Ženski moza(i)k: Ništa se nije promijenilo

14/05/2015

Do dvadeset četvrte je ostalo još samo dva mjeseca. Praktički ću imati dvadeset pet, dakle u tridesetoj sam.

Počela sam zaboravljati koliko imam godina. Brojevi mi nikad nisu bila jača strana. A nije ni čudo s obzirom na ono traumatično razdoblje kad sam na instrukcijama iz matematike provela više vremena nego u nekom skrivenom parkiću s najbližim prijateljima i najjeftinijim vinom. U tetrapaku.

Ali jesam li zaista dostigla one godine u kojima te prestaju veseliti rođendani zato što si poslije svake takve proslave stariji? Ili je to još jedna u nizu onih situacija u kojima odrasla ja preuzima naivnu  i smotanu mene kojoj sve pada i koja misli da je njen dečko iz snova onaj koji izgovara romantične rečenice poput: „Stara mi je dala 100 kuna da te izvedem na večeru. Ha-ha, ovo će mi bit taman za nove mamce za pecanje.“ ili: „Jednom sam upucao galeba.“

Do dvadeset četvrte je ostalo još samo dva mjeseca. Praktički ću imati dvadeset pet, dakle u tridesetoj sam. Dovoljno me plaši to što mi se srednjoškolci obraćaju s „Vi“, što broj bankovnog tokena znam napamet, što u trgovini kupujem stvari poput celera i sode bikarbone  i što sam u razgovorima na kavi prečesto počela ubacivati fraze poput: „Ahh a što da ti kažem, tako je kako je“, ili: „Nemoj ti platit', ja ću“, ili: „Pokriće fiksnih troškova“.

saraNetko mi je jednom rekao da previše razmišljam (nisam rekla netko da bi priča zvučala dramatičnije, stvarno se ne mogu sjetiti) i ta me rečenica u potpunosti zaintrigirala. Sjetila sam se vremena  u srednjoj kad sam s frendicama sjedila na kavi i pričala o nekim djetinjastim glupostima poput muškaraca i šopinga i pitala se o čemu ćemo raspravljati jednom kad budemo imali nekakve ogromne godine poput dvadeset ili, ne daj bože, dvadeset tri. Teme kojima smo se svakodnevno bavile svodile su se na neke frajere koji su imali mozak nerazvijenog punoglavca, ali nebitno jer su to bili frajeri naših snova. Osim toga, bilo nam je važno trošiti džeparac na bespotrebne stvari i međusobno si govoriti da nismo debele.

Što se promijenilo? Ništa. I sve. Odjednom su se te jednostavne svakodnevne želje naivnih tinejdžerica pretvorile u:

"Moram naći dečka. Baš MORAM. Imam dvadeset četiri godine i nisam ni u vezi, što mi je? Svi su već u braku, SVI. Ma mislim, okej je lik, ali ne znam. Kužiš, ima neki bezveze posao, nema još svoj stan i ne znam kako bi to izgledalo. Mislim da još nije dovoljno zreo, a meni  vrijeme ide, kužiš. E. Ma ne da okej stvarno mi se sviđa, ali ne znam ima li to budućnosti. Jer ja stvarno nemam vremena baviti se s nekim prolaznim vezama. PROŠLA SU TA VREMENA. NISMO VIŠE MLADI."

"Mislim da sam u depresiji. Faks je gotov, ja pojma nemam šta ću sa životom. Kužiš, imam dvadeset četiri godine i nemam nikakav plan, nikakve ambicije, nemam karijeru. Pa ne, glupo mi je sad radit u kafiću, šta imam od toga? ŽIVOT ĆE OVAKO PROĆ, OVAKO. Ako sad krenem radit sezonski proći će me i to malo ambicije koju imam i do kraja života ću radit sezonski. NEMAM JA VREMENA ZA TO."

"Nemam prijatelja. Ja stvarno nemam prijatelja. Ali kužim i zašto. Kužiš, ili su u braku ili imaju djecu, ja nemam ništa. NIŠTA. Ma mislila sam joj se javit, ali šta ću joj se javljat, nismo se jedno dva tjedna čule, sto posto je ljuta na mene. Ma neću ni izlazit, glupo mi je. Koja ekipa? Ma ne znam njih, glupo mi je s njima. Ma ne, radije ću ostat doma. IONAKO SU PROŠLA TA VREMENA KAD SE IZLAZILO."

Znam što ćete reći svi vi odrasli iznad trideset. Zapravo, sve što biste htjeli reći pretvorit će se u jedan izdašni: „Ma daaaaaaaaaaaaaaaaj.“ Ali istina je. Sve se svodi na to da previše razmišljamo i da je to jedna i jedina stvar na koju doista gubimo vrijeme. 

Ipak, u zadnje vrijeme sam u nekoj totalnoj pozitivi. Izgleda da me pukla proljetna groznica jer sam zabrinjavajuće dobre volje i imam nekakve nehrvatske misli poput: „Zašto bih se brinula? Pa sve imam. Stvarno mi ništa ne fali u životu“.

Činjenica je da se grozim od pomisli na odrastanje i to zato što se jednom mjesečno moram nositi s dolaskom nečega što boli i izaziva razdražljivost i suze – računima. A tom svijetu sam tek primirisala. Riječi poput „brak“, „djeca“ i „Karamarko“ jednostavno me još uvijek ne zanimaju. To što sam okružena vršnjacima koji su već ušli u tu fazu života na mene nema nikakav utjecaj. Ponavljat ću si to kao mantru. Leptirići, cvjetići, jednorozi. Za mene je još uvijek rano – ja se još uvijek glupavo smijuljim na viceve o penisima . A ove prve bore oko očiju? Pa one su tu jer se puno smijem!

Zato sam se odlučila prestati brinuti. Odlučila sam živjeti na rubu, još malo biti naivna, veseliti se rođendanu i piti vino iz tetrapaka.

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo