Cosmopolitan

Što žene najviše muči i koliko u njima ima proturječnosti. Potražili smo odgovore...

“Kada je riječ o položaju žena, krajolik je prošaran protuslovljima koja podsjećaju na urasle dlake nakon loše depilacije prepona”, piše Laura Kipnis u svojoj novoj knjizi “Ženska psiha: prljavština, seks, zavist i ranjivost”. Nakon provokativne polemike “Protiv ljubavi”, pozabavila se promatranjem ženske psihe u kontekstu ovog stoljeća. Jer nakon drugog vala feminizma i barem djelomično ostvarene jednakosti spolova, izgleda da žene ipak nešto još uvijek muči. A što?

ZAVIST
Nikad savršene, nikad završene

Biti žena, piše Kipnis, u ovom je povijesnom trenutku proturječno poput Birkenstockovih i Chanelovih cipela. Naime, položaj žena je zbunjujući jer u sebi pokušavamo uskladiti dvije teško uskladive pojave ili stanja, kako vam drago – feminizam i ženstvenost, kaže ona. Na primjer, ne želim da mi muškarci dobacuju na ulici, ali istodobno tragam za idealnim grudnjakom s umecima. Zalažem se za pravo na pobačaj, ali i šminkam se.
Ako promotrimo promjene u samo tri generacije, jasno je što time želi reći.

Moja se baka, na primjer, ženstvenošću koristila kao oružjem: nije bila krhka, ali je bila taktična i na kreativan je način koristila svoju ženstvenost i ostale lukavštine, poput gotovo obrednog izražavanja nesposobnosti za sve zadatke koje ja moram raditi sama – bacanja smeća, bušenja rupa za slike, mijenjanja žarulja – i to ne zato što nemam muškarca koji bi to obavio umjesto mene, nego zato što ne želim glumiti da to ne mogu kad oboje znamo da mogu. U njezino su doba žene nježnost pretvorile u vrlinu jer su bile slabije konstitucije pa su muškarce navele da obavljaju fizičke poslove (naravno, govorimo o građanskom sloju, žene na selu itekako rade fizičke poslove).

Djecu su, osim što su ih rađale, većinom i odgajale pa su majčinstvo stavljale na pijedestal, zbog hirovitih hormonalnih kolebanja plakanje su pretvarale u izvor moći, a kako nisu mnogo izlazile, vodile su kućanstvo, često čeličnom rukom. Budući da mnoge nisu bile zaposlene, razvile su strategiju “plati želiš li se zabaviti”, pa su muškarci plaćali – večerama, prstenjem i kućama, sumira Kipnis.

Generacija moje majke srcem i dušom pridružila se feminističkom pokretu, vjerujući da je sve moguće promijeniti, pa čak i muškarce. I uspjela je. Muškarci nove generacije otvoreniji su, izražavaju osjećaje, pomažu u kući, neki čak idu na porodiljni. Emancipacija je zbilja bila učinkovita. Sad živimo u postfeminističkom svijetu – ravnopravne smo pred zakonom, imamo pravo glasa, sudjelujemo u javnom životu, jednoga dana ćemo možda biti i jednako plaćene kao muškarci, imamo pravo na vlasništvo, kontrolu rađanja... ali čini se da još nismo zadovoljne.

Chanel ili Birkenstock, pitanje je sad

Najžešća bitka između feminizma i ženstvenosti odvija se u našem odnosu prema tijelu ili poimanju sebe. Kipnis kaže da je suvremeno postojanje žene obilježeno nekom vrstom ontološkog nedostatka – kao da nikad nismo savršene (ili završene) jer uvijek možemo biti čvršće, glađe, mekše, vitkije, zaobljenije, seksepilnije, samopouzdanije, uspješnije, ali savršenstvo nikada ne možemo dosegnuti.
Freud je pak smatrao da su žene vječno nezadovoljne jer osjećaju zavist prema penisu, međutim, kad bismo bile posve zadovoljne, bismo li bile idealni potrošači?

U vrijeme kada su žene imale tradicionalnu ulogu supruga i majki, Betty Friedan objavila je knjigu “Ženski misterij” koja je otkrila da žene nisu zadovoljne svojim položajem: željele su karijeru, mogućnost da se dokažu. Tridesetak godina kasnije imamo priliku dokazati se na poslu, ali sada poslovne žene žele tradicionalne vrijednosti – muža i djecu. A ako i imaju sve to, nisu zadovoljne – jer muškarci nisu dovoljno dobri, suosjećajni, osjetljivi... nešto im nedostaje.

Ispitivanja javnog mnijenja kojima se pokušao procijeniti rast nezadovoljstva muškarcima pokazuju da je 1970. godine 32% američkih žena izjavilo da je većina muškaraca sebična i egocentrična. Taj se postotak 1989. povećao na 42%. Nemamo posljednje rezultate, ali ako su rasli istim tempom... Imamo li pritom na umu da u industrijskim zemljama stopa razvoda raste kako žene više zarađuju, nameće se podla misao: možda zato i postoji stakleni strop!

Kipnis ima dojam da među ženama u posljednje vrijeme raste očaj koji se manifestira ekstremnim načinima uljepšavanja te da na neki način taj osjećaj nesavršenosti prenosimo na muškarce; oni pak na nas prenose strah od vezivanja, a nedostatak društvenog ljepila koje je donedavno nudio brak uzrokuje raspad sistema. Još kad se doda društveni kontekst – bešćutna ekonomija, politički sustav koji jede sam sebe, sve veća rezigniranost ljudi – pa tko se pametan ne bi osjećao neispunjeno i zarobljeno ili nezadovoljno i ranjivo?
Ali, kako nam autorica ne nudi nikakav zaključak, mi kažemo: na poslu Chanel, kod kuće Birkenstock, ili obrnuto – glavno da više nismo bose!

SEKS
Orgazmički stakleni strop

Još uvijek postoji jaz između seksualnog zadovoljenja muškaraca i žena, nešto poput orgazmičkog staklenog stropa, kaže Kipnis. Glavno da se Cosmu prigovara kako stalno piše o seksu i ženskim orgazmima – nažalost, postoji potreba za time. I nećemo odustati dok i posljednja žena ne doživi veliki O! U jeku te borbe, uz depresivne činjenice, Kipnis donosi zanimljivosti iz seksualnog života naših predaka. Tako saznajemo da se izostanak ženskog orgazma dugo smatrao medicinskim problemom, a liječio se “genitalnom masažom”. Liječnici ili babice tako su tretirali gotovo sve lakše bolesti ili simptome! Od Hipokrata u 5. stoljeću prije Krista pa do početka 20. stoljeća dobivali su upute kako ženu dovesti do orgazma, odnosno paroksizma, kako su to nazivali u medicinskim udžbenicima.
I dok su muškarci imali kurtizane ili prostitutke, žene su imale liječnike. Ali zašto, upitat ćete se. Pa, drage naše, “nitko drugi nije želio taj posao”, kaže Kipnis. Bilo je to prenaporno za običnog smrtnika, koji očito nije znao što treba činiti! Pritom se ženama zabranjivalo da se same “liječe” jer se na njima fino zarađivalo.

Na kraju su iscrpljeni liječnici pokleknuli i, zahvaljujući našem dragom Tesli, 1880. izumljen je električni vibrator. Naporan postupak od nekoliko sati je skraćen, no vibrator je u slobodnu prodaju pušten tek 1915. godine.
Zabavi je došao kraj kad su se vibratori počeli upotrebljavati u sklopu nove izmišljotine – pornofilmovima. Tek je 70-ih ponovno postao simbol ženske seksualne autonomije.

Okrenite seksualnu nepravdu u svoju korist

Jeste li znali da se dugo vjerovalo da bez ženskog orgazma ne može doći do začeća? Kipnis smatra da orgazmi danas služe u borbi za ravnopravnost spolova, a kao pomoć u začeću zazivamo majčinski nagon.
I dok orgazmičku ravnopravnost možda i možemo postići, ravnopravnost u podizanju djece ipak ne možemo. Ako su nekada žene bile suočene s podvojenošću između vaginalnih i klitoralnih orgazama, danas su suočene s podvojenošću između majčinstva i karijere.

Majčinski je nagon koncepcija koja nastaje s razvojem industrijalizacije; djeca su tada izgubila na ekonomskoj važnosti – više nisu bila dio radne snage u kući, a kad je njihov odgoj postao skuplji od ekonomskog doprinosa, za njihovo se postojanje, piše Kipnis, moralo naći opravdanje. Naime, roditelji su se za djecu počeli emocionalno vezati tek smanjenjem dječje smrtnosti – od 19. stoljeća naovamo.

Međutim, majčinski je nagon pomogao objasniti novu, spolnu podjelu rada u industrijskoj eri – onu gdje muškarci odlaze na posao izvan kuće, a žene odgajaju djecu – prije toga su svi radili kod kuće ili oko kuće i u tom je smislu ideja muškarca kao hranitelja obitelji relativno moderna.

Iako su u sentimentalnoj mašti ženstvenost i majčinstvo jedno, u stvarnom životu žene uglavnom nisu samo majke, nego zaposlene majke. Žene do četrdesete godine života u zapadnom svijetu danas većinom imaju jedno dijete (ili nijedno)...Zašto natalitet pada, pita se autorica. Možda zato što rađanje potomstva nije dovoljno velika usluga nagonu za produljenjem vrste, nego je potomstvo potrebno i odgajati, a najveći teret pada na žene. Što je još gore, odgoj se ne smatra društveno cijenjenom aktivnošću. Drugim riječima, poželjno je da se muškarci više aktiviraju. I upravo je to pozadina priče o padu nataliteta: briga o djeci usporava proizvodnju.
A kad u odgoju budu sudjelovala oba spola, postat će društveno cijenjen – dotad će prevladavati obitelji s jednim djetetom jer na taj način žene mogu zadržati karijeru i zadovoljiti želju za majčinstvom.

Ovo je, kako kaže sama autorica, polemika koja nas treba nagnati na razmišljanje. Zato, dok razmišljate, posudite dobri stari film “Kramer protiv Kramera” i pustite/natjerajte dragog da promijeni pelene. I ne prigovarajte mu ako to ne radi navlas isto kao vi. A što se tiče seksa, nastavite čitati Cosmo. Okrenite seksualnu nepravdu u svoju korist – uostalom, mi možemo doživjeti višestruke orgazme, a oni ne! Ali ono što rijetko znamo jest – opustiti se.
Duboko udahnite.


PRLJAVŠTINA
Digni te j..... čarape s poda!

Ako su vam čarape još uvijek tamo gdje ste ih skinuli, vi ste muško (ili moj muž). Ako jurite očistiti kupaonicu prije dolaska gostiju koji su se najavili u zadnji čas, vi ste žensko (ja se prva zatvorim u kupaonicu pod izlikom da moram piškiti i u dvije minute sve izribam).

Dobro, malo generaliziram, ali ne čini li vam se da čak i u obiteljima ili parovima koji ravnopravno dijele kućanske poslove žena više čisti ili barem više primjećuje nečistoću. Nastranu kućanice kojima je to posao – za koji nisu plaćene niti će dobiti penziju, a nemaju ni garanciju da će ih muškarci zauzvrat doživotno izdržavati. Govorimo o zaposlenim i ravnopravnim (koliko je to moguće) parovima koji imaju različite kriterije o tome što je prljavo, a što nije.

Možda se u suvremenoj društvenoj mitologiji muškarce naziva prljavijima, ali žene su stoljećima smatrane prljavim spolom. Dok imaju menstruaciju, u mnogim kulturama ne smiju dirati hranu, a negdje čak ni boraviti u istom prostoru s članovima zajednice, dok su drugdje a priori prljave. Samim time što su žene.

Koliko bi brakova spasile odvojene kupaonice

“Prljavština” je središnja kategorija u našim životima jer je cijeli njezin koncept povezan s mirisima i tvarima čije postojanje volimo poricati – svim onim tjelesnim funkcijama i izlučevinama od kojih civilizacija zazire. Stoga nas reklame stalno bombardiraju ženama koje udišu miris svježe opranog rublja, miluju se pjenušavim gelovima, utrljavaju čarobna mlijeka za tijelo, peru kosu, ribaju lice, rublje, bore se protiv bakterija, kamenca, neugodnih mirisa, mrlja na odjeći, sprečavaju stvaranje mrlja od dezodoransa i menstruacije, a muškarac se pojavljuje ili kao netko tko donosi spas (pa makar samo glasom spikera) u obliku sredstva za čišćenje koje im preporučuje ili u ulozi smrdljivka u reklami za osvježivač prostora...

Neka digne ruku ona koja se pri mogućnosti seksa, pogotovo oralnog, nije izribala do te mjere da je barem jednom uništila vaginalnu floru? Pravo je čudo kako nas tjelesni otvori čine propusnima za sve vrste onečišćenja i kako nam se zapravo svašta gadi, osim kad smo zaljubljeni ili kad nas netko snažno privlači – tada sve ograde padaju. No kad taj osjećaj prođe, počne nam se ponovno gaditi, baš poput drugih, hunjavih, slinavih i ne baš mirišljavih putnika u tramvaju. Koliko bi brakova, pita se autorica, bilo spašeno kad bi svi ljudi mogli imati odvojene kupaonice? Međutim, čak i u kućanstvima s dvije zaposlene osobe koje si mogu priuštiti ispomoć, opet je žena ta koja će ispomoć naći i nadgledati te joj reći što da radi – a i ta je ispomoć – žena.

Tamo gdje su kućanski poslovi više-manje ravnopravno podijeljeni stječe se dojam da muškarci svoj dio posla, barem prema onome što žene jedne drugima govore, obavljaju loše. Ne primjećuju sami, nego im se uvijek mora govoriti što treba napraviti. A to, navodno, ostavlja posljedice i na seksualni život! Zato u knjizi “Muškarci su s Marsa, žene s Venere” John Gray objašnjava da je obavljanje kućanskih poslova jedna od najboljih predigri te poručuje: kada se žena osjeća odgovornom za sve, manje uživa u seksu.

Da nemaju mjesečnicu, pita se autorica – bi li za većinu žena imperativ čišćenja bio manji pa bi ga lakše i prevladale? Da nemamo vaginu, bismo li manje vremena provodile u kadi, što ribajući sebe, što uklanjajući kamenac i mikrobe? Bismo li mogle spustiti kriterije i jednostavno prestati obavljati više od polovice kućanskih poslova?
Naravno, kažemo mi. Jer da nemamo vaginu, bile bismo muškarci.


RANJIVOST
Anatomija je ipak sudbina

Koja od nas ne poznaje onaj neugodni osjećaj kad se vraćamo kući pješice u gluho doba noći, u cipelama koje nisu baš stvorene za trčanje, haljini koja ne dopušta karate zahvat, sve i kada bismo ga znale izvesti, s osjećajem da imamo nešto što nepoznat i netko u mraku hoće, a to nije mobitel ili iPod? Ili, kao što Kipnis kaže, samo hodanje ulicom podsjeća na nošenje Rolexa na kongresu lopova. Anatomija je, čini se, ipak sudbina. Jer da nemamo vaginu, možda bismo bile manje ranjive.
Iako najnovije statistike u zapadnom svijetu pokazuju da je broj silovanja u opadanju, u nas je usađen strah prethodnih generacija. Moju baku, na primjer, užasava činjenica da noću šetam psa, iako je velik, crn i prijetećeg izgleda, baš kao i ja, uostalom. Majka je realističnija jer, za razliku od bake, nije provodila život u krugu kuće i susjedstva, nego je odradila sve ludosti svoje generacije, poput autostopiranja po svijetu. Meni to nikad ne bi palo na pamet jer sam ipak proizvod nasilnijeg vremena od seksualno naivnih i, unatoč seksualnoj slobodi, još nevinih šezdesetih i sedamdesetih.

No, kako kaže Kipnis, glavni čimbenik koji utječe na strah od zločina nije statistička vjerojatnost nego naše opažanje vjerojatnosti da do njega dođe. Tu dodaje da su istraživanja pokazala kako žene svih dobnih skupina silovanje doživljavaju gorim od ubojstva jer se boje da neće biti “samo silovane” nego i ubijene. Iako, realno, taj postotak u SAD-u iznosi samo tri posto, svi znamo za mračne brojke koje se odnose na silovanje koje počine poznanici, prijatelji, bračni drug ili dečko. Ali iz nekog se razloga mnogo više bojimo mračne ulice nego bližnjega svoga.

Cosmo tražilica

Cosmo chat

1. 

   zasto dodjoska? Andreya 10.03.2010. 00:16 h

2. 

   E sad sam pissed off! dodjoska 10.03.2010. 00:14 h

3. 

   Najviše je što se može,,,zagrli me, zagrli me,,,, Khalla 09.03.2010. 22:30 h

Zadnji komentari

1. 

   Doživljavate li analni erotizam

   mislim da je pravo vrijeme možda da se analni sex obradi kao tema u Cosmu...čisto da se pomiču granice! ;) a za sve ostalo,pa žene drage,oke,škola i sexualni odgoj u njoj je pušiona,ali čekaj malo...Sve vi koje imate "problem" sa sexualnom edukacijom...Logirane ste na ovoj stranici-oke,znači imate internet-oke,ako imate internet onda po logičnom slijedu imate popularne tražilice... Žene drage, GOOGLAJTE = EDUCIRAJTE SE! To će vas poštedjeti "dojma nezrelosti" po ovim i sličnim web stranicama. No hard feelings žene drage ali odbijam vjerovati nekim stvarima koje čitam tu... Respect! ROXY 10.03.2010. 01:08 h

2. 

   Doživljavate li analni erotizam

   Seksualni odgoj OBAVEZNOOOOOOO----------------pa neka ta dica već nauče navući kondom..................i koje sve bolesti postoje,,,,i sve uz to-----------jer nakon nekih komentara se vidi da se još nezna kako se bolesti šire...... katjes 09.03.2010. 23:14 h

3. 

   Doživljavate li analni erotizam

   ovo je presmiješno...čitam sve ovo dolje i ne mogu vjerovat...ROXY -svaka čast! "komentari su ogledalo stanja u Hrvatskoj" Scarlett 6 09.03.2010. 23:00 h