Proživjeti spontani pobačaj: 4 žene odlučile su progovoriti o onome čije se ime ne izgovara

04/03/2017

„Kako reći zbogom nekome kome nikad niste rekli ni dobar dan?“

Nitko ne voli razgovarati o pobačaju u nijednom od njegovih oblika. Postoji jedan prirodni ljudski refleks koji nas tjera da ne razmišljamo o stvarima koje nas najviše plaše ili zabrinjavaju. Sakriti se pod veliki plašt neznanja tad nam se čini kao jedina dobra odluka.

Pa, dok većina pobačaja leži na odlukama drugih, spontani pobačaj nešto je što se događa prečesto da o njemu ne bismo razgovarali. On se jednostavno pojavi – ne zato što ga je itko tražio ni zaslužio pa čak ni zato što ta žena pati od nekih prikrivenih zdravstvenih problema. Naprotiv, većina žena prije ili nakon prožive savršeu trudnoću bez ikakvih problema. Poput mnogih stvari koje bi radi izbrisali s ovoga svijeta, ni ovo nije nešto na što možemo previše utjecati. Iako bi mi to možda željeli, nije riječ o drevnoj zvijeri koja će se pojaviti samo onda ako njezino ime izgovorimo triput. Baš naprotiv, odlučimo li o njemu naučiti malo više, naučit ćemo i kako se s njim boriti onda kad se pojavi.

Gorka je istina da čak četvrtina klinički prepoznatih trudnoća završavaju spontanim pobačajem. Cosmo je razgovarao s četiri žene koje su šutnji odlučile stati na kraj i ispričati svoju priču.

Koliko ste godina imali kad ste doživjeli spontani pobačaj?

A: Imala sam ih pet. Prvi se dogodio s 25 godina, a drugih se četiri dogodilo tijekom 13 mjeseci nakon njega. Trenutno imam jednu kći, a druga je na putu s terminom u kolovozu.
B: Imala sam 32 godine kad sam doživjela svoj prvi, a drugi već sljedeću godinu.
C: 31.
D: Prvi put s 25, a drugi put s 27.

Kako ste otkrili da ste izgubili trudnoću?

A: Na pregledu u 12. tjednu. Znala sam da nešto ne štima kad su okrenuli ekran od mene i počeli me ispitivati o datumima. Nije mogla pronaći bebu, a slika na ekranu predlagala je da sam trudna samo 6 tjedana. Ostali pobačaji bili su očiti budući da sam krvarila.
B: Također na pregledu u 12. tjednu trudnoće. Do tada sam osjećala baš svaki simptom trudnoće – jutarnju mučninu, glad, umor, rast trbuha, no u oba slučaja radilo se o „promašenom spontanom pobačaju“ gdje se hormoni i dalje ispuštaju iz posteljice, ali je embrio ili fetus već mrtav.
C: Nisam znala da sam trudna do samog pobačaja, ali sam počela krvariti usred ciklusa što se nikad ne događa budući da sam na piluli i moje tijelo na nju vrlo dobro odgovara. Bila sam jako zbunjena, ali i sam iscjedak izgledao je drukčije od uobičajenog.
D: Prvi je znak bio blago krvarenje na donjem rublju samo nekoliko sati prije prvog pozitivnog testa. Bila sam trudna oko 6 tjedana. Drugi je gubitak bio na oko 10 tjedana na mom prvom ginekološkom pregledu gdje sestra, unatoč dugotrajnoj potrazi, nije mogla pronaći otkucaj srca.

Koji je bio najljepši odgovor koji ste dobili nakon što ste nekome obznanili vijesti?

 A: Većina ljudi bila je nevjerojatno pažljiva, puna potpore i suosjećajna. Ipak, sljedeće smo pobačaje muž i ja odlučili prešutjeti kako bi zaštitili svoje najbliže i trudnoću obznaniti samo onda kad smo bili potpuno sigurni da će sve biti u redu.

B: Jedan mi je kolega rekao da budem nježna prema sebi nakon što sam se vratila na posao.
C: Nisam znala bih li vijest trebala prenijeti svojem seksualnom partneru i savjet sam potražila kod svoje najbliže prijateljice koja mi se savjetovala da mu ništa ne kažem. I danas mi je drago što nisam.
D: Za vijest su znali samo naši najbliži. Jednostavno nisam željela vijest dalje nego što sam trebala. Ipak, tijekom sljedećeg pobačaja, shvatila sam kako je to nešto što bi ipak trebala obznaniti ljudima kojima je stalo do mene. Moja je bolnička soba u trenutku bila ispunjena cvijećem, toplim obrocima i nevjerojatnom količinom podsjetnika da smo voljeni i da definitivno nismo sami.


A najokrutniji?

A: Jedna me žena pitala: „Misliš li da je za to kriv stres?“ Znam da nije mislila ništa loše, ali bila sam užasno uvrijeđena tim pitanjem. Bila sam student medicine, ne ratni veteran. Stres ogromnih razmjera poput svjetske gladi ili svjetskih ratova mogao bi prouzrokovati ovaj broj pobačaja, ne eseji i prezentacije.
B: Rečenica da je to toliko često da ću zaboraviti čim dobijem svoje prvo dijete. Za njih je to bila samo statistika, nisu ni pomislili na bol koju sam osjećala u tom trenutku znajući kako je to bilo moje dijete.
C: Ništa mi ne pada na pamet.
D: Hrpa nekakvih groznih i nepromišljenih odgovora poput: „Beba je sad na boljem mjestu“ ili „Možda je tako najbolje“. Najbolje za koga? Ti su odgovori proizvod čiste ignorancije.


Koliko vam je vremena trebalo da se oporavite?

A: Mislim da je prva reakcija najčešće jedna od dviju sljedećih: gubitak vam može dodatno povećati želju da što prije ponovno zatrudnite ili postati ogromna emocionalna prepreka koja će vas spriječiti da ponovno pokušate sljedećih nekoliko mjeseci ili čak godina. Za mene je to bilo ovo prvo – hitno sam željela ponovno zatrudnjeti kako bih ispunila prazninu koju je pobačaj stvorio.
B: Nisam imala previše izbora jer sam u oba slučaja u dva tjedna trebala biti ponovno na nogama. Šef mi je čak poručio da ću, ako se do tad ne vratim ili odlučim uzeti još slobodnih dana, dobiti otkaz. Mislim da mi je trebalo otprilike tri godine da se oporavim o psihičkih rana koje sam zadobila.
C: Fizički gotovo nije bilo potrebe za ikakav oporavak jer se sve dogodilo vrlo rano u trudnoći. Bol je bila jednaka onoj tijekom mjesečnice. Budući da nisam planirala dijete niti sam ga do kraja bila svjesna, pobačaj psihički na mene nije imao nikakvog utjecaja. Bilo je to iskustvo, da, ali definitivno ništa grozno.
D: Dugo sam bila emocionalno nestabilna – uplašena, nervozna, nesigurna i sposobna plakati zauvijek.


Što ste radili kako bi se lakše nosili s gubitkom?

A: Pridružila sam se nizu online grupa zahvaljujući kojima sam imala priliku upoznati niz žena koje su znale kroz što prolazim.
B: Dvije godine nisam poduzela ništa, a onda sam se odlučila krenuti na savjetovanje koje mi je pomoglo da prebolim gubitak.
C: Nisam osjećala nikakav gubitak. Nisam imala potrebu s ikim o tome razgovarati.
D: Već nakon prvog gubitka započela sam pisati blog i tako sam upoznala veliku zajednicu ljudi koji su prolazili kroz sličnu bitku. Nevjerojatno je utješno znati kako u svemu tome niste sami.


Je li vam spontani pobačaj promijenio pogled na život?

A: Definitivno. Pobačaji su mi pokazali da, bez obzira na to koliko naporno radili i koliko truda ulagali, na neke stvari jednostavno ne možete utjecati niti ih promijeniti.
B: Bila sam jako ljuta i ogorčena prije nego sam svjesno odlučila ponovno živjeti. Promijenila sam posao i počela raditi nešto što me više veselilo, a onda sam shvatila koliko sam sebična i kako baš svi imaju nešto što im svakog dana nanosi neku vrstu boli.
C: Osjećam se nešto povezanije sa svim ženama koje su proživjele spontani pobačaj, iako ga sama i nisam previše osjetila.
D: Postoje stvari koje će vam život baciti u glavu kad ih najmanje očekujete. Vaš život može biti definiran tim događajima ili načinom na koji se s njima nosite. Svoje sam pobačaje odlučila iskoristiti kao katalizator koji će me pogurati naprijed.


Je li vam promijenio pogled na buduće trudnoće?

A: Za prvih nekoliko trudnoća, da. Usavršila sam svoje prehrambene navike, otišla na bezbroj terapija i pročitala brdo literature no ubrzo sam saznala kako ti pobačaji doista nisu dolazili zbog mene i mojeg zdravlja i još uvijek su neobjašnjeni. Moja je kćer savršeno zdrava kao i beba koju očekujemo.
B: Nakon drugog gubitka bila sam uvjerena kako je riječ o medicinskom stanju i to je nešto što je dodatno poremetilo moje psihičko stanje. Vrlo sam brzo počela živjeti puno zdravije iako znam kako na to svejedno nisam mogla utjecati.
C: Sad znam kako ni seks s pilulom i kondomom nije 100% siguran protiv trudnoće, ali mislim da sam se sad u potpunosti oslobodila anksioznosti o svjesnom pobačaju ukoliko ponovno zatrudnim prije svog vremena.
D: Naučila sam kako cijeli proces trudnoće za mene nikad neće biti spontan, zabavan i posve prirodan i to je bilo OK. Nije me bilo briga što moram napraviti kako bi u rukama mogla držati svoju bebu i s tim sam stavom preživjela obje trudnoće koje su prošle bez ikakvih komplikacija.


Što biste poručili ženama koje su doživjele spontani pobačaj?

A: Budite blagi prema sebi. Razgovarajte s ljudima i brzo ćete shvatiti kako na ovom svijetu postoji još cijeli jedan mali svijet ljudi koji će vas u potpunosti razumjeti.
B: Pobačaji, bez obzira na to koliko ih je, ne znači da nikada nećete moći zatrudnjeti. Nakon pet godina pokušavanja, sad sam sretna (i umorna) mama jednomjesečne bebe. Nemojte odustati.
C: Događa se, događa se često. Niste sami, niste učinili ništa pogrešno, brinite se za sebe.
D: Budite jaki, dajte si vremena i prostore kako biste zacijelili i koncentrirajte se na najbolji put koji će vas dovesti do željenih rezultata.

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo