Ženski moza(i)k: Živjeti zajedno

16/12/2016

I tako smo pronašli zajednički stan. Jupiiii! Čeka nas divan zajednički život! Ima li što ljepše nego se useliti s voljenom osobom u zajednički stan, zajednički ga uređivati i to baš u božićno vrijeme? Ah, divnog li razdoblja mog života! On nije nikada slavio Božić. Sad ću mu pokazati kako je to divno, kako će nam mir obuzeti srca dok uz lijepu božićnu glazbu kitimo drvce našom ljubavlju.

Jesam li vam rekla da sam se OPET preselila? Ta-daaaam! Sedmi put. Sedam puta u pet godina. Bilo je tu svega i svačega. Bilo je stanova s buhama, vodokotlića bez ručke, krovnih prozora sa žoharima s druge strane koji čekaju da mi zafali zraka. Bilo je vlasnika koji su mi zaračunavali režije kao da Kelly Family živi sa mnom. A bilo je bome i vlasnika koji bi sami provalili u svoj/moj stan da bi mi ukrali kasicu prasicu. I planer vjenčanja koji sam si kupila kad sam imala petnaest. Živa istina.


Prošle godine dobila sam božićnu čestitku u obliku otkaza stana i to nakon samo dva mjeseca. Ne, nisam imala tulume u stanu, niti sam vodila bordel u njemu, nisam čak ni uzgajala marihuanu na terasi zgrade. Vlasnik se zapravo samo predomislio.
„Idem ja u inozemstvo na dvije godine, nema frke, ma ne treba ugovor, tu te neće niko smetati, znaš da ti je susjed Neven Ciganović, što je danas lijep i sunčan dan.“ Nakon mjesec i po: „Ja sam se ipak vratio, u inozemstvu se treba raditi, nisam znao, izađeš van pliz, ako može sad za Božić i Novu godinu?“

To je onaj trenutak kad hodaš vani na minus osam i razmišljaš o bivšem stanu u Dubravi kao da je bio u Petoj aveniji i gledao na Central Park. Zapravo je redovito gledao (i slušao) na cajke pod mojim prozorom. Ali i toga sam se nostalgično prisjećala isto kao i predsjednice zgrade s Alzheimerom, koja se svaki puta iznova upoznavala sa mnom. Sve mi je nedostajalo, naročito bižuterija s Ebaya koja je, nekim čudom, uvijek nestala iz mog poštanskog sandučića. Sve se to čini poput sna kad moraš na Božić izaći iz stana, a ne znaš gdje bi.

Srećom, kako to obično biva u božićne dane, u zadnji čas pronašla sam stan koji su izdavali divni ljudi. Donje Svetice? Može! Divni ljudi nisu bili divni samo na početku nego cijelo vrijeme i žao mi je što sam ih ostavila. Ali razlog je bio dosta opravdan i opipljiv i to u obliku muške osobe, visoke 1.90 cm i teške 96 kg. Onaj stan je bio premali za tako nešto, pa sam odlučila da ga moram spremiti u nešto veći prostor. Gdje može još više rasti.

I tako smo pronašli zajednički stan. Jupiiii! Čeka nas divan zajednički život! Ima li što ljepše nego se useliti s voljenom osobom u zajednički stan, zajednički ga uređivati i to baš u božićno vrijeme? Ah, divnog li razdoblja mog života! On nije nikada slavio Božić. Sad ću mu pokazati kako je to divno, kako će nam mir obuzeti srca dok uz lijepu božićnu glazbu kitimo drvce našom ljubavlju.

I konačno je došao taj dan. Stan smo sredili, ostao je onaj najslađi dio.

19:30

- Jedva čekam da dođemo doma, okitimo bor, napravimo kakao, bit će super!
- Joj da, baš mi se pije kakao. Može, okitimo bor pa odmaramo.

20:00

(U pozadini svira božićni album Michaela Bublea)

- Hoćeš ti stavljati vezice na kuglice ili ću ja?
- Ajde, stavljaj ti kuglice, stavit ću ti ja vezice.
- A ne, čekaj lampice trebamo staviti.
- Pa dobro, stavi lampice kasnije.
- Pa kako ćeš lampice staviti kasnije, lampice idu prve.
- Dobro, ajmo lampice staviti.  

21:00

- Jesi otpetljala te lampice? Treba doć držat bor, pada.
- Kako pada?
- Tako, pada. Neće stajat. Si sigurna do ovo ovako ide?
- Da, pa uvijek smo tako stavljali i uvijek je držalo.
- E j**** ga, sad ne drži.
- Pa kako ne drži?
- Pa ne drži. Dođi držat ovdje da lampice stavimo.
- Čekaj, nisu još otpetljane, idi tamo vezice stavljat na kuglice.
- A bor tko će držat?
- Pa šta uopće ne drži?
- Pa, evo, dođi ovdje pa vidi da ne drži.
- Ma to si ti nešto krivo...
- Ma ja sam nešto krivo.
- Pa već 10 godina koristimo taj bor i nikad nije padao i sad pada.
- Pa šta sad hoćeš reći, da sam nesposoban?
- Ma daj ajde smiri se, kitimo bor, šta si nadrkan odmah...
- Ma ja sam nadrkan...

22:30

*All I want for Christmas is you svira u pozadini*

- Ajde, ja ću držati bor, ti motaj te lampice oko njega.
- Ajde.
...
- Šta šutiš sad? Zašto se moraš odmah ljutit?
- Ma tko se ljuti?
- Pa gle, ako ti se ne da, ne moraš, sama ću.
- Pa šta sam sad napravio?
- Pa ništa, šutiš tu i duriš se umjesto da budeš veseo, pa prvi put zajedno kitimo bor.
- Ne durim se uopće, otkud to sad?
- Pa pričaj onda nešto.
- Pa šta da pričam? Nemam ništa za reći.
- Ma dobro, zaboravi. Drži taj bor ruši se sve.
- Pa držim ga, ne ruši se nigdje, stavi te lampice daj.
- Evo.

*Pali lampice*

- MA ŠTA RADIŠ???!
- ŠTA???
- UGASI LAMPICE ZAŠTO PALIŠ LAMPICE NE PALE SE LAMPICE DO KRAJA TO JE TRADICIJA!
- Čija tradicija?? Nikad nisam kitio bor, otkud da ja to znam?
- Ma dobro, zaboravi sad. Mislim da sad stoji. Idem stavljati vezice.
- Ajde, hoćeš da ja napravim kakao?
- Ma pusti kakao. Daj da završimo više s ovim glupim borom.

I tako. Nije bilo baš kako sam očekivala. Bor je na kraju ipak pao i leži tako već dva dana. Zajednički život nije bajka, naročito ne božićna, bar u mom slučaju.

f

Sve je to dio onih kompromisa koji dolaze sa zajedničkim životom – ti s njim gledaš nogometne utakmice i ne zatvaraš usta jer se pokušavaš praviti kao da te nogomet odjednom užasno zanima, a u biti umireš od dosade i onda tvoj pokušaj zainteresiranosti izgleda ovako nekako:

- Znaš šta sam primijetila kod ovih utakmica?
- Šta?
- Svi su uvijek ljuti. Evo, evo! Sad su zabili gol i opet su ljuti. Gle, trener je ljut. Baš je ljut. Zašto je ljut? Pa gol su zabili. Zašto se ne veseli? Ovaj je isto ljut. I ovaj. Okej njega kužim, primili su gol, ali zašto su ovi drugi ljuti. Konstantno su svi ljuti. Kako to može biti motivirajuće?? Zamisli da skuhaš ručak i da te gledam ovako:

f

- Kužiš.

Bez obzira na to koliko si dugo s nekim u vezi, stvari će se definitivno promijeniti onda kad počnete dijeliti isti krov. Naučit ćete da niste ista osoba – ja ne volim jednu trećinu bendova koje on voli, ali sam uvijek tvrdila da ih obožavam kako bih ga impresionirala. Sada mu slobodno mogu reći: „Molim te, ugasi to prije nego mi uši počnu krvariti.“ Isto tako, nedavno mi je priznao da ne podnosi sataraš, nešto što redovito radim uvjerena da ga oboje volimo. Ne voli ga. Ne voli paprike općenito. Ne voli. Kako? Tako.

Kad si mlad i maštaš o životu sa svojim dečkom iz snova, očekuješ da će biti baš onakav kakvog si zamislila i da će odmah znati sve o tebi, tvojoj obitelji i tradiciji. Očekuješ da će sve uvijek biti baš kao iz bajke, ali onda odrasteš i shvatiš da to nije tako, ali da te on svejedno voli toliko da mu uopće nije teško gledati „Tračericu“ s tobom, ako to znači da će te usrećiti.

Je li išta drugo doista bitno?

Naposljetku, živjeti s nekim znači graditi vaš vlastiti život i vaše tradicije, zajedno učiti nove stvari i zajedno odrastati.

A on će naučiti voljeti Božić. Mora. Ako me voli.

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo