A što bi anđeli rekli o ljubavi i prevari?

19/01/2015

Pitali smo Tanju Tolić, autoricu sjajne knjige "Zovem se nebo", zašto se mi uopće zaljubljujemo i dobivamo krila, biramo li naše partnere svjesno ili smo žrtve sudbine i anđeoskog hira te kako oprostiti prevaru i ponovno biti sretni...

U kozmosu zvanom Cosmo svijet već odavno ne vjerujemo ni u savršene muškarce ni idealne ljubavnike, a kamoli u bogove od metar i devedeset koji bi nas mogli uzeti u naručje i spasiti od svih životnih nedaća i nas samih, no vjerujemo da postoji ljubav iz vedra neba. I neke više sile koje nas vitlaju amo-tamo. Pa ipak, ma koliko god se trudili odškrinuti tu zavjesu i doznati što se krije iza stvarnosti, postoji li život nakon smrti i barem naslutiti te neke tajne niti koje pletu naše živote, priznajemo da nam to nije baš polazilo od ruke kao Tanji Tolić u knjizi "Zovem se nebo".

Da ne bude zabune, ovdje anđeli nisu slatki dječarci bucmastih obraščića s krilima koji će nam pomoći čim podignemo pogled prema nebu niti podariti utjehu da život nakon smrti postoji pa tako možda jednom ulovimo i Gospodina Savršenog. O, ne! Oni su pravi zafrkanti bez krila koji tamane djeci pudinge i pomalo se živciraju kad ljudi ne znaju odgonetnuti svoje snove nego uporno ponavljaju stare greške i moraju pratiti priče stare 425 godina kao u nekim turskim sapunicama.

Iako je u svom prvijencu Tanja Tolić oslikala pravi mini svemir sa šezdesetak likova, što onih koji se čude i zabavljaju na nebu, što onih koji pate na zemlji, u centru je ipak priča o četiri prijatelja i nesreći na rijeci koja će ih zauvijek promijeniti. Roman o jednoj djevojčici koja razgovara s anđelom, mužu koji sanja mrtvog brata, ženi koja pronalazi sliku koju je stavila u mamin lijes. Roman o ljubavi i prevari, obračun sa strahom od smrti i gubitkom sebe. I naravno, tko bi gledao s neba na sva ta uzbudljiva događanja na zemlji da tu nema i velikih ljubavnih priča.

Pa ipak, čak i da ne vjerujete u anđele - oni su tako živi, podjednako nesavršeni kao mi i možda zato tako uvjerljivo nude savjete kao u najboljem self-helpu i odgovore na pitanja kao što su zašto se zaljubljujemo, zašto patimo od osjećaje krivnje i kako prihvatiti gubitak, zaboraviti, preboljeti, oprostiti i opet biti glavni lik Pharrellove hit-pjesme "Happy".

y

Godinama ste radili kao urednica i novinarka u Večernjem listu, Vjesniku, Jutarnjem listu, časopisu Forbes i posljednje četiri godine u tjedniku Globus, a onda ste jednog dana odlučili napisati knjigu. Sjećate li se kako se i kad ta ideja (ili je bolje reći iskrica) pojavila u vašoj glavi? Što je bio glavni pokretač?

Sjećam se, imala sam devet godina. Preostalih trideset godina skupljala sam hrabrost da to i učinim. ;) Pisanje je moj najstariji san. Odmalena sam bila strastveni čitatelj, u mojoj obitelji se mnogo čitalo. Pretpostavljam da me to na neki način predodredilo – da bi pisac mogao postati piscem u njemu najprije mora zaživjeti strastveni čitatelj. Priča je, rekla bih, sjajan način da si objasnimo kako funkcionira svijet oko nas. Život je često kaotičan, nelinearan, ima mnogo rukavaca u koje zalutamo, iz nekih se teško ili nikad ne vratimo. Struktura priče logična je i kauzalna, dok čitamo savršeno nam je jasno sve što se događa likovima. I još više – zašto im se to događa. Osim toga što stvaraju novi život pisanjem, pisci su, zamišljam, istodobno i krotitelji života.

Koliko je trajalo to putovanje pisanje romana prvijenca i što ste na njemu naučili? Evo, recimo, da morate pohraniti nekoliko rečenica u Banku sjećanja, što biste prijavili? Put posut ružama, trnjem ili nešto treće?

Prvi roman pokušala sam napisati s devet godina. Realno, nije to baš bio roman, više neke moje žvrljotine. Mama ga je pročitala i počinila fatalnu grešku pa mi to priznala. Smatrala sam to golemom povredom moje privatnosti i toliko se naljutila da sam ga bacila u smeće. Ćudljivo dijete! Drugi sam put pokušala u ranim dvadesetima. Napisala sam stotinjak kartica teksta, ali nisam imala pojma što želim reći i kamo to sve ide. Mislim da sam morala odrasti, sazreti, biti ranjena i puno se radovati da bih mogla i pisati. Dok sam pisala “Zovem se nebo”, zapravo sam učila pisati roman. Morala sam naći svoj način, otkriti da sam tip koji radnju slaže u glavi, da ne volim mnogo planirati unaprijed, da volim da se roman priča meni. Dopustiti likovima da se otmu kontroli, da mi kradu emocije i misli. U jednom trenutku shvatila sam da ću, ako ne napišem roman, do kraja života imati osjećaj da sam promašila život. Tako da mislim da bih u Banku sjećanja utrčala vrišteći od oduševljenja jer mi je uspjelo. :)

Anđeli nam se obraćaju s boca mineralne, smiješe se na bedževima, torbama, pokazuju nam pravi put na filmovima... Kako objašnjavate njihovu veliku popularnost? Jesu li oni postali novi sveci suvremenog doba? Ili samo metafora za našu intuiciju?

Mislim da većina ljudi, vjerovali u život poslije smrti ili ne, zapravo želi neki dokaz ili nadu da neće prestati postojati. Nagon za životom u većine nas toliko je jak da nam je neprihvatljiva pomisao o uništenju. Otuda, pretpostavljam, i strah od smrti. Mislim da modernom čovjeku više ne sjedaju baš najbolje religijske dogme. Stoljećima smo se borili za slobodu, posebno slobodu mišljenja i izražavanja, pa zašto bismo danas prihvaćali da će netko, nakon smrti, prosuđivati jesmo li dobri ili loši, trebamo li u pakao ili raj? Anđeli su u većini religija i mitova bića koja posreduju između neba i zemlje. U principu ne sude, nego pomažu. Pa recimo, nagađam sad, da su oni religijski atavizmi koji su nam prihvatljivi jer ih percipiramo kao bića na našoj strani. Pop-kultura ih je dotjerala pa su postali i moderni.

y

Što vi osobno činite za zdravlje vaše duše? Imate li neke rituale, razgovore sa samom sobom, knjigu koja vam daje prave odgovore?

Razgovaram sama sa sobom u količinama koje su svim normalnim ljudima nepodnošljive. ;) Kad postanem samoj sebi naporna, onda razgovaram i s prijateljima, jer su razumni, topli i duhoviti ljudi. Humor mi se, tijekom godina, pokazao kao dobar lijek za koješta. Često se zapiljim u oblake. Vjerujem u moralni zakon u meni i zvjezdano nebo nada mnom. Ima nešto u zvjezdanom nebu... zna nekad čovjeku promijeniti perspektivu, ako dovoljno dugo gleda. Sjetiš se da je svemir beskrajan i da je na svijetu mnogo ljepote, pa vlastito iskakanje iz sklada nekako lakše prođe. I čitam, i dalje mnogo čitam.

Jedan lik u vašem romanu kaže da ljudi zapravo ne biraju koga će zavoljeti nego samo zavole. I to baš tu određenu osobu iako stotine drugih ljudi dijele iste osobine. Postoji li u ljubavi slobodna volja ili nas kroz život vodi vjetar sudbine?

Razmišljala sam jedno vrijeme o tome može li se čovjek programirano “zaljubiti”. Da biraš glavom, jer mi se to činilo pametnije. Čitala sam nekidan tekst o tome kako su u Americi napravili psihološki pokus – pokušali su ljude “natjerati” da se zaljube. U nekim slučajevima je navodno i uspjelo. No ja ne vjerujem u to i ne želim to. Život je takva fantastična avantura upravo zato što je nepredvidljiv. Tako da bi moj odgovor bio – u ljubavi svakako ima slobodne volje, jer odabiremo hoćemo li pristati na određeni odnos ili ne, ali slobodna volja ne odlučuje o tome u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo zavoljeti. Ti ljudi nam jednostavno ušetaju u srce.

Slavoj Žižek je svojedobno izjavio da je u ljubavi uvijek nešto dramatično i ekstremno nasilno. Što vi mislite o tome i kakva je frekvencija ljubavi?

Ako sam dobro shvatila, rekao je to zato što onaj prvi impuls zaljubljenosti kaže “želim te, želim da budeš moj”. Ne mislim da je to nasilje, ali neki oblik “ludila” svakako jest. Zaljubljenost jest mahnita, nestrpljiva, silovita... Ljudi čine razne ludosti navodno iz ljubavi, ali mislim da to nije ljubav nego opsjednutost. Niti je ljubav samo romantična ljubav, niti je ljubav ono što nas čini nesretnima. Kad doista volimo, to u nama ništa ne razara nego gradi.

Jedan autor je na svakoj promociji kad bi se čulo ono “Ima li pitanja iz publike?” uvijek postavljao jedno te isto pitanje “Koji je smisao života?”. Mi nećemo biti tako zahtjevni samo ćemo vas pitati - zašto se mi uopće zaljubljujemo?

Lakše bi mi bilo odgovoriti što je smisao života. ;) Mislim da se zaljubljujemo jer želimo voljeti i biti voljeni. Kad bismo bili sasvim racionalni, ne bismo se mogli zaljubljivati, ali nisam sigurna ni da bismo bili dovoljno uporni da ostanemo uz nekoga. Zaljubljenost daje tu silnu energiju zbog koje ostajemo i upoznajemo nekoga, istražujemo ga i polako prihvaćamo. Bez zaljubljenosti bismo se vjerojatno okrenuli na peti i otišli jer bismo odmah vidjeli što će nam sve ići na živce. E sad, pitanje je zašto želimo voljeti... Mislim da svi želimo negdje pripadati, da želimo preskočiti ili raširiti granice vlastita bića.

Nitko nije s prvim poljupcem potpisao garanciju da će to trajati zauvijek. Što kada se dogodi prevara? Što bi nam pravi anđeo šapnuo u uho?

Ako je bilo ljubavi, ako ima ljubavi – koliko god to paradoksalno zvučalo, mislim da se treba boriti za odnos. Naravno, ne možeš se boriti sam. A ako borba ne ide, treba znati odustati. Ne znam što bi pravi anđeli rekli. Moji bi, moguće, kolutali očima od silne drame koja na zemlji prati romantične odnose.

Nedavno je na televiziji bila BBC-jeva serija “Who do you think you are” gdje pojedinim slavnim osobama istražuju pretke do šest koljena unatrag i, slučajno ili ne, čini se da se neke priče i sklonosti ponavljaju, od izbora zanimanja do ljubavnih drama. Mislite li da su nam neke priče upisane u DNK?

Jasno mi je da je, u biološkom smislu, moguće naslijediti neke bolesti ili karakteristike fenotipa, kao i da je u društvenom smislu moguće poprimiti neke obrasce ponašanja. No velik sam poklonik vjerovanja u to da sami krojimo svoju sudbinu. Ili sam jednostavno prokleto tvrdoglava.

y

Suvremeno doba na čelu sa serijom “Seinfeld” dovelo je do vrhunca koncept prekida kao prevenciju od boli. U kakvom su odnosu ranjivost i snaga za nekoga ako volite? I zašto se tako bojimo intimnost?

Moje veliko životno otkriće je bilo da – što više volim, to postajem ranjivija. Činjenica da nekoga volimo znači i da, potencijalno, puno toga mogu izgubiti. Ne volim biti ovisna o ljudima, ali jesam “ovisna” o ljubavi. Ovisna sam o tome da volim i budem voljena jer mislim da mi to daje bogatstvo na razini ljudskosti. Plašila me dugo ta ranjivost, ta osjetljivost, to da sam na neki način “laka meta”. Pretpostavljam da to plaši i druge ljude. Ali danas znam da mi ta ranjivost daje i nemjerljivo bogatstvo – upravo zato što sam ranjiva i osjetljiva, sposobna sam i voljeti, otvorena sam. Uskratiti sebi ranjivost, zatvoriti se, znači zatvoriti se općenito za život, za nova iskustva, za učenje, za rast... Dakle, moguće je da će boljeti, da ću se razočarati, ali znam da ću i preboljeti. Ovo zadnje je vjerojatno najveći izazov – odgojiti sebe u takvo biće da znaš da ćeš preboljeti.

Može li prevara učvrstiti ljubav?

Ne. Ljubav raste iz povjerenja i poštovanja, a preljub upravo to razara. Ali mislim da je moguće preboljeti preljub, barem u teoriji. Nažalost, ne znam puno parova kojima je to uspjelo u stvarnom životu. To je dijelom bio i motiv za pisanje romana – pitala sam se što bi preljubnik i prevareni morali učiniti da bi mogli preboljeti toliko bolno iskustvo.

Zašto je važno naučiti biti gubitnik?

Zato što u životu nećemo dobiti sve ono o čemu smo sanjali i zato što će nam nekad trebati puno vremena i napora da bismo ostvarili svoje snove. Mislim da se za velike stvari u životu moramo svojski “pomučiti”. Ako ne znamo prihvatiti povremene poraze, pogrešne odabire, činjenicu da su neki snovi nerealni, odustat ćemo na pola puta ili, još gore, živjeti u oblacima.

Vodite portal za knjigoljupce – www.najboljeknjige.com. Možete li izdvojiti tri knjige koje su vaš oduševile i zašto?

Počet ću s domaćim piscem – Kristianom Novakom koji je napisao roman “Črna mati zemla”. Kristian je nesvakidašnji talent, ispričao je potresnu i dirljivu priču o dječaku kojem je umro otac i mislim da je to napravio toliko sjajno da može stati uz bok svjetskim piscima. Nedavno sam pročitala novi roman Davida Mitchella, “The Bone Clocks”, fantastičnu priču koja prati borbu dvije skupine besmrtnika, a ključnu ulogu u njihovoj bitki odigra obično ljudsko biće – jedna Holly koju pratimo od djetinjstva do starosti. Roman će ove godine biti preveden na hrvatski. Kako je Mitchell jedan od mojih omiljenih pisaca, pa gotovo opsesivno čitam njegove intervjue, otkrila sam i njegova dobrog prijatelja Michela Fabera i njegov roman “The Book of Strange New Things”, neobičnu priču o pastoru koji otputuje u novootkrivenu galaksiju kako bi postao misionar među izvanzemaljcima. I taj će roman ove godine biti preveden na hrvatski.

I, naravno, iako niste anđeo da znate što ćete napisati u budućnosti, imate li neku novu ideju ili barem iskricu koja vam se nenadano pojavila u snovima? 

Plan mi je napisati znanstveno-fantastični roman. Radni mu je naziv “Snoviđenje”. Zanimljivo, kao i s prvim romanom, i za ovaj sam ideju dobila u snu. Sanjala sam jednu scenu koja se zbiva u budućnosti, u kojoj ljudi prestanu – sanjati. To je sve što ću otkriti. :)

Aleksandra Orlić

Novo

Komentiraj