Dnevnik gradske cure: Imaš kunu?

07/01/2014

Sjećam se svog prvog susreta s riječi "sponzoruša." Išla sam u 7. razred, i nisam imala pojma kaj to znači, kao ni riječ "barenje", za koju sam bila uvjerena da je neka vrsta nastranog seksa za mlade. Naravno da mi ne bi smetalo da moj budući muž ima puno novaca, ali ak nema, hu d fak kerz

PRODUŽENI vikend je iza nas. To je sad to, the fun's over. Nema više kolača, nema više ispijanja kuhanog vina u 10 ujutro pod izlikom da su blagdani i da se to mora jer "bi Isus to tako htio" (ovo moj frend tvrdi svake godine), nema više "nakon praznika ću krenut u teretanu" - praznici su gotovi, a ti nisi otišo u teretanu. Jelda da nisi?

Ja jesam. Moram, jer imam tetu koja svaki Božić radi 20 vrsta kolača, što je super u trenutku kad ti se tope u ustima, i malo manje super kad se za par dana pogledaš u ogledalo i vidiš da izgledaš ko nečija slika "prije" na TV prodaji. Pojavila sam se u fitness centru u nedjelju, da izbjegnem onaj ponedjeljak na koji svi kreću vježbat. Znaš kak mi je bilo? Užasno.

Dobra stvar - srela sam svog bivšeg trenera Matka, koji mi je rekao da je dobro doručkovat voće i svježi sir, što sam ja, kao prava žena, čula selektivno i shvatila onako kako je meni pasalo, pa sam sutradan doručkovala cheesecake s malinama (što je manje-više svježi sir i voće, i ujedno i razlog zašto nikad neću imat sixpack).

Enivej, na tom čizkejku sam sjedila par stolova dalje od dvije mlade dame, i kad kažem dame, malo pretjerujem - mislim da sam riječ "kurac" i ostale psovke toliko puta čula jedino u pornićima i Mamićevim izjavama. Digresija - Mamić bi totalno trebao bit narator u pornićima. On i Drago Ćosić. I možda Thompson. Back to the ženke - full sređene, zgodne, jedna od njih je jednom davno bila Miss nečega, ne sjećam se više, možda Hrvatske, a možda i Miss kulenove seke na danima svinjskih delicija u Donjem Čačkadžovcu (grad koji sam izmislila i koji upotrebljavam kad želim nekog otkantat, pa kažem da imam gažu tamo - za sad funkcionira). Bila je lijepa, perspektivna cura. Sad je toliko izbotoksirana da, kad ju periferno vidiš, nisi siguran dal sjediš pored žene ili je netko samo stavio odjeću na luftić - fejk usta, fejk sise, i dovoljno rumenila da izgleda ko da se šminkala crijepom. Al dobro - u Londonu sam naučila da nije cool kritizirat ljude zbog stila koji furaju, po principu "live, and let live." Nije ni bitno kak su izgledale, bitno je ono o čemu su pričale.

A pričale su o "problemima" koji ih muče. Miss kaže da joj full ide na kurac (neočekivan izbor riječi) njen dečko - mislim ono, otišo je sa ženom na skijanje i poveo je svoju glupu djecu, a ona je mislila kuiš da ona ide s njim, i pun joj je (pogodi) kurac takvog ponašanja i bla i bla i šanel torba i bla i nokti i bla kurac bla. Zaključak je bio, quote: "Vidi kak je Ivi lijepo. Ona si je našla lika koji je odvratan i star, al ju obožava i kupuje joj bunde i boli ju briga (nije rekla briga, Ivu ne boli briga, boli ju kurac) za sve. Tu i tamo se poseksa s njim i dobije kaj hoće. Zakaj si ja nemrem nać takvog lika?" - završava Miss, vidno frustrirana vlastitom sudbom kletom u kojoj njen dečko na prvo mjesto stavlja vlastitu ženu i djecu. Njena novogodišnja želja je stari muškarac koji će joj kupovat stvari i čiji disfunkcionalni penis radi toliko rijetko i toliko loše da bi se mogao zaposlit u Hrvatskim željeznicama.

Nakon devet tisuća kuraca su skužile da ih slušam pa su se stišale i počele tračat Lanu Jurčević ili nekog trećeg iz žutog časopisa i raspravljale jel to pravi šanel oko njene ruke ili koji… kurac. Kraj našeg "druženja" dogodio se kad je neki muškarac (pretpostavljam dobrotvor ove druge) došao za stol, platio njihove napola pojedene torte, pa su svi zajedno otišli u kurac. Van. Otišli su van. A ja sam ostala sjedit sama sa svojom tortom.

Sjećam se svog prvog susreta s riječi "sponzoruša." Išla sam u 7. razred, i nisam imala pojma kaj to znači, kao ni riječ "barenje", za koju sam bila uvjerena da je neka vrsta nastranog seksa za mlade ljude koji još nisu postali tinejdžeri ali imaju tinejdžerske porive. Sjedila sam na kavi (na gustom soku) s frendovima s kojima sam se družila u to vrijeme (super kul dečki koji su pod velikim odmorom pušili cigarete od mentola i pričali o barenju). Pričali su o jednoj curi, najljepšoj u cijeloj školi, koju bi svaki normalan 13-godišnjak i svaka zbunjena 13-godišnjakinja smatrali idealnom curom za "furanje."

Moj najkul frend (on je pušio obične cigarete) je potpuno obezvrijedio tu istu, meni do tada idealnu curu: "super je ona, i jako zgodna, ali je totalna sponzoruša, tak da nju nitko ne želi barit." U tom trenutku sam znala dvije stvari: Prvo, kad si dečko od 13 godina, ne želiš bit sa sponzorušom jer imaš džeparac od 100 kuna mjesečno (u moje vrijeme si za to mogao kupit dosta tvari) i želiš sam pojest sve slatkiše koje za to kupiš, a ne ih dijelit s nekim drugim, i drugo, kad si sponzoruša, nitko ne želi imat nastrani pred-tinejdžerski seks sa tobom. Dva tjedna kasnije sam saznala da barenje nema veze sa nastranim seksom, ali u glavi mi je ostala činjenica po kojoj živim i danas: Dečki ne vole sponzoruše. Točka.

Kad sam shvatila da tu, najljepšu curu u školi, nitko nije htio jer je sponzoruša, shvatila sam i koja je moja životna misija: Ne postat sponzoruša. Završi školu, završi faks, nađi posao, nemoj ovisit o muškarcu, nikad, ikad - ikad. Naravno da mi ne bi smetalo da moj budući muž ima puno novaca (svatko tko tvrdi da ne bi to volio ili laže, ili je čudni veganski izviđač/vilenjak/prodavač herbalajfa koji živi na rozom oblaku i - laže), ali ak nema, hu d fak kerz? Ja imam posao, on ima posao, zajedno ćemo nekak skombinirat da on, ja i naš sin Batman imamo dovoljno za ljetovanje, pa makar ljetovali u Dubravi.

Počela sam se toliko bojat mogućnosti da me netko nazove sponzorušom da sam prestala dozvoljavat bilo kome da mi išta plati. IKAD. Ne samo da ne dam da mi netko plati cugu, ja inzistiram da ja platim i svoje, i njegovo, i od njegovih frendova...Ja bi vjerojatno počastila i Donalda Trumpa. Na prvom spoju sam u stanju ponudit tipu da mu budem jamac za kredit, što je full sjebano. U kurcu, rekla bi Miss.

Mediji isto pomažu mom ludilu. U svakom filmu je najkul ona cura koja sama brine o sebi, neka tamo Mila Kunis koja ima posao i karijeru i i samostalna je ko samostojeća čarapa. Rijetko kad čuješ da netko u pjesmi spominje sponzorušu, osim ak je u negativnom smislu. Bijonse ti kaže da budeš samostalna, Lady Gaga ti to kaže, mislim da vjerojatno i Mladen Grdović negdje promrmlja nešto o samostalnim ženama. I čisto statistički, ja sam razvila formulu: Cura koja sve sama plaća je kul, sve ostalo ne valja. I živim po toj formuli.

Nedavno sam bila s frendom u kinu, i opet sam imala svoj standardni "ja sam emancipirana žena koja ne prima tuđi novac" moment. Kupila sam karte, a kad smo došli na red za kokice, platila sam i svoje, i njegove, i sva sreća da nitko nije bio u blizini jer bi vjerojatno okrenula rundu kokica za ekipu. On se ponudio platit - ja sam rekla ne. Negdje 3 puta za redom. Kategorički sam odbila pomisao da njegov novčanik bude tanji za tih 60-ak kuna. I kao pravi muškarac, riješila sam račun za sebe i njega. I hodam s tim kokicama, pjevušim si onu pjesmu Miss independent gdje Ne-Yo hvali samostalnu curu, i mislim si kak sam baš kul...

A onda sam neki dan imala prosvjetljenje - u slastičarni. Bila sam s drugim frendom na kolačima (imam tolko puno frendova, ovog i onog), i opet isto. On bi platio - ne, ja ću – ne, on će - ne, ja inzistiram - i on kaže nešto na što nikad nisam obraćala pozornost: "Ali ja te želim počastit. To mi je zadovoljstvo." I dobijem flashback na kino. Dok sam ja hodala i pjevala si Miss Independent, uopće nisam bila kul. Nisam kul. Nisam seksi, neovisna Mila Kunis koja kupuje svoje kokice jer je kul i samostalna. Ja sam Milan Kunis - mali, ćelavi, debeli muškarac koji tretira sve ostale ljude kao sponzoruše.

On je htio platit kokice. Ne zato što je muško pa se to očekuje, ni zato jer je htio izvadit novce da svi vide njegovog Stjepana Radića, ni zato jer ima skrivene namjere i želi me preko kutije kokica odvuć u krevet (svatko normalan zna da se to radi cheesecakeom) - nego zato jer je htio platit kokice. Jer je kul. Jer je to ok. Jer, ako sam ja kupila karte, zakaj on ne bi kupio kokice? Čista matematika. A ja sam išla bit Džek i praktički mu rekla: "Ne, ne, djevojko, pusti da tata plati, čuvaj ti svoje novčiće za sladoled i naljepnice."

Iz straha da me netko ne gleda kao sponzorušu, ja sam se pretvorila u muškarca. Postala sam mali Dikan, što je glup potez ako si 28-godišnja djevojka. I donijela sam novogodišnju odluku: Dat ću ljudima da me počaste tu i tamo. Jer dok se ja bojim hoće li netko mislit da sam sponzi, možda nekome uskraćujem priliku da bude džentlmen, a ja se prva žalim da nema džentlmena na ovom svijetu. Ima, al ne druže se s Dikanom.

A možda sam se preforsirala u teretani i pričam gluposti.

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

Izvor: Index Rouge

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj