Jasmila Žbanić: “Ako dok pišem scenarij ne jecam u trenucima kad moji likovi trebaju jecati, onda nešto nije u redu”

16/01/2021

U povodu novoga filma Jasmile Žbanić pod naslovom „Quo vadis, Aida?“, o posljednjim danima prije genocida u Srebrenici kroz perspektivu lokalne profesorice koja je prevodila za UN-ovu bazu, Elle je razgovarao s fantastičnom scenaristkinjom i redateljicom o različitim facetama njezine filmske povijesti. O traumi, ljubavi i klauneriji, boli i prebolijevanju, procesu rada i procesiranju priča koje traže da budu ispričane te turbulencijama iza kulisa tijekom snimanja ovog iznimno važnog i vrijednog filmskog djela – doznajte u siječanjskom izdanju magazina Elle koji je u prodaji

Kad si se odlučila baviti filmom, kako su izgledali počeci? 

Već sam kao mala odlučila sam da ću se baviti režijom. Nisam još znala kako se to zove, ali omiljena mi je igra bila djecu organizirati u nešto što smo zvali „predstava“, odrediti što će tko raditi, imati probe, napraviti ulaznice za premijeru pa ih prodavati po komšiluku. I to i dalje radim! (smijeh) Kad sam bila sedmi razred, osvijestila sam da je to režija, nazvala Danisa Tanovića, koji je taman upisao Akademiju, i rekla: „Zovem se Jasmila Žbanić, htjela bih studirati na Akademiji, možete li mi reći koje knjige trebam čitati?“ (smijeh) Imala sam sedamnaest godina kad je počeo rat u Sarajevu, razmišljala sam bih li išla studirati u Prag. Moji su roditelji mislili da bih se tako mogla maknuti iz tog užasa, ali ostali smo ipak skupa. Tada se Haris Pašović vratio u Sarajevo i objavio da pokreće filmski festival pa sam mu se javila da bilo što radim s njim jer nije bilo ni škole ni Akademije ni ičega. Kasnije će Haris ponovno pokrenuti Akademiju pa sam primljena kao prva studentica u novoj konstelaciji! 

3

Kako biraš teme kojima ćeš se baviti u filmu? 

Najvažnije je da me tema toliko dirne da postanem opsesivna, no isprva nikada ne razmišljam o tome kao filmu. Bilo mi je sedamnaest kad sam prvi put čula za silovanja u Bosni i živjela sam sto metara zračne linije od Grbavice, okupiranog dijela grada. Svaki dan smo živjeli u strahu da će srpski teritorij obuhvatiti naše zgrade na Marindvoru i kad sam čula što se događa, to mi je ostalo u sjećanju kao jedna od najstrašnijih stvari u ratu. Taj čin koji uništava cijelu ličnost žene, strašna spoznaja da se seks koristi kao oružje. Kako muškarci, i to tako masovno, mogu pristupati ženama iz mržnje? Puno nakon toga, kad sam dobila dijete, shvatila sam koliko kompliciran set emocija dolazi s rođenjem djeteta, a nitko o tome ne govori. Pomislila sam, kad je meni ovako, a rodila sam dijete iz ljubavi, kako je onda nekome tko ima dijete začeto iz mržnje? Tada sam shvatila – to je to, to je film. Isto tako o temi Srebrenice razmišljam od ’95. godine, ali nisam znala što s time, dok se forma za priču nije sama otvorila. 

Kako se pripremaš za film? 

Što je bolja priprema, lakše je na snimanju, pogotovo za filmove kao što je «Quo vadis, Aida», gdje smo znali da ćemo raditi na visokim temperaturama, u teškim uvjetima, s puno statista, morali smo u svakom smislu biti spremni. Imali smo čitaće probe s najvažnijim akterima filma koje sam snimala pa bih dorađivala scenarij, pa još jednu probu, pa s cijelim ansamblom… Prolazili smo sve da ljudi jedni druge vide i osjete. Radili smo i pretpovijest filma: Aida i njezina obitelj nalazili su se u „svom“ stanu i razvijali smo priču od trenutka kad su se Aida i Nihad upoznali kako bi zaista postali obitelj i kako bi tijelo glumca imalo tu vrstu sjećanja, iako toga u filmu nema. Imali smo priliku proći i cijeli film na stvarnim lokacijama, što je bilo važno jer, kako su to redom veliki i zaposleni glumci, uključujući one iz Nizozemske i Belgije, plan snimanja bilo je teško sklopiti i nije pratio kontinuitet priče. Zato je pomoglo što smo sve prošli jednom u cijelosti da svi imamo memoriju energije i emocije kako igrati. Ne košta puno da se to prođe, a puno pomaže. 

4

A kada je riječ o radu na samome scenariju? 

U radu na filmovima o stvarnim događajima nastojim razgovarati s ljudima koji su bili sudionici i stručnjacima, pregledati dokumentarne materijale... Razgovarala sam i s Davidom Harlandom, čovjekom koji je radio finalni izvještaj o Srebrenici za UN, koji je komunicirao s Karadžićem, Mladićem i Miloševićem, Karamansom i Frankenom. On mi je bio vrlo važan izvor informacija, kasnije sam njemu i još nekim ljudima dala scenarij na čitanje. Za druge mi filmove nije bio toliki fokus na tretmanu povijesnih činjenica, ali za ovaj mi je bilo iznimno važno da ne pogriješimo. Naravno, najveća mi je inspiracija bila knjiga Hasana Nuhanovića «Pod zastavom UN-a».  

5

Čini mi se da je tu puno emocionalnog rada, kako to podnosiš i kako se oporavljaš? Kako pomažeš glumcima da prožive taj proces? 

U pravu si jer se stvarno jako investiram u svaku priču. Ako dok pišem scenarij ne jecam u trenucima kad moji likovi trebaju jecati, onda nešto nije u redu. Naravno, jedno je proživjeti emocije, a drugo je prenijeti ih publici, ali jedno bez drugoga ne funkcionira. Glumci imaju svoje metode, prođem s njima sve što mislim da treba i uvijek inzistiram na tome da gradimo povjerenje prije snimanja. Svi glumci s kojima sam radila su vrhunski, svi su bili spremni ulaziti u zone rizika i ići do svog maksimuma. 

A reci, kako je ovo pandemijsko razdoblje utjecalo na tebe i tvoj rad? 

Pa mi smo zadnji dan snimanja imali krajem prošle godine, onda smo radili montažu i poslali film u Nizozemsku, gdje se radio VFX. Nedostajao nam je doslovno tjedan montaže da još to dovršimo kad je počela karantena i svi smo mislili da će brzo proći… ali nije prolazilo. Cijelu smo postprodukciju radili na daljinu: mi smo bili u Berlinu, materijal kod koproducenta u Rumunjskoj, VFX u Amsterdamu, montaža u Poljskoj, a kako nismo mogli ulaziti u te zemlje, uz neke smo računalne programe uspjeli postići da svi istodobno gledamo što radimo. To je bio potpuni pakao jer je sve dvostruko dulje, mnogo skuplje i svaki detalj oduzima puno energije. Sama izolacija je dobro prošla: imamo kuću dva sata južno od Sarajeva, nismo se prepuštali letargiji nego smo imali striktan dnevni raspored pa nam je ta struktura pomogla da sve prođe konstruktivno. Čak smo počeli pisati kako smo radili «Quo vadis, Aida», od prvih ideja i sastanaka s producentima do svega što se poslije događalo i sjetili smo nekih ludih trenutaka. Primjerice, došli smo u Cannes predstaviti film jednoj francuskoj producentici i dok smo pričali – žena je zaspala! Mi smo samo ostali stajati i pitali se: «Ajme, zar je film toliko dosadan da je žena zaspala, majko moja?» (smijeh) 

6

Kakva je recepcija filma zasad? 

Na Veneciji smo imali jako lijepu reakciju kakvu uopće nismo očekivali: desetominutne ovacije i publiku koja je plakala. Slično je bilo u Beču i Hamburgu, u Bosni je film ušao u distribuciju prije mjesec dana i ljudi su zahvalni što postoji takav film, a početkom prosinca krećemo u online distribuciju i u Srbiji te zemljama bivše Jugoslavije. Mislim da je film rađen za kina i kad ljudi zajedno sjede u dvorani, ta emocija dobije potrebnu dimenziju, ali zbog ove situacije koja stvarno može potrajati, pristala sam teška srca na online. 

1

Ostatak intervjua s Jasmilom Žbanić pročitajte u siječanjskom izdanju Ellea koji je u potpunosti posvećen ženskoj snazi i karizmi, te ljudima koju su 2020., usprkos svemu, pretvorili u svoju godinu. Elle donosi stilski vodič za kućna druženja i zimske outfite s duplom dozom stila, te modne i beauty editorijale kao ode ljepoti, eleganciji i eskapizmu. Elle poklanja čitateljima knjigu - odaberite između hit naslova Parižanke, Cimeri, Bazen, Najdraže moje, Prešućena žrtva, Za tvoje dobro! Ekskluzivno izdanje Elle + knjiga na dar u prodaji je u ograničenim količinama od 15. prosinca, stoga požurite po svoj primjerak.

Ana Fazekaš za magazin Elle ::: Fotografija: Imrana Kapetanović

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj