Dnevnik gradske cure: Estamos tortillando a tu madre, cabron! Plus Điboni

26/06/2014

Jbg, uvijek postoje te žene koje misle da im želiš uzet dečka, i sasvim slučajno, taj dečko uvijek izgleda ko ona zadnja šnita salame u dućanu, ona koju nitko neće kupit jer svi čekaju da teta koja reže otvori novu

MONGOLSKO ugarska droljetina. Nikad ne čitam komentare ispod kolumne, jer nisam mazohnist, ni nepismena jer znam da se kaže mazohist, ali na fanpageu su mi javili ovaj najbolji komentar ikad na moju prošlu kolumnu. Autor - dx7985. Mongolsko ugarska droljetina. Šta reći, nego hvala iz nekoliko razloga. Prvi, jer me vratio u djetinjstvo - tata me uvijek tak zvao kad sam bila ekstra dobra, tipa kad bi dobila 5 u školi ili osvojila jedno od prva 3 mjesta na Kupu austrougarskog felacija, tzv. Oralni Khuen Héderváry. Drugi, još važniji razlog je to što sad napokon znam što upisati u kućicu "nacionalnost" kad ispunjavam formular za nove dokumente. Tako da, dx, hvala ti. P.S. Je li dx oznaka za neki poremećaj u kromosomskom poretku ili samo slučajni odabir slova? Nije ni bitno, hvala još jednom. 

Kad smo već kod mama mi je sestra stvari, jučer sam gledala tekmu Hrvatska-Meksiko pored lika koji je sav uzbuđen u televizor viknuo:

"Istortiljam ti se po mami!!!" Istortiljam. Ti. Se. Po. Mami. Još uvijek ne znam jel to najgluplja stvar koju sam ikad čula ili super ime za novi ljetni Tonija Cetinskog  i Gibonnija na španjolskom, ali da, sjedila sam u kafiću pored tipa koji je uspio meksičkom igraču preko televizora objasnit da će mu se istortiljat po mami. Morala sam se okrenut, što iz znatiželje, što iz činjenice da u Ustavu republike Hrvatske piše da se moraš okrenut kad čuješ da netko nekom kaže da će mu se istortiljat po mami. Moraš, inače ti Željka Markić oduzme Domovnicu, i jedini način da ju dobiješ natrag je da otrčiš štafetu s dodavanjem mača, a ja full ne volim trčat i nemam mač, pa sam se okrenula.

Predrasude su grozna stvar, to naučim svaki put kad nekog random crnca pitam koju poziciju igra u Ciboni, ali ovog puta je tip izgledao baš kao tip koji se u slobodno vrijeme tortilja po tuđim mamama. Tortiljanje je upravo postalo glagol, deal with it, Gertruda the grammar Nazi. Teško je uopće sumirat njegov izgled, ali ako bi ga morala opisat u par riječi - onaj tip koji te užica kunu pred kladionicom i stavi tu kunu na lokalno prvenstvo u boćanju i onda kad izgubi dođe doma i pretuče susjedu jer je popio previše antifriza i mislio da mu je to žena jer imaju iste brkove… uglavnom, za ulogu u Krv nije voda.  Al lako za njega, jasno mi je - Svjetsko prvenstvo je, svi smo se malo Mladen Grdovićnuli za vrijeme tekme. Ono što me fasciniralo je bila njegova ženka, tj. pogled koji mi je uputila u trenutku kad sam se okrenula vidjet kak izgleda Tortiljatelj nedužnih majki. Znaš onaj "ne gledaj mi dečka jer ću ti izvadit gušteraču i napravit milkšejk od nje tu pred punim bircem i dat ga svom čo'eku jer je na defki i trebaju mu proteini" pogled? Ako ne znaš, uključila sam ovaj gif Kanye Westa da ti bude jasnije.



Jbg, uvijek postoje te žene koje misle da im želiš uzet dečka, i sasvim slučajno, taj dečko uvijek izgleda ko ona zadnja šnita salame u dućanu, ona koju nitko neće kupit jer svi čekaju da teta koja reže otvori novu. Nije presudan izgled, ali jebemu sunce, to je otprilike ko da u muzeju gdje je izložen Picasso najveći security napraviš oko utičnice za struju. Koja ne radi. 

Ja sam se oduvijek družila s dečkima, još otkad sam bila klinka, pa sam već puno puta vidjela takav pogled. Mogla bi sad tu pisat razne "duboke" gluposti o tome kako sam jednostavno uvijek bila bliža muškarcima jer govorim njihovim jezikom, ali činjenica je da sam se s dečkima družila jer sam izgledala ko dečko. Vidi.



Imala sam i cure u školi s kojima sam se mogla družit, i bile su fakat lijepe. Duge kose, odjeća na cvjetiće, trake za kosu. Imala sam i ja odjeću na cvjetiće i trake za kosu, ali na meni je to izgledalo kao da je netko zamaskirao malog frajera iz Aušvica u "krasnu curicu." Long story short, kad bi ja došla među te lijepe curice i pitala ih dal žele kolektivno češljat Barbike, većina ih je ili pobjegla od Ajkule Drakule, ili promrmljala nešto u stilu "ja bi full htjela, ali nemam ruke danas", a neke su mi samo dale prsten na čuvanje i rekle da se možemo igrat kad ga odnesem u Mordor i vratim se natrag. S dečkima nije bilo problema - uvijek su se htjeli igrat sa mnom, i ponekad me zvat Marko. Danas imam i muške i ženske prijatelje, i obožavam i jedne i druge. Mislim da svaka cura mora imati muškog frenda. Onog jednog koji će ti znat objasnit stvari koje žena neće, tipa što  prolazi kroz glavu tvom dečku kad ti ne pošalje poruku, ili kako se ponašati kad ti se jaja zalijepe za nogu a imaš kratke hlače.

Moj prvi pravi muški prijatelj se zvao Ivan. Ok, zapravo, moj prvi muški prijatelj se zvao Tonči Huljić, koji mi je bio imaginarni prijatelj u vrtiću i igrali smo lovice pod odmorom, pardon, imaginarne lovice, i bila sam zaljubljena u njega, onako kao što petogodišnja curica može bit zaljubljena - full jako. I sram me tog perioda. Naravno. Ali Ivan je bio neimaginaran.

Taman sam bila upisala faks, i pronašla njega. Bio je onaj tip prijatelja koji je sa mnom satima tračao moje dečke, i ja sam s njim tračala njegove cure, i bilo nam je lijepo. I da, bilo kakva pomisao na bilo kakvu razmjenu sline među nama je i mene i njega tjerala na povraćanje, onak kak te tjera na povraćanje kad pomisliš na ljubljenje s vlastitim rođakom, osim ak si s nekog full malog otoka i taj rođak ti je muž. Ali da, bili smo baš prijatelji. Sve dok nije pronašao curu. Zvala se Ivana (ne izmišljam ove stvari), i činila se super. Družili smo se skupa, zajebavali, tračali moje dečke zajedno… Sve dok trenutka dok mu nije zabranila da se druži sa mnom.  Ne izmišljam ovo i ne karikitam, to su bile njegove točne riječi kad mi je objašnjavao zašto se više ne družimo: "Ivana mi je rekla da se ne smijem više viđat s tobom jer muško ženska prijateljstva ne postoje." Meni je to značilo ili da će ju odjebat i da ćemo ju zajedno tračat, ili u nekoj malo netegnutijoj priči, da će on otić na promjenu spola i da ćemo moć bit žensko-ženski prijatelji - njemu je to značilo da će poslušat curu i da će mu se osim imena, s curom uskladit i menga i da će živjeti sretno, zauvijek. Dugo sam bila ljuta na "glupaču koja mi je uzela frenda", a onda sam skužila - nije ga ona uzela. Ne možeš uzet nečijeg frenda, kao što ne možeš ni uzet nečijeg dečka bez da on na to pristane. Čak ni ako si Enželina Žoli. On je bio papak koji joj je dozvolio da mu određuje s kim će se družiti. Imao je dva cijela jaja, i odlučio ih pokloniti curi na privjesku. Jbg, shit happens, kaj sad. Bolje nemat lošeg prijatelja nego se navlačit s nekim zbog povremene zabavne trač kave. 

Drugi muški prijatelj je bio Ignor, čije sam ime promijenila da se ne prepozna u priči. Ignor i ja nismo bili neki uber-frendovi, ali bio je simpa, onaj tip s kojim se hajfajvaš kad se sretnete u shopping centru, popričate o novostima tipa "vrijeme je promjenjivo, penzije su male, Slovenci su seksi", obećate si da ćete se čut za kavu iako oboje znate da se to NIKAD neće dogodit jer nemate o čemu pričat izuzev promjenjivog vremena, malih penzija i seksi Slovenaca, i nastavite dalje. I bio mi je super prijatelj za hajfajvanje po shopping centrima. Uvijek smo bili jako srdačni, čak smo malo i uživali u toj prešutnoj laži o kavi koja se nikad neće dogodit. Bili smo dobro uigrani tim lažno/pretjerano srdačnih poznanika, ili kako zagrepčani vole reć, ljudi sa subotnje Špice. I bilo je kul. Dok nije pronašao curu. Kažem pronašao, ali zapravo vjerujem da je ona pronašla njega, jer je imala taj psihotični "znam gdje živiš i žrtvovat ću ti kunića pred ulaznim vratima" pogled. Zvala se Lana, ali ne želim da se prepozna, pa ću za potrebe priče okrenut njeno ime za 180, i ja stvarno nisam kriva što to ispada Anal. Ali nije mi ni žao. Anal  je bila tip cure koju su vjerojatno složili ruski znanstvenici, nešto ko Powerpuff girls, ali u nju su umjesto "sugar, spice and everything nice" išli sastojci "nuklearni otpad, zle guje i male sise." Da ne duljim, kad sam prvi put srela ignora u shopping centru u njenom društvu, krenula sam srdačno, sretna što ću napokon s nekim podijelit činjenicu da je vrijeme stvarno promjenjivo. Podigla sam ruku, spremna za hajfajv, ali Ignor nije dizao svoju. Približavala sam se, misleći da čeka bolji trenutak, ali ništa. Prošao je pored mene uz kiselo-bojažljivi "bok", onakav kakav kažeš novom ginekologu kad ga sretneš na blagajni mesnice a jedina zajednička tema vam je tvoja rodnica. Anal me pogledala pobjedonosnim pogledom - oči su joj sjajile dok je prolazila pored mene, i na trenutak mi se stvarno učinilo da u ruci ima privjesak za ključeve na kojima vise Ignorove mošnje.

Sad opet imam frenda s kojim se hajfajvam u shopping centru. Zove se Nikola, i svaki put kad me vidi me pozdravi toliko srdačno da imam osjećaj da sam mu tetka iz Australije koju nije vidio 40 godina, iako ima 30. Inače ga srećem samog, ili sa sinom, ali ovaj put je s njim bila i žena. I ja sam se usrala, ko Ignor par rečenica iznad. Znam kakve su žene, ak ga sad zagrlim, ona će popizdit. Sto posto. A kad ono - ništa. Stoji ona pored, i boli ju k za činjenicu da me ovaj digao s poda i da izdaleka izgledamo ko pokušaj scene iz Dirty dancinga. Čak je i ljubazna prema meni, malo popričamo o vremenu i penzijama, i o seksi Slovencima.
 
Sa mnom je bila frendica kojoj sam ispričala da me full strah srdačno pozdravljat svoje muške frendove s kojima nisam bliska do te mjere da njihove bolje/gore polovice znaju da smo si tako dobri jer se, poučena iskustvom, bojim da njihove žene/cure/seksualno zbunjene sestrične ne popizde i ne prostrijele me onim Anal pogledom od kojeg nastaju strije na duši. Mislim, ja znam da se nikad ne bi upucavala ni jednom svom muškom frendu, pogotovo ako ima curu, ali problem je u tome što one to ne znaju. A ne mogu im pri upoznavanju reć: "Bok, ja sam Andrea i nemam apsolutno nikakav interes u penis tvog dečka, tako da se možemo družit u radosti Gospodnjoj" - jer bi to bilo čudno i ne pričam tak. A onda mi je frendica rekla jednu toliko super stvar, koju Nikolina žena vjerojatno jako dobro zna: 

"Nikad se ne trebaš brinut zbog cura oko kojih se tvoj dečko ponaša opušteno i koje pozdravlja ko svoje dečke. Trebaš se brinut zbog onih oko kojih je nervozan ili ih pozdravlja jako suzdržano."

I to je to. To je cijela jebena mudrost oko muško-ženskih prijateljstava i ljubomornih cura/dečkiju koji ne vjeruju u iskrenost istih. Ak ja pred svog frenda dolazim u zmazanoj trenirci, bez šminke i spremna sam pred njim vodit masnu ljubav sa čizburgerom - nemaš se zbog čega brinut. Isto vrijedi i ak se hajfajvamo po mall-ovima. Počni se brinut u trenutku kad se jedva pozdravimo bez hihotanja ili kad se izbjegavamo ko Marty McFly samog sebe u filmu Povratak u budućnost. Srdačnost nije znak da se privlačimo - izbjegavanje, s druge strane, jest. 

Znači, djevojko draga koja ovo čita i razmišlja "sviđa li se mom dečku ona cura koju smo neki dan sreli u gradu" - samo odvrti film. Ako je bilo opušteno kao da ste sreli nekog njegovog frenda- ne. Ako je bilo napeto i zbunjeno, neću reć da mu se sviđa, ali ono, vjerojatno joj se želi istortiljat po mami.

Šime Eškinja,JLP, Ilustracija Index, Press Foto

Andrea Andrassy je Index Rouge cura koja pokušava balansirati između posla, fakulteta i karijere komičarke, ali pritom pronaći i frajera iz svojih snova. Naravno, u svemu tome nailazi na zapreke, poznate mnogim djevojkama.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj