Ženski moza(i)k: Vruća čokolada

09/12/2016

Meni je od hrvatske i srpske čokolade bolja švicarska i belgijska. Ali pojest ću svaku zato što volim čokoladu i moji kriteriji nestaju u trenutku kad čujem zvuk odmatanja aluminijske folije.

Stiglo je moje omiljeno doba godine – ono kad je vani dovoljno hladno da ne osjećaš lice, ali stalno imaš osjećaj da ti curi nos, doba u kojemu ti kosa u svakom trenutku smrdi na dimnjak, doba u kojemu svi čekamo Božić kako bi b̶i̶l̶i̶ ̶s̶ ̶v̶o̶l̶j̶e̶n̶i̶m̶a̶ otvarali poklone, a onda se ponovno vratili rutini vikanja: „Kad će više to ljeto...“

Ovo ljeto sam provela nekoliko lijepih dana u našoj kući u Puli s našim američkim rođacima. Oni su iz Virginije, a proveli su dva tjedna u Hrvatskoj putujući od Pule do Dubrovnika. Jedna od super stvari na Facebooku je ta da možeš pronaći ljude koje nisi dugo vidio, kao i one koji nisi nikad vidio, ali najbolje je da možeš pronaći one za koje nisi ni znao da postoje. Tako je bilo i s našim Amerikancima.

Jednoga dana prije nekoliko godina, dobila sam poruku u inbox od cure koja je, pomalo bojažljivo, postavila pitanje jesam li ja unuka Mr. Paula. Nakon par izmijenjenih poruka, došle smo do zaključka da smo sestrične u četvrtom koljenu i to je bilo totalno kul – baš kao ideja o tome da je moj deda Pavle upravo preimenovan u Paul Schmidt. Ispostavilo se da ona ima knjigu o našoj obitelji koju je napisala njena prabaka, a za koju je skupljala podatke po Europi i Americi osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kopiju iste te knjige ima i moja obitelj, a dobili su je tih osamdesetih godina od svojih američkih rođaka. Kontakt se nakon njihove smrti izgubio, ali zahvaljujući gospodinu Zuckerbergu, ponovo smo se našli.

Ovoga ljeta posjetilo nas je njih osmero. Roditelji i sestra moje sestrične, te brat njenog tate bijelca sa ženom crnkinjom i dvoje preslatke miješane djece. Bilo je super.

Moja obitelj je vrlo velika, pogotovo s ovim brojnim koljenima. Ali čak i kad se koncentriram na užu obitelj, cijela priča je prilično zabavna. Ja sam rođena u Puli, kao i moji roditelji. Međutim, moja baka je rođena u Bosni od majke Dalmatinke i oca Bosanca. Deda je rođen u Novom Sadu od majke Mađarice i oca Hrvata. Imam očuha koji je Rumunj iz Bukurešta koji ima brata koji živi u Americi. Moj ujak ima ženu koja je rođena u Njemačkoj, a kćer je Srbina i Mađarice. Stric je oženjen Talijankom i živi u Italiji. Kad se nađemo svi za Božić, za našim stolom se priča nekoliko jezika i to jako glasno. Nekad mi je to išlo na živce, pogotovo zato što su moj očuh i mama s godinama izmislili svoj vlastiti jezik koji je kombinacija hrvatskog, njemačkog i rumunjskog. Nekad su me sramotili pred prijateljima, danas mi je to super, pogotovo zato što sam imala odličnu priliku u životu naučiti nekoliko jezika. Ali važnije od  toga, naučila sam da smo svi povezani.

Kad čitam „History of our family“ vidim da korijene vučem iz Njemačke, što je s obzirom na moje prezime i logično. Ali ono što nije logično je, da dobar postotak dolazi i iz Francuske. Znači ukratko, ja sam odasvud.  Kad bih u životu odlučila putovati samo na mjesta gdje živi moja obitelj, ne znam da li bi mi jedan život bio dovoljan. I zbog toga se osjećam povlašteno i zahvalno.

Nedavno se ovaj video vrtio na svim portalima.


Nije me iznenadio rezultat jer se odmah na početku da naslutiti kamo to vodi. Iznenađujuće je to što su ljudi uvjereni da postoji čista rasa i da su oni 100% Englezi, Francuzi, Turci, Islanđani, Nijemci... 

Ne postoji.  Kad bi ljudi samo to shvatili, riješili bi sve probleme ovoga svijeta. Ja sam čista Hrvatica kao što je Trump čisti Amerikanac.  Isti onaj koji će „riješiti problem stranaca“ u Americi zaboravljajući pritom da je u braku s jednim. Otvoreni svijet počinje otvorenim umom. Tko ne bi htio biti kao ovaj dečko iz videa – „real man of the world“? Možeš biti. Jesi. Samo to moraš shvatiti.

Meni je od hrvatske i srpske čokolade bolja švicarska i belgijska. Ali pojest ću svaku zato što volim čokoladu i moji kriteriji nestaju u trenutku kad čujem zvuk odmatanja aluminijske folije. Nije me briga otkud je, kao što ne razmišljam o Talijanima kad žlicom grabim Nutellu iz tegle ili o Amerikancima kad u McDonald's-u umačem krumpiriće u ketchup. Da idemo vaditi DNK Pietru Ferreru koji je izmislio Nutellu, možda bi se ispostavilo da je on daleki rođak braće McDonald čiji je pra pra pradjed došao sa Sardinije u Irsku gdje je uzeo ženino prezime. Jer, ako Maradona može biti Hrvat, može i McDonald biti Talijan. Barem što se mene tiče. Ne moraš promijeniti ni ime, samo naglasak.

Svi smo povezani. Kad bi to ljudi shvatili, ne bi bilo ekstremizma. Ne bi trošili život na gluposti tko je kome dijelio čije čokoladice. Kad bi ljudi to shvatili, ne bi bilo roditelja koji će na Facebook stavljati ljutite postove i ne bi se od toga stvorio međunarodni skandal.

Izgubila sam energiju pišući ovo, treba mi nešto slatko. Idem pojesti onu srpsku čokoladu, koju mi je jučer kupio moj dečko Hrvat od majke Crnogorke. Iz ove posljednje rečenice izvući ću samo ono što je zaista važno: dečko i čokolada. Jednako ljubav. 

Sara Schmidt

Komentiraj

Novo