Ženski moza(i)k: Onaj čije se ime ne smije spominjati

04/06/2015

Onako ugrubo, postoje tri tipa. Postoje one žene koje prestaju plakati samo dok u ustima imaju veliku žlicu Nutelle. Postoje i one koje se pretvaraju u Hulka, one koje svi izbjegavaju gledati ravno u oči. Ipak, nijedna nije tako grozna kao tip kojemu pripadam ja. Miran tip. „Ja nemam neke posebne simptome“ – tip.

Jutro sam započela šalicom kave i pregledavanjem društvenih mreža. Kao uvijek. A onda sam naletjela na nečiji video. Nešto pozitivno za početak dana? Ok, može. Sljedećih sat vremena provela sam u suzama. Zašto? Zato što je video ful pozitivan. Prvo sam plakala od sreće jer „ je tako divno da se nekome nešto lijepo događa“, onda sam pomislila na to koliko je žalosno da sam ovako sretna jer se nekome nešto lijepo dogodilo zato što to znači da je to rijetkost pa sam plakala jer je život nepošten. Onda sam još malo plakala jer bi ja da se i meni tako nešto lijepo dogodi. Nakon toga sam nekoliko minuta jecala ispred otvorenog hladnjaka jer on ne sadrži ništa što će me usrećiti, a da me istovremeno ne deblja. Pogled na kalendar – aha, vrijeme je.


Da, da, znam. O PMS-u su pisali više nego što su pisali o Titu, ali ono što me i dalje frustrira je to da, iako svi muškarci misle da znaju sve o tjednu pakla na zemlji, i dalje prečesto čujem okidač: „Šta je tebi? U PMS-u si?“ Prva i osnovna stvar – riječ PMS nikad, nikako, ni u kojem slučaju ne izgovaraj. Znaš da sam u PMS-u. I ja znam. Znači oboje znamo? Okej. Naglašavati ono što je očito jednako je korisno kao da si slijepoj osobi koja te na stanici pita je li stigla dvanaestica kažeš: „Šta je tebi? Slijep si?“ Frajeru.

Ono što me posebno ljuti je to što nas krive jer se pretvaramo u psihopate kojih se chuck (kako domišljato!) i Norris kloni u širokom krugu. Mi smo krive i vama je teško jer se morate nositi s nama. Vi ste tako divni i krasni (seksa vam se) i planirate divnu večer s nama (seksa vam se), a mi dolazimo s posla umorne i mrzovoljne i pitamo gdje je čokolada i pričamo o svojim jajnicima i žalimo se na bolove i, ako nas pitate jesmo li u PMS-u, puknut ćemo na vas jer pretpostavljate kako je svaki naš problem povezan s PMS-om. (Ništa od seksa.)

Ne? Nije istina? Nije? Stvarno nije? Ipak malo je? Je a? Eto.

Ali kužim. Muškarci to ne mogu razumjeti. I kako će, kad to sami nikad nisu iskusili? Ali samo na trenutak zamislite da vas je netko udario ravno u međunožje. Baš onako, pošteno. Vjerojatno cura koju ste pitali je li u PMS-u. Jeste? Dok se previjate od bolova, mi iznad vas vrtimo očima: „Ma daj ajde, pretjeruješ. Zašto moraš upropastiti tako divnu večer? Čekam te u krevetu. Nemoj me razočarati.“

Ono što će vas vjerojatno iznenaditi je to da ga i mi mrzimo. I više od vas. Jer, dok vi morate trpjeti našu potrebu za pažnjom i toplinom, mi moramo trpjeti njegove simptome. Tih pet dana smo ružne, gladne i debele. Jesmo. Vi to ne primjećujete? Dobro. Super. Stvar se ne bi dobro završila da je suprotno.

saraProblem je u tome što tih nekoliko dana nemamo nikakvu kontrolu nad svojim tijelom. Baš nikakvu. Odjednom smo teže za tri kilograma i u svim hlačama i haljinama se osjećamo kao u kondomu. Pune smo prištića, a gladne za onim stvarima koje to sigurno neće spriječiti. Odjednom su nam sva osjetila izoštrena pa vidimo, čujemo i njušimo baš sve. Odjednom teško pronalazimo stvari koje nas neće rasplakati. Odlazimo u kino na najžešću akciju koju smo mogli pronaći i izlazimo u suzama jer je Paul Walker umro i jer je na kraju filma bila srceparajuća pjesma i sad smo ljute jer ne možemo ni film odgledati na miru. Onda slušamo pjesme. Ali ne bilo kakve pjesme. Slušamo najtužnije pjesme koje možemo naći. Googlamo „Top 10 najtužnijih pjesama“ jer se želimo dokrajčiti plakanjem i istovremeno skinuti koju kilu jer najprije odlazi voda.

Onda počne boljeti glava pa krenu svi ostali bolovi. Pa odeš u apoteku i u suzama pitaš da ti daju nešto što će ti smanjiti bolove odmah. I onda ti ona da nešto što djeluje kao pola dječjeg Aspirina C pa i nju mrziš jer ti to namjerno radi. I onda dođeš kući i on je napaljen i kažeš mu da ti nije do toga i onda dobiješ jedno sočno: „ŠAE OPET SI U PMS-u.“

Onako ugrubo, postoje tri tipa. Postoje one žene koje prestaju plakati samo dok u ustima imaju veliku žlicu Nutelle. Postoje i one koje se pretvaraju u Hulka, one koje svi izbjegavaju gledati ravno u oči. Ipak, nijedna nije tako grozna kao tip kojemu pripadam ja. Miran tip. „Ja nemam neke posebne simptome“ – tip.

Budi siguran da je to najgore jer nema ništa groznije od te neprirodne tišine. Jer znaš da ništa nije u redu. Isto kao što si znao kad si kao klinac razbio maminu omiljenu vazu pa ti ništa nije rekla. I tad si, više nego ikad, htio da viče na tebe i da te prebije na mrtvo pa da bar znaš. I onda ti tihim jezivim glasom kaže: „Nisam ljuta na tebe, samo sam razočarana.“ E. Nije daleko od toga. Znaš da će balon kad tad puknuti, ali ne znaš kad. To je najzabavnije.

Ipak, priča o PMS-u je previše napuhana. Nismo baš tako loše. Ne radimo problem iz ničega i sve bi bilo okej da se svi u stanu ponašaju u skladu s općim pravilima ponašanja i promjene rolu od toaletnog papira jednom. Jednom. Samo jednom u cijeloj godini. Ali ne. Bez obzira na to da istu stvar ponavljam već GODINAMA, svakih nekoliko dana ući ću u kupaonicu i pronaći usamljenu kartonsku rolu kako u tišini očekuje svoju smjenu. Jer PUNE DVIJE SEKUNDE potrebne za zamjenu WC-papira su previše. Da to ja ne učinim, on bi vjerojatno ostao sjediti na školjci u suzama očekujući moj trk u pomoć. I sve bi to bilo u redu da toaletni papir ne stoji U ISTOM ORMARU posljednjih DVANAEST GODINA.

Ali čak i da pronađe u sebi taj sićušan djelić snage i produži ruku do ormara i, nekim čudom, ZAMIJENI WC-PAPIR, proći će dani, tjedni, MJESECI prije nego se sjeti RIJEŠITI SE KARTONSKE ROLE OD POTROŠENOG. Jer, pazi, to je već POSAO. Kanta za smeće je U DRUGOJ PROSTORIJI. To znači da, osim svojeg MOBITELA, kojeg se redovito sjeti uzeti kako bi upotpunio svoju svakodnevno avanturu defekacije uz svoje omiljene mobilne aplikacije, na njegovom popisu nikad – NIKAD neće biti usamljena kartonska rola potrošenog WC-papira. I onda će biti dvije, pa tri, pa SEDAMNAEST. Uskoro će ih biti toliko da će od njih početi graditi DVORCE jer mu je baterija na mobitelu previše slaba, a igrati se mora.

Ali nije ni bitno. JER I DA SE SJETI BACITI I JEDNU PRAZNU BOCU, MARAMICU, KONZERVU OD PIVA PA ČAK I USAMLJENU KARTONSKU ROLU WC-PAPIRA, TO BI BILO NEMOGUĆE! ZAŠTO??? JER SE NITKO NIKAD U OVOJ KUĆI NE SJETI IZNIJETI SMEĆE!!! PRAVO JE ČUDO DA SE NISMO UGUŠILI OD 80 LITARA DUBOKE VREĆE ZA SMEĆE KOJA PROKUHAVA NA OVIM VRUĆINAMA. VRUĆINE!! PA KAKO ITKO MOŽE PODNIJETI OVE VRUĆINE!!! NE! MAKNI SE OD MENE! NIŠTA NE RADIŠ!! Ček gdje ćeš??? Zagrli me. NE TAKO STIŠĆEŠ ME! E. Tako.

I ako nisi vjernica, tih dana jesi. I Bog je sigurno muško. I namjerno ovo radi. Da je Bog žensko, muškarci bi sve svoje ogromno znanje o „onim danima“ primijenili tako da znaju kad je, da znaju koje uloške kupiti i da uvijek uz njih kupe veliku čokoladu. Je li teško? Nijeeee. Znamo kakve smo. Ponekad je jedan od razloga našeg plakanja i to što znamo da smo nepodnošljive i grozne. A vi nam recite da nismo, grijte nas uz neki grozan srceparajući film (jer je naša sreća vama najbitnija...a bit će vam bitna sljedeći put kad vam bude do seksa) i volite nas malo više. Jer, kao što pamtimo sve pogrešno što ste ikad napravili kao alat za sve nadolazeće prepirke i svađe, tako ćemo zapamtiti i ovo.

Photo credit: Zoran Ivanović

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo