji bojali pogledati u dvodimenzionalne likove jer su imali osjećaj da ih oni doslovno mogu vidjeti i čuti. Isto tako i glavni protagonisti njegove posljednje knjige "Intimate" žure australskim ulicama u kasno poslijepodne dok je grad prošaran dubokim odrazima, uronjeni u svoje unutarnje svjetove, nesvjesni da ih se fotografira. Zovu svoje najdraže, brinu se zbog propuštenih prilika, poslova, poziva, zbog emocija koje će možda biti ponuđene na pladnju, a neodgovorene, hoće li grad ponovno biti u lockdownu, kako će preživjeti, a Markus ih lovi u dubokim sjenama, iscrtavajući pomoću australskog sunca skulpturalne portrete kao da je daleki rod našeg Jurja Dalmatinca, tvorca sa šibenske katedrale. Ili još bolje - skriveni brat Nicka Cavea, tog australskog princa tame koji je od mračnih tonova kreirao tako privlačan paralelni svemir.

No svaki majstor tajnih struktura i algoritama jako dobro zna da ništa u svemiru nije slučajno i da je sve povezano pa tako i Markus, uz portrete slučajnih prolaznika iz urbanog miljea i psihoportrete duša, paralelno 'montira' i jarko približene kadrove iz prirode – strukturu stabala, grane, stijene, a koji zrcale geste njegovih prolaznika, njihovu teksturu kože, neke tajne strukture i još suptilnije mreže. Uostalom, još je i Walter Benjamin 1930. u djelu "Little History of Photography" pisao da fotografije cvijeća Karla Blossfeldta snimljene makro objektivom uvelike nadilaze svijet botanike te nas vode direktno u podsvijest koja u strukturi krhkog bilja vidi antičke stupove, gotičke prozore, toteme.

n

Naravno da nakon svega nismo mogli ostati samo na našim unutarnjim svjetovima, algoritmima i lajkovima nego smo poželjeli doista upoznati autora ovog čudesnog svijeta tame koji svijetli u mraku. Pogledajte sjajan mini-dokumentarac "Belly of the Beast" u kojem Markus otkriva zašto se prilikom rada osjeća poput urbanog lovca, zašto preferira film, brzinu i žive strukture, otkuda fascinacija crnom, skrivenim i mrakom te zašto u svim fotografijama traži onaj začudni element koji život znači...

Foto: Markus Andersen

Aleksandra Orlić

Novo

Komentiraj