Ženski moza(i)k: Mudrost toaletnog papira

26/01/2017

Zašto smo toliko opterećeni tuđim mišljenjem? Većina će reći da nije, ali ljudima je zapravo jako bitno što drugi ljudi misle o njima. To je jako frustrirajuće zato što je nemoguće svima ugoditi. I nepotrebno. Želiš da su svi oko tebe sretni pa se svakome prilagođavaš da ne bi mislio o tebi loše, a na kraju nisi sretan ni ti ni oni kojima si pokušao ugoditi.

Ima tako dana kada ljudi dožive prosvjetljenje. Nešto im se dogodi, pročitaju neku knjigu, pogledaju film, odu u Indiju, pa im klikne nešto u glavi i znaju da od tog trenutka više nikad neće biti isto.

Ja sam, eto, doživjela prosvjetljenje zbog toaletnog papira. Ne, nije to bilo tamo gdje i kraljevi idu sami, iako sam svjesna da tada ljudima padaju na pamet svakakve ideje.

To je bilo onda kad sam naišla na anketu o postavljanju toaletnog papira na držač. Yup. Prava anketa u koju se uključilo stotine tisuća ljudi koji su glasali za omiljenu poziciju svog toaletnog papira, odnosno misle li da papir treba povlačiti s gornje ili donje strane. I to možda i ne bi bilo toliko čudno da se ispod ankete nije razvila rasprava o tome koji je položaj bolji i zašto. Bilo je tu stotinu argumenata za i protiv, agresivnih komentara, ljudi se posvađali na nož, sva sreća virtualno. Prestala sam čitati negdje između psihologa koji je tvrdio da se iz načina postavljanja toaletnog papira može iščitati nečija osobnost i kućanice koja zbog toga ima problema s mačkom.

Znači, ljudi se virtualno poklali zbog *ucking toaletnog papira?!


Prosvjetljenje. Znači, ti misliš da bi papir trebao povlačiti s donje strane? Koga briga! Hoće mi tvoje mišljenje platiti struju ovaj mjesec? Neće. Ni ovaj ni bilo koji drugi. Ni tvoje mišljenje o bilo čemu drugom.

Zašto smo toliko opterećeni tuđim mišljenjem? Većina će reći da nije, ali ljudima je zapravo jako bitno što drugi ljudi misle o njima. To je jako frustrirajuće zato što je nemoguće svima ugoditi. I nepotrebno. Želiš da su svi oko tebe sretni pa se svakome prilagođavaš da ne bi mislio o tebi loše, a na kraju nisi sretan ni ti ni oni kojima si pokušao ugoditi.

Evo primjera. Utorak je ujutro. Imaš slobodan dan, ne moraš na posao i odlučiš imati dan samo za sebe. Nabaciš na sebe trenirku i tenisice i skočiš do obližnjeg dućana kupiti par stvari. U dućanu sretneš susjedu koju uredno pozdraviš. Ono što ne znaš, susjeda je teta tvoje bivše kolegice s faksa koju si jednom srela na ulazu u zgradu. Susjeda će u telefonskom razgovoru reći svojoj nećakinji: „Vidjela sam onu tvoju s fakulteta u dućanu, nije joj nešto dobro. Sva je bila blijeda i jako loše je izgledala.“ Bivša kolegica će zaključiti da si bolesna i kad bude pila kavu s frendicom, reći će joj da te vidjela u dućanu, jer joj se ne da komplicirati tako da ubacuje tetu u razgovor. „Ful loše izgleda, mislim da ima leukemiju.“ Frendica će otići na posao, pa će kolegi za susjednim stolom ispričati o tome kako trebamo cijeniti život zato što je kratak. „Evo, frendica mi ima leukemiju, a samo su joj dvadesetpet.“ Kolega će doći kući, zagrliti svoju curu i reći: “Ne bih te nikad mogao napustiti, naročito ako si bolesna. Zamisli, neki šupak je ostavio curu s kojom radim, nakon što su joj dijagnosticirali leukemiju.“ Cura će se rasplakati, nazvati mamu i ispričati joj o tome kako su ljudi grozni i kako je Dejanovu frendicu koja ima leukemiju ostavio dečko i kako je ostala bez posla jer su je vidjeli u dućanu u utorak ujutro. Mama će ispeći kolače i pozvati susjedu na kavu gdje će glavna zvijezda dnevnog trača biti dvadesetpetogodišnja cura s leukemijom kojoj je ostalo još tri mjeseca života. „Vidiš Anka moja, jebemtiživot, tako mlada! A nema jadna ni roditelje.“ Žena se nakon kave vraća kući i nazove svog sina da mu kaže da ga voli i da je tužna što je dobra poznanica njene susjede tako mlada na samrti, a nema nikog svog. Dečko nakon posla dolazi kući i sav izbediran priča svojoj curi o nesretnoj umirućoj djevojci, a onda se malo razvedri i upita: “A što si ti danas radila, jesi uživala?“ A ti ćeš skinuti kolutove krastavca s očiju i iz pjenušave kupke odgovoriti: “Da znaš da jesam! Kako je super ponekad otići u dućan bez šminke i samo u trenirci.“

Koji je zaključak? Nekad ćeš čuti priču o nekome na osnovu tuđeg mišljenja, a nećeš ni znati da je to priča o tebi. Ljudi su u stanju svašta izreći o ljudima koje uopće ne poznaju, naročito o ljudima za koje misle da su bolji i uspješniji od njih. Zašto bi ti trebalo biti važno što takvi ljudi misle? To su ionako oni koji piju već treći macchiato, žale se da nema posla i maštovito kreiraju priče o drugima.

Mišljenje je kao sise – svi ga imaju – nekad je malo, nekad preveliko, nekad potpuno fejk, nekad ga imaju potrebu posebno istaknuti, a nekad ga nadopunjuju svakakvim izmišljotinama. Ako ljudima kažeš za neke svoje želje i planove, nemoj očekivati da će te svi podržati. Baš naprotiv, svatko će imati nekakav svoj razlog zašto to ne bi bilo dobro. Ono što je tad važno, je poslušati sebe. Jer, na kraju je ipak važan sklad sa samim sobom zato što jedino tako možeš biti sretan. Ako ne vjeruješ u sebe, živjet ćeš vlastiti život sagrađen na tuđim mišljenjima.

Ono što sam ja naučila tog dana kad sam doživjela prosvjetljenje je, da je najpametnija stvar koju možeš napraviti s tuđim mišljenjem, isto ono što radiš s toaletnim papirom iz ankete, svejedno s koje ga strane povlačiš – obrisati guzicu.

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo