Ženski moza(i)k: Kao u filmovima...

26/08/2016

Ako je nekakva potjera u pitanju i ako kriminalac i policajac završe na terasi zgrade, netko će pasti. Ako netko bježi, baš će se tog dana u gradu slaviti nešto ogromno zbog čega će ulice biti prepune veselih kostimiranih ljudi – savršena prilika za igru skrivača.

Ogroman sam filmofil. Volim dobre filmove, ali i one iznimno glupe, volim se smijati uz njih, volim plakati s njima, gledam ih sama ili u društvu, skidam ih čim se pojave. Skidam ih brže nego što Matthew McConaughey skida majicu. One stvarno dobre volim gledati i nekoliko puta, a ponekad i one jako loše, samo da se smijem koliko su loši.

Nažalost, ovih loših je sve više. Jednostavno se više ne mogu pomiriti s tim hollywoodskim stereotipima i svaki put se iznova čudim kako su s takvom super glumačkom ekipom mogli napraviti takvo sranje od filma. Naravno, nisam filmski kritičar, ali neke stvari su zaista prešle sve granice. Evo samo mali dio onoga što me tjera na bržu probavu.

Policajci/Detektivi/Tajne službe

Kakav god zločin se dogodio, uvijek se svađaju tko je nadležan. Onda se javi jedan lokalni policajac, a ovaj drugi iz FBI-ja mu kaže da to više nije u njegovoj nadležnosti, nego u njihovoj. Ali stvarno, „nadležnost“ je u tim krimićima poput „mjestimice“ u vremenskoj prognozi. I onda se cijeli film prepucavaju o tome tko je nadležan da bi na kraju mali policajac riješio zločin, a ovaj drugi dobio šaku u glavu od njega dok se svi okolo smiju. Ako je in charge PD, onda ih dođe maltretirati FBI. Ako je in charge FBI, onda dođe CIA. Ako je CIA, dođe NSA.



Glavni glumac, policajac, obavezno ima još tjedan dana do penzije. Ponekad i manje. I cijeli radni staž je bilo sve ok, ali se onda taj zadnji tjedan sve mijenja jer mora smisliti kako spasiti američkog predsjednika, a samim tim i cijeli svijet, pa na tom putu ubije sedamdeset terorista od kojih je barem polovica iz bivše Jugoslavije.

Ako je nekakva potjera u pitanju i ako kriminalac i policajac završe na terasi zgrade, netko će pasti. Ako netko bježi, baš će se tog dana u gradu slaviti nešto ogromno zbog čega će ulice biti prepune veselih kostimiranih ljudi – savršena prilika za igru skrivača.

Detektivi su obično alkoholičari kojima je ili pobijena cijela obitelj ili ih je žena ostavila jer su bili stalno na poslu. Zanimljivo je da su u filmu bar jednom suspendirani pa u vrijeme tog odsustva rješavaju slučaj, a na kraju nađu novu ljubav ili im se vrati žena. Osim toga, biti suspendiran s bilo kojeg posla u bilo kojem američkom filmu znači i potpunu tragediju. Pa što li će, zaboga, raditi ta dva slobodna tjedna?!

Ako je u pitanju neka eksplozija, onda se obavezno onaj koji ju je izazvao, udaljava s tog mjesta kamena lica bez emocija i baš NIKAD se ne okrene. Ako je glavni junak nastradao u eksploziji, onda vidimo dim i bude sablasna tišina neko vrijeme, a onda on (gle čuda!) pobjedonosno izlazi sa zgarišta prljav i s par ogrebotina.


Poslovni ljudi

Sudeći po američkim filmovima, tamo je 80% ljudi zaposleno u velikim lijepim uredima iz kojih se vidi Central Park ili bar Chrysler Building. Većinom u tim uredima ne rade nego igraju golf ili se presvlače u novu košulju koju vade iz ladice. Ipak, u filmu je poslovni čovjek zaposlen i u stresu, valjda od smišljanja novog slogana za reklamnu kampanju Nikea. Iz ureda može izaći kad god to želi, a na pauzi za ručak ne jede nego igra squash s partnerom s kojim, onako znojan, u isto vrijeme razgovora o poslu. Toliko je zaposlen da mu tajnica mora reći da ima zakazanu večeru sa ženom za godišnjicu braka. I da mu sin ima rođendan, a ona je već kupila poklon. Nema veze koji jer je zapakiran.

Najčešća radna mjesta su u advokatskim firmama s puno imena, npr. Smith, Anderson, Blount, Dorsett, Mitchell & Jernigan i glavna preokupacija je kako postati PARTNER. Da bi to postao, moraš ići sa šefom na vikend u njegovu vikendicu u Hamptonu, pa ako si pametan i njegova se kćer zaljubi u tebe, imaš velike šanse.

Žene uglavnom vode neku galeriju, nema veze kakvu jer to u filmu nije ni bitno Bitno je da je ona to sve organizirala i da su došli ljudi koji stoje tamo s čašom i da se na zidovima vide slike ogromnih dimenzija koje nitko ne razumije.

Horori

Najstereotipniji žanr koji mi je iz nekog razloga i najomiljeniji. Vjerojatno zato što sam nekad negdje pročitala da tijekom gledanja hororaca trošiš kalorije. Inače, ako uz to imaš i Ab Tronic, do kraja filmskog maratona izgledaš poput Adriane Lime. Najčešće je riječ o mladoj djevojci u mraku. Barem tri četvrtine filma je mrak. Kako se i zašto ona pojavila u staroj, napuštenoj kući, manje je bitno. Bitno je da uvijek ide u neki podrum ili tavan ili u kotlovnicu jer su se čuli neki zvukovi. Normalan čovjek bi bježao! Ne. Ona ide prema zvuku izgovarajući riječi koje svi znamo: „Helooo! Is anybody there?“ Naravno da je tamo, glupačo! Bježi! Ali ne. Ona i dalje traži. I onda na tom putu obavezno iskoči neka mačka, rakun ili štakor, pa se onda sama sebi nasmije kako je glupa jer se boji, i onda iskoči škaroprsto gubavo čudovište pa tek onda počne bježati i u tom bijegu bar jednom mora pasti.

Dok bježi obavezno izgubi nešto odjeće kako bi se u film unio dašak erotike. Onda monstruma nekako ubiju, odnosno oni misle da ga ubiju, ali se ovaj još sedamnaest puta digne iz mrtvih da bi na kraju ipak umro. Ili ipak ne? Ostavimo to za sljedeći nastavak Mrtvih i progonjenih. Ima ih barem pet.

Muško ženski odnosi

U američkim filmovima se djevojka uvijek želi udati. To je prioritet i sve vodi k tomu. Ono vrištanje i histeriziranje kad je muškarac zaprosi, zvanje frendica, pokazivanje prstena pa opet vrištanje, planiranje vjenčanja, djeveruše u istim haljinama i sve što ide uz to.

Obavezno se od početka do polovice filma mrze i žele si napakostiti. Drugu polovicu filma shvaćaju da su pogriješili i pokušavaju to ispraviti.

Najviše me u tim romantičnim filmovima nervira jedna stvar. On nju pozove na večeru i onda kao iznenađenje, ne odvede je u neki fini restoran, nego idu zajedno kupiti namirnice da kuhaju kod njega. I ona sva sretna. Pa čekaj malo - došao je po nju da ju vodi na večeru. Znači, ona je gladna i spremna je za večeru, jedva čeka. Jer hrana, ej. Ali ne. Oni idu kod njega, sad se to raspakirava, slažu se namirnice, sjecka se povrće. Nije bitno niti što se priprema jer će uvijek na kraju biti umak od rajčica. Uvijek. I on će njoj dati da proba i onda će se ona diviti kako on zna kuhati. A dok on kuha, ona će otvoriti vino i zapaliti svijeće. I pustiti glazbu koja je već tamo spremna, romantična. I sad dolazimo do onoga što me nervira. NIKAD ne jedu! NIKAD. Probaju samo, otpiju par gutljaja vina i onda se ili posvađaju ili se idu seksati.

Hollywoodski filmovi imaju neopisivo puno stereotipa – toliko da bih se ozbiljno iznenadila kad bi nešto bilo drukčije. Živim za dan kad ću vidjeti da netko u američkom filmu piše desnom rukom. Da se u Parizu iz svakog hotela ne vidi Eiffelov toranj. Da čistačica ne bude Meksikanka. Da Talijan u filmu nije mafijaš. Dobro, možda nije ako je riječ o ruskoj mafiji. Ali onda da u tom filmu ne bude Rade Šerbedžija.

Do tada, mislim da ću se malo prebaciti na europsku kinematografiju ili bar potražiti film u kojemu smak svijeta nije samo u Americi.

Foto: Anna Gaspotić

Make up: Andrea Prodan

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo