Intimni dnevnik Aleksandre Dojčinović

24/01/2018

Kako izgleda sedam dana prije revije naše najuspješnije modne dizajnerice? Aleksandra Dojčinović vodi nas na uzbudljivo putovanje od šivaonice, radnih sastanaka, fittinga, ženskih večera, tuluma, intervjua do kratkog boravka u krevetu...

Nedjelja

Kako je proteklo snimanje i kako sam tek prije spavanja shvatila da sam postala Cosmo cura

Nedjelja je, a ja ustajem po svom uobičajenom radnom rasporedu, u šest, a posljednja misao prije spavanja i prva ujutro kad ustanem uvijek mi je – doručak. Tolika sam izjelica da mi se nekad čini da bih uvenula bez hrane, a doručak mi je najvažniji i najdraži jer mi, s obzirom na to da nikada ne znam u koje ću točno vrijeme ručati, to često bude jedini obrok do kasnog poslijepodneva. Osim toga, to je i jedino vrijeme kada sam sama sa svojim mislima dok ispijam gutljaje prve kave, uživajući u finoj, zdravoj, večer prije pripremljenoj zobenoj kaši s voćem, čemu u onim kriznim, dugim danima bez rasporeda dodam i omlet ili nešto slično, a hranjivo. 

Prije polaska na posao pripremam si još jednu šalicu kave, a tako je i danas, kada me očekuje snimanje Cosmo naslovnice. Srećom, ne moram još gubiti vrijeme na to što ću odjenuti jer tamo realno mogu doći i u trenirci samo kada bih je imala u ormaru (smijeh). Imam, doduše, hrpu tajica za vježbanje, što na mene nije djelovalo motivirajuće s obzirom na to da posljednje dvije godine ne pronalazim termin za to, ili se barem tješim da nemam vremena. 

Oko osam navraćam u ured pokupiti hrpu odjeće za snimanje i desetak pari štikli, za koje se uvijek pitam zašto sam ih kupila. Za one koji ne znaju, u njima imam gotovo dva metra pa ih zato nosim samo po uredu, tu i tamo na nekom sastanku, što i nije, složit ćete se, bila neka najpametnija investicija.

Izlazeći iz ureda, na stolu primjećujem registratore koje sam tu ostavila namjeravajući nešto pregledati i potpisati, ali nisam stigla pa curama u uredu, koje su neradnu nedjelju prekinule kako bi me danas moralno podržale, dobacim da imam snimanje i da ću to poslije. Nemaju izbora, iako me gledaju onim pogledom: “Jao, Aleksandra, opet snimanje, pa jesi li ti model ili direktorica, odluči se već jednom.”

Stižem na vrijeme, i to taman da se na vratima sudarim s Alex…Ne, ne sama sa sobom, nego s Aleksandrom Orlić, koja sa mnom dijeli nadimak, ali bih više voljela da mi je udijelila malo svog talenta za pisanje jer se inače ne bih ovako mučila s dnevnikom. Snimanje prolazi u savršenoj atmosferi pa prije spavanja napokon postajem svjesna da sam postala Cosmo cura s naslovnice. A hrvatski Cosmo bio je svojedobno prvi modni časopis koji sam kupila. Život stvarno piše romane...

Ponedjeljak

Počinje odbrojavanje – samo dva tjedna do revije

AD 4

Vesta & Other Stories, suknja Lei Lou, prsten Lei Lou, naušnice Diamanti Per Tutti, cipele Gucci

Jutros u šest, kad je zazvonila budilica, napustio me svaki elan jer sam se probudila s glavoboljom kao posljedicom jučerašnjeg cjelodnevnog snimanja za Cosmo. 

Danas je onaj dan kad službeno počinje odbrojavanje dva tjedna prije nove revije i kada ne zakazujem nikakve obaveze jer ne planiram cijeli dan izići iz šivaonice. To znači da opet mogu odjenuti one tajice za vježbanje jer slijedi jedinih dvadeset dana u cijeloj godini kada, kako cool, nemam nijedan sastanak. Prije izlaska iz stana shvaćam da još imam trepavice sa snimanja, no baš me briga. 

U uredu sam već u sedam, sjedam za radni stol i oko osam shvaćam da već sat vremena sjedim na istome mjestu i gledam u prazno. Znam, trebala bih nešto raditi, ali... kreativna Alex danas je onoj racionalnoj proglasila štrajk. Pa nisam valjda ostala bez inspiracije sad kada mi je najpotrebnija?! Pa još jučer sam imala jasnu viziju svega koju sam, naravno, za-boravila zapisati i sada se ne mogu sjetiti baš ničega. Opravdavam se umorom. Mislim i jesam umorna, ne sjećam se kada sam se posljednjih mjeseci pošteno naspavala. Čak sam i ljetni godišnji provela bez dana sna. Gotovo smo svaki dan tulumarili jer sam smatrala da nisam luda GO potratiti na ležaljci. Ni cijele se prošle godine nisam odmorila i od svih dana u godini baš mi se danas morala dogoditi blokada. Očajavam. Već je skoro podne, a nisam se pomaknula s mrtve točke. 

A onda se sjetim svoje Učiteljice, osobe koju zovem kada sam u ovakvim situacijama. Zamolim je da se nađemo, ali putem shvatim da sam nesnosno gladna pa joj javljam da ću malo zakasniti jer prvo moram ručati. Nakon obroka i razgovora osjećam se puno bolje, energija se s razine mrtvog puhala poprilično podigla, kreativa se vratila i osjećam da je vrijeme za prvu haljinu. Zatvaram se u ured i znam da me tamo nitko neće ometati. Lažem, vjerojatno bi mi i smetali da prije nekoliko dana nisam uvela strogu zabranu kucanja i ometanja dok radim na kolekciji, što su nekako prihvatili, valjda kada su vidjeli koliko sam ćaknuta dok stvaram. U 16 sati imam prvu haljinu. Kad se sjetim jutra i početka dana, ovo je uspjeh, no do revije je 13 dana, a meni trebaju još minimalno 42 haljine. 

Uto netko kuca na vrata. Ponosna sam na to koliko sam autoritativna i koliko su moje zabrane djelotvorne. Ipak otvaram, a pred vratima Hrvoje, moj PR‑ovac, koji me uz širok osmijeh na licu pita: “Šefikice moja slatka, jesi li ti zaboravila na emisiju na televiziji, a moramo odraditi i neke intervjuiće”, domeće sladunjavo kako samo on zna. Kakva crna emisija i kakvi intervjui?! Usput doznajem da je dogovorio gotovo četrdeset intervjua uoči revije. To znači da se četrdeset puta moram našminkati za snimanja i isto toliko puta preodjenuti. Iza Hrvoja već se naviruju moje Katica i Žana koje također, za razliku od mene, nisu zaboravile na TV snimanje i nose sve one kovčege sa šminkom i četkama bez kojih bi izgledala kao danas u uredu, raščupana i s umjetnim trepavicama od jučer. 

Pomirila sam se s tim da nemam izbora i da moram na TV, no taman kad sam krenula, netko (čitaj: moja šefica financija) za mnom drekne: “Alex, oni nepotpisani papiri stoje na stolu od jučer!” Opet je odbijam i objašnjavam joj da sam u izravnom prijenosu na televiziji i da će se, budem li se sad bavila financijama, na ekranu vidjeti da sam nervozna, a to ne želimo. Sliježe ramenima, što će... Prošao je i taj prvi, krizni dan. Nemam više od one jedne haljine i sama sebi obećavam da ću sutra sve nadoknaditi. Trebala bih ranije otići spavati, savjetuje mi anđelak s mog desnog ramena, a vražićak s lijevog domeće kako je ipak puno bolja ideja piće s prijateljem. Slušam, naravno, pogrešnog. 

Zovem Darka, svog BFF-a, i predlažem čašu pjenušca (čitaj smirenja) s ekipom. On, umjesto da me odbije jer zna da ide revija, sve organizira i večer završi u mom omiljenom kafiću. Bravo, Alex, uvijek si bila karakter! 

Utorak

Kako preživjeti glavobolju od tulumarenja, prozivke sestara i slučajnih partnera?

AD 1

Naušnice i ogrlica Diamanti Per Tutti, top Lei Lou, traperice & Other Stories

Opet imam glavobolju, ali kamo sreće da je i ova od reflektora. Te od pjenušca nikada nisam znala nadvladati, no to me, naravno, neće spriječiti da ih ponovim. Kao fol sam jako ljuta na sebe jer nisam otišla ravno kući i taman kad sam se smirila, zove me Sneki, moja sestra, kojoj je netko javio da sam bila vani. “Alex, namlatit ću te jer si neozbiljna”, viče u slušalicu. Ne razumijem otkad je to mlađoj braći i sestrama dopušteno da se deru na one starije. Hm, možda otkad su neki od njih odgovorniji ili otkad se neki od njih brinu da poslovi starijih funkcioniraju besprijekorno. Kažem joj pomirljivo da idem u ured čim odem na brzinsku masažu jer me od stresa bole leđa, no i ona i ja znamo da leđobolja ovaj put nije povezana s tim, ali odustala je od daljnjih prodika. U devet ulazim u pogon, u hodu odgovaram na brojna pitanja, potom selim u ured i napokon uživam. Ideje naviru pa ih samo pretačem na papir. Taman kad se sve zahuktalo, alarm me podsjeća da moram na sastanak. Baš mi je drago što sam vam rekla da nemam sastanaka dok pripremam reviju... 

Nije još ni jedanaest, a razmišljam o ručku i nadam se da će do podneva ova obveza biti gotova. Naravno, nije. Moji sastanci uvijek traju dulje od uobičajenog. Počne sve ozbiljno, razgovara se o partnerstvu, poslu, ali uvijek ode u drugom smjeru pa umjesto da govorimo o budžetu za iduću godinu, direktori preko puta mene tugaljivo zaključuju da mi je ta sjeta u očima sigurno zato što se nisam udala i nemam djecu i da je pravo vrijeme da se posvetim sebi. Braćo moja mila, a ja samo naivno došla po neke novce za reviju...

Na izlasku iz ureda imam osamnaest propuštenih poziva pa sam počela odgovarati na njih da prestanem razmišljati o sastanku, braku i majkama. Dolazim u ured i shvatim da sam od šoka zaboravila na ručak. Nakon ručka u uredu sjedi moja prijateljica koja je došla po haljinu za važno događanje. Nema mi gore kazne od one kada zbog obaveza ili puta moram izostati s gradskih druženja. Molim je da odemo na kavu kako bih se malo smirila i da se nasmijemo ko ljudi. Do kraja radnog vremena od planiranih pet imam dvije haljine. Ovim tempom revija će biti gotova za Božić, ali idući.

Srijeda

Zašto mi nitko nije rekao da ću, ako postanem dizajnerica, morati biti i model?

AD 6

Haljina Lei Lou, naušnice Diamanti Per Tutti, cipele Gucci

U firmi je stres od ranog jutra. Osjeća se da je još malo dana do revije i svi su u ubrzanom ritmu, nervoza je pojačana, osjetila su na maksimumu, a poslovi se samo gomilaju. Uz sve to, opet imam snimanje i intervju, a čeka me i odabir cvijeća i press wallova s mojom Kuzmom koja vodi kreativni dio projekta The Revija. Odlučim da ću prvo ipak to odraditi jer procjenjujem da će me mirisno cvijeće, ali i Kuzmina energija opustiti. Dobra procjena, a izbor na kraju pada na divno zeleno bilje koje će se izvrsno uklopiti u prostor Moderne galerije.

Poslijepodne, prije snimanja, uspijevamo dovršiti još nekoliko haljina, a onda opet jedno fotkanje, bogzna koje ovaj tjedan. Pa, da sam mislila da ću, kad odlučim postati dizajnerica, morati biti i model, i to svakodnevno, vjerojatno bih dvaput razmislila o tome, govorim sama sebi. Šalim se, naravno, jer radim posao koji volim i koji sam oduvijek željela pa je malo reći da sam zahvalna na tome. Volim čak i one stvari na koje se redovito žalim. Recimo, sastanke. Ima onih na kojima uživam i to su u pravilu oni na kojima sjedim sa svojim idolima, s ljudima koji se u Hrvatskoj bave ozbiljnim biznisom i koji su zapravo najjednostavniji. Nakon još jednog takvog susreta sjedam u svoju mokkicu, na čijem me vjetrobranskom staklu opet dočekala kazna za parking. Iako inače na to pazim, u stresnim situacijama prvo na što zaboravim jest parking pa bi, dok pripremam reviju, Zagrebparking mogao komotno živjeti od mene. 

Vraćam se raditi na kolekciji. Danas smo bili dosta produktivni pa smatram da sam zaslužila večeru s ekipom. O danima kada nisam bila produktivna, a kada sam svejedno dan završavala s društvom nećemo sada. Odlazim na večeru, gledam svoje prijateljice, sve redom radne žene, kako na pola spavaju, ali ne dopuštaju da im život postane “poso-kuća”. Već dugo nismo bile ovako umorne, jedva i govorimo. Večer mirno teče sve do trenutka kada treba platiti račun, tada počinje velika rasprava jer svaka od nas smatra da je baš danas njezin red za to, i tako svaki put i tako unedogled. Kakav bi bio kraj dana da nije začinjen s malo ženske drame.

Četvrtak

Deset dana do revije i poziv zbog kojeg ću morati sjesti...

AD 7

Bodi Lei Lou, sako Roberto Cavalli, cipele Gucci

U 6.30 već sam rođena spremna i u šivaonici jer već u 8 sati imam važan sastanak. Doduše, taj spada u ugodne pa mu se radujem. Opet se potvrđuje da su moji idoli jako cool ljudi. Nakon sastanka primam poziv od kojeg sam morala sjesti da dođem sebi. Tjedan dana prije revije otkazao nam je važan partner. To znači da ću danas biti na telefonu do ponoći u nadi da ćemo riješiti situaciju. U tome mi pomaže Mislav, moj stručnjak za marketing koji u stresnim trenucima reagira hladno kao špricer. Nije nam prvi put pa kad mi kaže da će do sutra smisliti alternativu, vjerujem mu jer je to uvijek bilo točno.

Alarm na mobitelu upozorava da me u uredu već čeka jedna naša velika zvijezda s kojom imam dogovorenu suradnju. Sreća što je žena normalna pa me odmah s vrata, umjesto da me pokudi zbog kašnjenja, ponudi cigaretom i predloži kavu. Pristajem i razmišljam koliko sam sretna što mogu raditi s tako posebnim ženama. I, znate što, te naše poznate cure, barem ove s kojima ja godinama radim, toliko su normalne da mi je ponekad žao kad javnost stvori pogrešnu percepciju o njima. No tko će se protiv toga boriti. Pa, ima ljudi koji do podne “hejtaju” sebe, a od podne cijeli svijet, uključujući i navedene, pa i mene. 

Žena koja definitivno nema problema s tim je moja Sneki. Nju ništa ne može izbaciti s kolosijeka, pa ni njezina sisterica koja će danas OPET zakasniti na potpisivanje nekih papira dok ljudi u sobi za sastanke piju sedmu kavu. Objašnjavam joj da bi bilo krajnje vrijeme da se posvetim haljinama jer će se u protivnom na dan revije modeli morati šetati u svojoj odjeći, ali ona ne čuje. Pravi se da ne čuje i poručuje mi da nakon tog sastanka imam snimanje i još jedan TV prilog, plus još jedan sastanak. 

Svečano odlučujem da se nakon toga vraćam u ured biti samo dizajnerica. Računam da će biti večer i da me tada tamo nitko neće tražiti. Nakon sastanka koji je više bio konstruktivni ručak s partnerima, a koji se na kraju pretvorio u zafrkanciju i opći smijeh predlažu mi piće. E, nećete. Kad budem radila iduću kolekciju i budem tražila partnerstva, reći ćete da nema ništa jer sam neozbiljna, kad u vrijeme najvećeg stresa tulumarim od ručka do jutra. Opravdam se poslom, što njih nije spriječilo da zalome do tri ujutro i usput me svakih sat zivkaju i frfljajući viču u slušalicu da sam pogriješila što nisam išla s njima. 

E, nisam. Jer dok su oni tulumarili, napravila sam većinu haljina. Naime, osim onih za reviju moram kreirati još dvije kolekcije, jednu za red carpete i jednu, posebnu za Talijane, koja je i najzahtjevnija. Tu posljednju nisam ni počela raditi, a moja agentica iz Milana, koja uvijek zna kad (ne) treba nazvati, podsjeća me da ću se loše provesti ne dovršim li je uskoro. “Alex, nekad mislim da bi mi bilo sto puta bolje da sam za suradnju odabrala neku drugu siroticu iz trećeg svijeta nego tebe. Kad mi misliš poslati kolekciju na pregled”, pita me tobože ljutito, iako i ona i ja znamo da nas je povezalo veliko srce i obostrano razumijevanje.

Umirim je da napokon sve ide svojim tijekom, što baš i ne odgovara istini, ali bijele laži nikad nisu nikog ubile. Nakon toga isključujem telefon te napokon radim kao čovjek i u deset sati navečer, dok zaključavam vrata ureda, zaključim da će kolekcija ipak biti spremna na vrijeme. Kao da sam imala izbora. 

Petak

Obilazak lokacije The Revije bez bunde i glavno pitanje – što će se jesti na afteru?

AD 5   

Haljina i remen Lei Lou, sako Fendi

U sedam sam već na frizuri. Ustala sam u 5.30 i doručkovala, naravno. U firmi imam sastanak koji je brzo gotov jer već polako pristižu, jedna za drugom, ambasadorice moga brenda. U jednom trenutku ih je toliko da mi nedostaje zraka. Mojim curama u uredu koje više ne znaju kojoj su od njih dale haljinu na probu, a kojoj nisu, također. Sva sreća pa sam im šefica, što znači da mogu pobjeći bez objašnjenja. Brišem u računovodstvo. Sigurno su primijetile taj moj “diskretan” bijeg iz kaosa, ali ona nepotpisana papirologija još je na stolu. Mogla je možda još koji dan pričekati, ali u ovom slučaju financije mi djeluju ljepše od dvadeset cura koje isprobavaju haljine i u tome naglas uživaju. 

Da si ne lažemo, i ja sam takva. Pogotovo u šopingu. Pa ja sam jednom, kada mi je prodavačica otkrila da nešto što tražim ipak nije rasprodano, ženi instinktivno dala pusu. Razumijete li sad zašto mi je draže potpisivati papire?! 

Kad sam završila, kaos u uredu je jenjao, cure su me poprijeko gledale što sam uskrsnula kad je sve završilo, a ja sam ih nevino ponudila finim belgijskim čokoladicama, koje čuvam u ladici za posebne prilike. Upalilo je. I sve za reviju se dobro razvija jer je cijeli tim uspio nadomjestiti izostanak onog sponzora, a nakon povratka u ured dočekala me Mara, moja The Prijateljica, s ručkom. Divno je imati takve prijatelje koji će, kad ti je najteže i kad ne stigneš ni pomisliti na hranu, osvanuti sa zdjelom toplog, omiljenog obroka. Uživam! 

Poslijepodne opet žrtvujem i dovršavam kolekciju. Taman kad mi je koncentracija na vrhuncu, a povezanost s potpunom kreativnošću savršena, zvoni alarm! Jadna sam ti, pa moram na lokaciju The Revije! U jurnjavi zaboravim obući bundu, a vani je samo pet stupnjeva. Stižem u zadnji tren. Cijela je ekipa tamo: produkcija slaže stolice, dogovaraju se pozicije i zadaci nekih ljudi, inače tih nekakvih odabranih ljudi koji rade na projektu je (samo) 88, a mene samo zanima: Što će se jesti na afteru? Kada će biti ručak na dan revije? Tko će dostaviti voće i  cvijeće? Zapravo se samo pravim da sam zabrinuta, a osjećam i znam da sam u sigurnim rukama, da sve teče po planu i da se nemam zašto brinuti osim o one 42 haljine, Talijanima i Amerima.

U jedanaest navečer u stanu uviđam da mi je pola ormara na pranju i da bi bilo dobro pozabaviti se i time, jer cure sigurno neće imati vremena u ovom ludilu još i meni šivati novu odjeću da bih imala što obući. Deterdžent s mojim potpisom podsjeća me na to koliko sam u deset godina postigla. 

Subota

8 dana do revije: 30 cura, tajanstveni snimatelj i Đelo Hadžiselimović

AD 3

Haljina Balmain, prsten Lei Lou, čizme & Other Stories

U uredu sam već u zoru jer želim završiti apsolutno sve vezano uz kolekciju da cure imaju sve spremno. Osjeća se vikend u zraku pa nema gužve, telefon ne zvoni, zapravo nema nikoga u firmi prije devet, što mi ostavlja dovoljno mira da dovršim planirano. Osim toga, danas dolaze i manekenke na probu, a to znači reprizu onog jučerašnjeg kaosa, s tim da ovaj put nemam registratore kao izliku, a i na fittingu moram biti prisutna jer je u odlučivanju u kakvom će izdanju cure izići na pistu uvijek moja zadnja. Stiglo je njih trideset odjednom. 

Mir od jutros rasplinuo se kao mjehur od sapunice. Tu su i neki snimatelji za koje nitko ne zna zašto su tu. Ne znaju ni oni, kažu da ih je netko naručio i oni su došli. Netko je, naravno, Mislav koji se pojavljuje na vratima s Đelom Hadžiselimovićem koji snima uvodnu špicu naše revije. Ovaj mu put nisam mogla zamjeriti na oda-biru, ako me razumijete. U jednom trenutku nema nijedne slobodne prostorije u firmi. U jednoj sam ja s modelima, u drugoj hostese imaju probu, u trećoj se slažu akredita-cije, u četvrtoj Đelo bira riječi za uvodnik, peta je šivaonica koja ionako nikad nije prazna, a ni tiha. 

U četiri sata imam dogovoren ručak s curama, ali umjesto jesti, kao iznenađenje, odvode me na wellness jer i one vide da je situacija krizna. No prvi put ovaj tjedan meni nije ni do čega pa sam se jedva uspjela malo opustiti. Kad me ekipa vidjela tako pokislu, odlučuju odustati od planirane večere jer nisam ni za što. 

Dolazim kući i razmišljam o tome kako bih rado pojela mamin buncek sa zeljem i sve to zasladila pudingom od vanilije, no u realnost me vraća to što sam se od ovog stresa već udebljala i što je revija za tjedan dana, a i moram stati u ono što sam si namijenila kao outfit za reviju. Umjesto bunceka i zelja, navečer stiže ekipa sa sushijem za van. Nije loše. Usput ih natjeram da mi pomognu dovršiti neke poslove i nakon ponoći napokon smo svi sretni, siti i zadovoljni. Svi osim mene kojoj u jedan u noći naglo pada šećer, što rezultira amnezijom kad je riječ o kilaži i zdjelom pudinga od vanilije prije spavanja. O kilogramima ću misliti sutra. 

Tjedan je dana do revije, napravili smo timeline, imamo sve sponzore, kolekcija je spremna, napreduje, odradila sam sve intervjue, sve se nekako slaže. Imam još posla, ali i cijeli tjedan ispred sebe. Uto me zove ekipa i predlaže piće u gradu. Što mislite – jesam li otišla?

Fotografije: Marko Grubišić; Šminka: Žana Kožul; Frizua: Katica Topčić za Kevin Murphy; Asistentica: Petra Bumbak; Tekst: Aleksandra Dojčinović. Asistentica: Nevena Banić. Obrada fotografija: Iron-i-ja

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo