Kristina Krepela: životu se zaista ponekad treba dobro nasmijati!

04/11/2020

Povodom Kristinine nove predstave, razgovarali smo o novoj ulozi, ponovnom stajanju na kazališnim daskama i svemu što 'novo normalno' nosi sa sobom...

Kakav je osjećaj ponovno biti na kazališnim daskama?
Sjajan! U ovoj cijeloj situaciji, moram priznati da mi jako nedostaje kazalište, njegov miris, zvukovi i osjećaj hoda po njegovim daskama, sloboda i kreativnost, zaigranost i veselje koje tamo osjećam. Nedostaju mi pune dvorane, gromoglasni smijeh i pljesak koje smo navikli čuti na predstavama. Nama glumcima itekako je potrebna publika, a i publici je potrebna publika. U kazalištu se možda na najljepši mogući način može osjetiti i spoznati zajedništvo. Tužno mi je vidjeti prazna mjesta u gledalištu i fali mi jako ta izmjena energije s ljudima koja se na predstavama događa. I beskrajno sam zahvalna, možda više nego ikad prije, na svakom gledatelju koji je u ovo zaista izazovno vrijeme došao u Talijin hram i poklonio nam svoju pažnju, ljubav i vrijeme. I upravo zbog toga želim igrati još više i još bolje za sve one koji su uz nas. Jer to su zaista daske koje meni u svakom pogledu i aspektu života znače. 
Za ovu je sezonu teatar Gavran imao brojne planove, od inozemnih gostovanja do prikazivanja brojnih naslova u Hrvatskoj - kakva je situacija danas, vrijede li planovi i dalje?
 
Teatar Gavran je zaista imao velike planove, kao i zapravo svake sezone. Sve je krenulo sjajno! Naš fantastični Miro Gavran, koji kao da iz rukava sipa nove tekstove, napisao je uistinu sjajan tekst naslova “Savršeni partner”, održana je audicija pred redateljicom Slađanom Kilibarda kojoj je povjerena režija komada i sredinom 1. mjeseca su krenule probe s ciljem da prva pretpremijera bude već 22.3. Nažalost, svi planovi su pali u vodu. No, usprkos svemu, uspjeli smo održati premijeru 12.6. pred svega 60-tak ljudi i bilo je izuzetno stresno i naporno za sve nas raditi na predstavi u svim ovim uvijetima. Meni osobno najteže psihički. Osim svih karantena i zabrana, dogodio se potres u kojem sam ostala bez stana u kojem sam živjela i uz sve to, preko noći su nam otkazana sva gostovanja i zagrebačke predstave. Ali mi se nismo dali. Iako smo do ljeta već trebali odigrati nekih 30-ak izvedbi i imati ljetnu turneju, kao i inače što teatar Gavran sa svim svoji uspješnicama ima, to se nažalost nije dogodilo. Optimistično smo 1.10. otvorili jesensku sezonu u Maloj dvorani Lisinski, odigrali svega tri predstave i nekoliko njih na gostovanju i na našu veliku žalost to je to, do daljnjega. Iako su Gavrani bili hrabri i optimistični, morali su ipak otkazati sve zagrebačke izvedbe. Čeka nas jos mozda samo jedna izvedba “Savršenog partnera” i to 6.11. u Lisinskom. Teško nam je svima jer je u ovim uvjetima našim producentima sve jako teško isfinancirati, a nama glumcima koji smo slobodnjaci to znači potpuni prekid zarade jer mi zarađujemo dok radimo. 
2
Koliko je uopće moguće išta planirati u današnje vrijeme?
Mislim da je trenutno gotovo nemoguće planirati išta osim možda za tjedan dana unaprijed. A čak i to je dovedeno u pitanje. S obzirom da nam se “pravila ponašanja” mijenjaju gotovo iz dana u dan, teško je išta veće i dugoročnije planirati unaprijed. I to je ono što mislim da ljude najviše uništava. Neizvijesnost, nesigurnost i ta potpuna zbunjenost, a onda i panika uzrokovana tim stalnim promjenama pravila i silnom količinom straha i negativnosti koja nam je utjerana u kosti. Ne podržavam to. Ljudi su potpuno izbezumljeni, uplašeni, ljuti, a mnogi i potpuno rezignirani. Mediji nas stalno bombardiraju negativom, ljude se sustavno zastrašuje, ne pruža se nikakva utjeha i nada. Možda sam utopist i idealist, ali mišljenja sam da bi vlast trebala služiti narodu jer upravo je tu ZBOG naroda, a ne obrnuto. A to već dugo ne vidim i žalosna sam zbog toga. 
Što u posljednjim mjesecima smatraš najvećim izazovima? Privatno i poslovno? 
Da mi je netko rekao da ću do sada u životu proći kroz rat, doživjeti razorni potres u Zagrebu i svjetsku pandemiju, mislila bih da je lud! Nema šanse! Ono što mi je možda uz sve to trenutno najizazovnije, ali i moja velika osobna škola jest ići kroz život doslovno dan po dan. To je ono što je trenutno u životu stavljeno pred mene. Ovladati strpljenjem i ostati svoja, imati svoje mišljenje i stav, slušati maksimalno koliko ide svoju intuiciju i zadržati vjeru u pozitivni ishod cijele ove situacije. Poslovno mi je prilično izazovno jer kao slobodnom umjetniku važno mi je da radim jer tada zarađujem, nisam član ansambla kazališta i nemam plaću, a predstave, snimanja i brojni drugi angažmani su otkazani. No, koliko god da je teška i tužna, u isto vrijeme me i tješi činjenica da u svemu tome nisam sama, ima preko 1300 umjetnika u Hrvatskoj sa statusom slobodnjaka i nadam se da će naša vlast prepoznati koliko nam je pomoć trenutno potrebna i koliko jedno društvo bez kulture i umjetnosti nikako ne može opstati. Jednostavno umire. I to brzo. Gore od bilo kojeg virusa. Vjerujem da će se nešto učiniti i da se to neće dozvoliti. Zahvalna sam što imam divne prijatelje uz koje je sve lakše i vrijeme provedeno s njima mi hrani dušu kojoj itekako nedostaju svi kreativni aspekti mog posla i života. 
Kakvi su ti planovi za budućnost? Naziru li se kakvi novi projekti? 
Teško mi je bilo što planirati u ovom trenutku. Novi projekti se naziru, ali je sve stavljeno na čekanje. Tu je snimanje pilot epozode nove humoristične serije koja bi se trebala raditi za jednu našu televizijsku kuću, kao i nekoliko audicija za inozemne projekte za koje sam dobila poziv, ali sve se to trenutno čeka. 
3
Kako je na tebe utjecala cijela ova novonormalna situacija? Jesi li više pesimist ili optimist? Što te najviše brine? 
Ne mogu ovo sve nazvati “novonormalnom” situacijom. Ovo sto se događa je sve samo NE NORMALNO! Izraz “novo normalno” i sve što se pod njim podrazumijeva, koji je tako perfidno podvaljen ljudima, smatram krajnje degutantnim i neprihvatljivim. Nije normalno hodati okolo s maskom na licu! Nije normalno bojati se zagrljaja! Nije normalno bojati se dodira! Nije normalno stalno pričati o bolestima i strahu! Nije normalno ne živjeti punim plućima, nesputano voljeti i ne imati slobodu živjeti svoju svrhu, svoju strast! Ja se želim vratiti svom divnom, NORMALNOM životu koji će definitivno nakon svega ovoga biti još bolji. Tako da jedino možemo razgovarati o nekom BOLJEM NORMALNOM koje nas nakon svega ovoga čeka. Ali je isto tako i stvar osobnog izbora. Po prirodi sam apsolutni optimist. Ali itekako sebe i dalje učim i u teškim životnim trenucima ne pasti u potpuni očaj i apatiju već vjerovati da postoji svjetlo na kraju tunela. A ono zaista postoji. Svaki ima na svom kraju izlaz. No, moram priznati da me najviše brine kako će se sve ovo odraziti na psihičko zdravlje ljudi, na sve nas i našu djecu. Jer očito je da su ljudi i djeca izbezumljeni. I zato vjerujem u umjetnost, u kazalište i film jer sam mišljenja da su glumci i općenito umjetnici svake vrste melem za rane čovječanstva, utjeha i ohrabrenje duše svakog čovjeka. 
Reci nam nešto više o svojoj ulozi u predstavi 'Savršeni partner'! 
U predstavi “Savršeni partner” igram britku i osebujnu znanstvenicu Barbaru koja je osmislila program putem kojeg apsolutno svakoj ženi može stvoriti njezinog personaliziranog, jedinstvenog i savršenog muškarca/partnera. Sjajan je to tekst Mire Gavrana koji itekako korespondira s nečim što u svijetu već postoji. Ali isto tako na fantastičan način ponire u žensku psihologiju. Reakcije publike su odlične i sve žene, ali i muškarci se u gotovo svim situacijama u predstavi mogu itekako prepoznati. Čim ovo konačno sve završi, dođite u kazališta, dođite na “Savršenog partnera” po ogromne doze smijeha koje ćemo vam distribuirati jer smijeh je lijek, a životu se zaista ponekad treba dobro nasmijati. 
Mia Elliott

Novo

Komentiraj