Dnevnik gradske cure: Ja ti znam curu…

16/06/2015

Ja ti znam tipa (moj bivši) koji ima jedan zanimljiv tik. Svaki put kad laže, na kraju rečenice doda "jebi ga." Crkla mi je baterija pa se nisam mogao javit, jebi ga. Neću van večeras, idem spavat, jebi ga. Ne znam ko je ta cura, jebi ga. To je najbolja stvar ikad

"OPROSTITE, što je kavamala?" - pita moja frendica konobara u subotu nakon što je na cjeniku pronašla to "misteriozno piće". Oni su umjesto kava mala napisali "kavamala", ona je večer prije popila par pivavelikih i mozak joj je bio na 17 posto…Rezultat: Ona je u svojoj glavi složila teoriju da je kavamala neko novo piće koje se izgovara slično kao Guatemala i odlučila se interesirat kod konobara, pred punom terasom. Ja sam samo sjedila i gledala, prvi put u nekoliko tjedana potpuno zahvalna što je vani +35 i što sva tekućina isparava iz mene, jer bi se u suprotnom popišala nasred birca, po stolcu.

Kavamala. "Nije ti to ništa" - kaže nam konobar kad se vratio s cugom koju smo naručile nakon 5 minuta urlanja od smijeha. "Imao sam jednom gošću u bircu koja je ispala još gluplja, bez uvrede." Frendica se nije uvrijedila, em zato što nije uvredljiva, em zato što se, nakon što izgovoriš "kavamala", nemaš pravo uvrijedit čak i ako ti netko kaže da nisi baš najoštriji nož u ladici. "Ja sam ti jednom imao gošću u bircu…" - krene konobar s pričom nakon koje je kavamala zvučala sasvim ok.

Za potrebe priče, curu iz priče ćemo zvat Ivana, jer Državni zavod za statistiku kaže da su najveće šanse da se zove tako.

Ivana je jednog sunčanog, ljetnog popodneva sjedila u kafiću na Jarunu i pila sok. Taman kad je otpila guc, zazvonio joj je mobitel. S druge strane je bio njen dečko koji joj je javljao da će ju sad doć pokupit jer je gotov s čim god je već trebao bit gotov. Ali postoji mali problem - kako Ivanu dečko nije dovezao u birc, on ne zna gdje Ivana sjedi, a Ivana slabo poznaje Jarun jer joj je rijetko usput. Ivana treba reć dečku kak se zove birc u kojem sjedi, što je poprilično jednostavan zadatak, ali Ivana ne uspijeva pronać ime birca. Zna se desit, i ja sam bila u toj situaciji, vjerojatno smo svi imali problem s pronalaskom naziva birca iako bi ime trebalo pisati na cjeniku. Uglavnom, Ivani je teško a mora bit brza jer je dečko na telefonu i želi brz odgovor. Okreće cjenike, one razne sa cijeđenim sokovima i vrućim čokoladama na kojima nikad ne piše ništa osim cijene i sastojaka, gleda po bircu, na sve načine pokušava odgonetnuti kako se zove, ali bez uspjeha. Dečko na mobitelu je već nestrpljiv, govori joj gdje da gleda, da mu opiše barem kako izgleda birc ili da pogleda kako se zovu bircevi okolo… Nervozan je, a samim tim raste i Ivanina nervoza. Taman kad se pripremila na izlazak iz birca da pogleda kako se zovu ovi okolni, Ivana na vratima kafića ugleda tekst. Velika bijela slova, njih čak 13, zalijepljena na staklenim vratima na ulazu u kafić. Pogled joj otkriva olakšanje jer je agonija gotova - ima informaciju koju je tražila, što znači da će i dečko biti zadovoljan. Ponosno sjedne natrag na stolac i krene izgovarati riječ koju je već predugo tražila, a koja će pomoći njenom dečku da ju napokon pokupi.

"Evo evo, Isuse kak sam glupa tek sad vidim da piše ogromnim slovima na vratima…"
Dramaturška pauza…"Kafić se zove KLIMATIZIRANO."

Klimatizi-rano. Izgovorila je to kao neku talijansku riječ, tipa parmigiano, i trebalo joj je nekih 10 sekundi da skuži da to nije ime kafića nego potvrda da kafić ima klimu.

Nije Ivana glupa, samo je zbunjena, i fala Bogu da je jer je nasmijala i mene, i sebe, i sve koji su u tom trenutku sjedili u Caffe baru Klimatizirano.

Svi imamo neku takvu priču. Priču koju čuješ, koja te nasmije i nakon koje najčešće netko kaže: "Nije to ništa, ja ti znam curu koja je jednom…" Ovu kolumnu posvećujem upravo tim pričama. Jer su glupe, smiješne i već sutra se mogu dogodit svakom od nas.

Ja ti znam curu koja…

Ja ti znam curu koja je jednom napravila najgori kolač ikad. Već sam pričala o njoj jednom, ali ovo je priča koju treba ponovit. Simpa cura, opet može bit Ivana. Ivana puno radi i nema vremena za kuhanje, a i nije da je ikad baš bila nabrijana na to. Ipak, jednog je vikenda odlučila iznenaditi dečka i napraviti mu tortu za rođendan. Kao i svaka moderna kuharica, otišla je na www.internetskirecepti.com i skinula recept za čokoladnu tortu. Isprintala ga je, stavila na stol i krenula raditi. Znala je da neće biti idealno ali znala je i da je bitna namjera, tako da će bit sasvim ok. Čokoladna torta, koliko loše može bit? Ispekla je tortu, ponosno ju poslužila dečku i čekala reakciju. "Fina je" - kaže on i nastavi: "samo mi je malo previše ovih lješnjaka." "Kakvih lješnjaka?"- pita Ivana zbunjeno. "Pa ovo hrskavo unutra, to su lješnjaci, ne?" Ne. Nisu bili lješnjaci. Bila su jaja. Jer kad je Ivana u receptu pročitala da u smjesu stavi dva cijela jaja, Ivana je u smjesu stavila dva cijela jaja. S ljuskom. Jbg, Ivana ne kuha, a u receptu nije specificirano da jaje treba razbit i bacit ljusku u smeće. Događa se. Ok, vjerojatno se ne događa, ali dogodilo se.

Ja ti znam curu koja…

Ok, ne znam ju ja, ali zna ju moj frend Vlatko Štampar koji je najbolji komičar i ako ga nisi pogledao, pogledaj ga. Ovo nije reklama, ovo je istina. Uglavnom, Vlatko zna curu. Vlatko zna curu koja je vjerojatno taj dan imala ispit, pa je bila jako rastresena kad je ušla u pekaru. Bila je gladna i htjela je kroasan. Marelica, čokolada, lješnjak, izbora je puno, a onda je uočila jedan koji joj je posebno zapeo za oko. Po nazivu ne zna čime je punjen, ali to je barem lako riješiti - pitat će. "Oprostite, s čim vam je ovaj kroasan prazan?" Riječ prazan izgovara isto kao i kroasan pa zvuči kao croissant praissant. "Koji?" - pita prodavačica jer misli da krivo čuje. "Ovaj tu, kroasan prazan - s čim je?" Prodavačica još uvijek ne zna kaj se događa i moli ju da ponovi. Ivana upre prstom u kroasan i još jednom kaže: "Ovaj, ovaj pored marelice - kroasan prazan." Ivana je već malo nadrkana jer samo želi znat s čim je jebeni croissant praissant da može nastavit sa svojim danom. "S ničim" - kaže prodavačica. Ivani nije jasno kak je s ničim kad je evidentno praissant neko punjenje. "Kak s ničim?" - nudi joj još jednu šansu da joj objasni okus praissanta. "Nije punjen ničim gospodična, jer je PRAZAN." Ivana je brzo kupila kroasan i rumenih izletila iz pekare koja se isto zove Klimatizirano.

Ja ti znam curu…

Ja ti znam curu koja je neki dan bila u gostima kod jedne druge cure. Ivana? Naravno. Ivana je bila u gostima i bilo joj je super. Jelo se, pilo se, pričalo se, a kad je došlo vrijeme da domaćica pospremi stol, Ivana je pomogla jer je Ivana taj divan tip osobe. Možda ne zna gdje sve stoji ali kaj sad, ići će po intuiciji pa ak fula, nema veze. I tako je Ivana na stolu pronašla wireless punjač za mobitel i njime poklopila majonezu. Al ajde, bolje i to nego da je je bilo obrnuto i da je majonezu gurnula u mobitel.

Neću samo po curama, mora i Marko dobit svojih pet minuta.

Ja ti znam tipa…

Ja ti znam tipa (moj bivši) koji ima jedan zanimljiv tik. Svaki put kad laže, na kraju rečenice doda "jebi ga." Crkla mi je baterija pa se nisam mogao javit, jebi ga. Neću van večeras, idem spavat, jebi ga. Ne znam ko je ta cura, jebi ga. To je najbolja stvar ikad.

Ja ti znam tipa…

Ja ti znam tipa koji ima ženu doma. Marko i Ivana. Dobro se slažu, vole se i imaju skladan brak. Ne vara ju, ovo nije takva priča. Marko voli dobro pojest, pa često zaviri u frižider u sitne noćne sate dok Ivana već odavno spava. Kruh i pašteta, kruh i sirni namaz, kruh i bilo šta… u 2 ujutro kad otvara frižider u mraku, sve dolazi u obzir. Te večeri, dok je u polusnu prilazio frižideru, Marko nije imao pojma da je Ivana u frižider stavila masku za lice. Nova, u tubi, od avokada - da se malo ohladi jer je vani jako vruće. "Nije mi nešto onaj novi namaz što si kupila" - rekao  joj je sljedeće jutro dok su se spremali za posao. Od tad, Marko pali svjetlo u kuhinji kad jede.

I za kraj… jedna od mojih najdražih "ja ti znam curu" priča.

Ja ti znam curu, zove se Ivana. Ivana je lijepa cura i povremeno radi kao manekenka. U svojih 26 godina života, nekako si je uvijek posložila da drugi rade za nju. Domaću zadaću su pisali štreberi koji su zauzvrat dobili pozdrav na hodniku, kad je radila, kolege su odrađivale većinu posla, a ideja o učenju i samoobrazovanju oduvijek joj je bila mrska. "Ti samo sjedi i budi lijepa" - ovo je sigurno čula barem jedanput, a upravo se toga držala. Ipak, kako to uvijek biva, došao je dan kada je Ivana sama morala poslati mail. Potencijalni poslodavac joj je poslao mini intervju sa pitanjima na koja je trebalo odgovoriti. "Da to natipkam na kompjuteru?" - pitala je negodujući i pokušavala dogovoriti da sve to odrade uživo. Poslodavac je inzistirao na pisanoj formi, pa se Ivana bacila u avanturu zvanu tipkanje. Trebalo joj je pola dana da odgovori na desetak pitanja, ali napravila je to i sad je došlo vrijeme da ih pošalje. Mailom. "Ja to ne znam!" - panično je vikala u telefon tajnice na čiju je adresu trebala poslati mail. Tajnica ju je pokušala voditi kroz proces "mail" korak po korak, ali bezuspješno. Ivana je bila na rubu živaca. "Ovdje ne postoji Reply! Ja ovo ne mogu!" - vikala je kao da od nje traže da pronađe Higgsov bozon. Nakon 5 minuta razgovora koje su se tajnici vjerojatno činile kao vječnost, Ivana je pobjedonosno zaključila: "Ja ovo ne znam, ali meni oko 5 dolazi tata s posla - on ima tablet i onda kad on dođe, mi ćemo zajedno poslat ovaj mail." Rezignirano, tajnica je rekla da je to odlična ideja i nadala se da je to kraj. Ali nije bio, jer kratko traje samo ono što je lijepo, a ovo nije lijepo. U 17 sati i 20 minuta, taman kad je tajnica ušla u tramvaj koji će ju odvesti kući, stigao je novi poziv. "Ovo stvarno nije normalno!" - urlala je Ivana kroz slušalicu toliko jako da su svi u tramvaju okrenuli glavu prema tajnici. "Kaj je bilo Ivana, jesi poslala?" - pita, iako već zna odgovor. "Nisam poslala, tata i ja već 20 minuta buljimo u tablet i ne razumijemo kak da pošaljemo ovo!" - urla i dalje, pa tajnica izlazi iz tramvaja i nada se da će jedna stanica pješačenja biti dovoljna da riješe problem. "Ja nemam SEND!" - odlučno viče Ivana, uvjerena da ju netko sad već lagano zajebava. "Kako nemaš send?" - pita tajnica jer je to jedino normalno pitanje koje možeš postavit. "NEMA GA! Sve smo pretražili, nema ni send, ni onaj reply o kojem ste pričali, ovo se NE MOŽE poslat!" Možda je bilo pametnije da se s njom sve ipak odradi uživo, razmišlja tajnica koja će kasnit doma jer ima problematičnu manekenku na liniji. "Ajmo polako, Ivana, moraš imat send." "NEMA GAAA! NEMA!" "Pogledaj dolje, scrollaj, mora biti send, mora." "JEL VI MENE NE ČUJETE?" - Ivana je na rubu živaca, "NE POSTOJI SEND! NEMA!" Tajnica više nije sigurna u ništa. Možda stvarno ne postoji send. Pa ne bi valjda izmišljala. Možda koristi neki čudan mail koji ima sjebanu opciju za slanje. "Ivana, samo malo, u kojem si mailu? Jesi u gmailu, u yahoo-u, u Outlooku… u kojem si mailu?" "Nisam u mailu" - kaže Ivana s podsmjehom, kakva glupa tajnica je ovo?!. "A di si?" - pita tajnica. "Pa u Wordu sam."
Ivana je u Wordu. Kad joj je tajnica rekla da prvo mora sejvat, pa attachat, pa poslat mail, zajedno su odlučile da je ipak bolje da se sve odradi uživo. Ivana postoji. I vjerojatno ima više para od nas jer je  svijet čudan.

Vidiš kak je kavamala zapravo benigna?

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index

Izvor: Index Rouge

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj