Ženski moza(i)k: Ustav Republike Hrvatske

07/10/2016

2016. godina. Trebali smo dosad živjeti u Ujedinjenoj Federaciji Planeta i hodati u uskim srebrnim kombinezonima. Trebali smo se teleportirati u svijet bez religije, rasizma, nacionalizma i novca. Trebali smo biti slobodni.

Ovih se dana puno priča o Ustavu Republike Hrvatske, filmu koji je osvojio glavnu nagradu na festivalu u Montrealu. Možda i nije idealan film za spoj. Ono, sigurna sam da je film dobar i pametan i znam da misliš da će ona misliti da si inteligentan ili kulturno osviješten, ali ćete onda ostatak spoja pričati o Ustavu i općem stanju u državi. Nešto ćeš zeznuti – možda baciš neku glupu foru o Previšiću, a ona studira na filozoskom. Nemoj na spoju pričati o Ustavu. Nemoj o politici. HDZ je na vlasti. Znaš kad ćeš se seksati? Nikad.

Ja nisam na spoju pa mogu. Obavezno ću ga pogledati ovih dana. Kako se u filmu dosta govori o našem Ustavu pa vjerojatno i mi, obični smrtnici koji taj pravni akt smatramo dosadnim, možemo nešto naučiti, tako sam i ja kliknula na pročišćeni tekst Ustava RH u kojem možeš pročitati vrlo zanimljive stvari.

Tako, naprimjer, članak 22. glasi: „Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.“
Sloboda. Osobnost. Nepovrediva. Znači, ne diraj u moj način razmišljanja, u moj svjetonazor, a naročito ne diraj u moje tijelo. Civilizirane zemlje su slobodne zato što su se za to stoljećima borile i zato što je težnja svakog čovjeka živjeti u slobodi. Lijepo piše u Ustavu.

Kako se onda može dogoditi da se u 2016. godini ljudi okupljaju ispred bolnice da bi dočekali trudnicu koja ide na pobačaj kako bi je nagovorili da to ne napravi? I da se za to uputi javni poziv preko društvene mreže?

2016. godina. Trebali smo dosad živjeti u Ujedinjenoj Federaciji Planeta i hodati u uskim srebrnim kombinezonima. Trebali smo se teleportirati u svijet bez religije, rasizma, nacionalizma i novca. Trebali smo biti slobodni.

Ali ne. Mi se vraćamo unatrag. Mi čak ni ne tapkamo u mjestu nego se vraćamo unatrag i to svjetlosnom brzinom. U 2016. godini ljudi organiziraju sačekušu ispred bolnice da bi nagovarali ženu koju su izdali susjedi/liječnici/dušebrižnci da ne napravi pobačaj. S kojim pravom? Nemaju li po Ustavu Republike Hrvatske ljudi pravo na slobodu?

U Poljskoj su tisuće žena izašle na ulice jer su bile prisiljene protestirati protiv prijedloga zakona koji će sve žene poslati u zatvor, ako naprave pobačaj. Izuzetak su jedino žene kojima će život biti ugrožen. To je još stroži zakon od onoga koji je na snazi gdje se pobačaj dopušta samo u slučaju incesta, silovanja i ugroženog života žene. Pitam se, nije li im ovim zakonom već ugrožen život? Jer, ako je pobačaj zabranjen, to ne znači da ga neće biti. A biti će ga u ilegalnim ordinacijama u kojima će liječnici trljati ruke zbog dobre zarade i gdje će se ti pobačaji izvoditi u tko zna kakvim uvjetima.

Ako trinaestogodišnju djevojčicu siluje pedofil, njen život je ugrožen u svakom smislu. Jesu li predlagatelji zakona razmišljali kako će ta djevojčica preživjeti život koji je pred njom bude li rodila dijete svog silovatelja? Ne vjerujem. Razmišljali su o onome što im nalaže Crkva, a to je da život počinje začećem. Bez rasprave o tome kako je to tog začeća došlo. Bez iznimke.

Neću sad o tome kad počinje život jer to ne znam. Kao što ne znam odakle smo došli, gdje idemo i koji je smisao života. Nekima život počinje erekcijom i neka budu u tom uvjerenju. Neću ni o postojanju Boga koji, navodno, želi da žene budu strojevi za rađanje pa im preko svojih učenika na Zemlji ne da pobaciti.

Želim govoriti o slobodi. Sigurna sam da nijedna normalna žena ne ide na abortus jer joj se hoće. To je sigurno vrlo teška i stresna odluka, ali je odluka. I žena treba imati pravo na nju jer je sloboda, a samim tim i sloboda odlučivanja, nepovrediva. Piše u Ustavu.
Toj ženi koja želi prekinuti trudnoću ne treba horda molitelja ispred bolnice. Ne treba ju stavljati u poziciju da se osjeća kao gonjena životinja, kao netko tko se treba stidjeti zbog situacije u kojoj se našla.

Možda je to izmučena žena s petero djece koju nasilni muž vidi samo kao rodilju njegovih nasljednika. Možda je to šesnaestogodišnja djevojka koja je ostala trudna sa svojim vršnjakom kojem su roditelji rekli da je došao iz kupusa, a u školi nije baš puno naučio o spolnom odgoju, zato što je u našem obrazovanju još uvijek važnije ručno vađenje korijena iz nekog broja nego znati da je u redu ručno se zadovoljiti. Ili barem navući kondom.

A možda je to moderna, pametna, samosvjesna žena koja je, unatoč kontracepciji i brizi za sebe ostala trudna, a ne želi imati djecu. Tijelo je njeno. Odluka je njena. I to treba poštivati.

Nadam se da naša zemlja neće slijediti primjer Poljske iako se bojim da smo na dobrom putu. Pitanje je dana kad će ista ona gospođa koja se bori protiv pederskog braka i koja želi ukinuti pornografsku lektiru, prikupljati potpise za zabranu pobačaja. U ime obitelji! Iste one obitelji koja spaja kraj s krajem s troje i više djece da bi nedjeljom na misi bili pohvaljeni kao dobri katolici. I to od muškaraca u haljinama koji se nikad nisu morali brinuti kako othraniti tu djecu.

Tkogod nam je podario život, bio to Bog, neka viša sila ili energija, podario nam je i svijest da sami prosuđujemo o svojim odlukama i savjest da za njih snosimo posljedice. Zato, ako želimo svjesnu ljudsku vrstu, uvijek i svugdje se moramo boriti za slobodu čovjeka. Jer ona je nepovrediva. Tako piše u Ustavu.

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo