Ženski moza(i)k: Kako sam počela nositi štikle

07/05/2015

Ja znam da postoje one super žene čije trčanje za tramvajem u štiklama nalikuje gracioznom skakutanju jelena prostranstvima u proljetnom cvatu pod toplim zrakama sunca, ali kod mene to nije tako.

Bicikl mi je završio na servisu. Otišla je zračnica i to znam samo zato što sam na popravku pristojno ispravljena kad sam isto nazvala „ventilom“, a nije upalilo ni „ono tamo dolje gdje se pumpa ono za pumpati gumu...ono“, ali mu je i to bilo jasnije od „ventila“. Zračnica. U redu je, moj stari prijatelj pratio me na posao puna četiri puta i jednostavno mu je bilo vrijeme. Ipak, raditi se mora, a to što tramvaji voze preko sedam gora i sedam mora, to je moj problem. Jer sve počinje od mene i, umjesto plakanja, trebala bih nešto poduzeti. I piti vodu.

Ali raditi se mora, a da bi se radilo, mora se ići na posao. A ja sam se baš "bilbobagginski" odlučila baciti u avanturu u novim štiklama jer je vani toplo i zato što nemam dečka.

saraE sad, postoji nekoliko stvari koje morate znati o meni. Prvo – ja ne nosim štikle. Zapravo, to je sve što morate znati o meni za ovaj dio priče. To je jedna od onih stvari koje ti u životu ne idu i s time jednostavno naučiš živjeti – poput toga da ne znaš crtati ili činjenice da u štiklama podsjećaš na novorođenče žirafe. Ipak, zbog mog novog posla u Cosmu nekako je vrištalo: „Esadćešihnosit!“. Naime, ja sam Cosmo cura, a ne nositi štikle u toj golemoj zgradurini i ne biti na jednakoj nadmorskoj visini s tim ženama bilo mi je strašnije od pomisli na stotine kilometara hodanja u najneudobnijim cipelama na svijetu. No, radno vrijeme je ipak došlo kraju. Uslijedile su stotine kilometara hodanja u najneudobnijim cipelama na svijetu.

Znam da postoje one super žene čije trčanje za tramvajem u štiklama nalikuje gracioznom skakutanju jelena prostranstvima u proljetnom cvatu pod toplim zrakama sunca, ali kod mene to nije tako. Moje trčanje da stignem na tramvaj u štiklama bliže je eleganciji krda nosoroga.  U štiklama. „Sve je u redu, Sara. Hodaj. Samo hodaj. Stavi si neku muziku, isprsi se i hodaj. Vladaj tim kolnikom! Budi njegova kraljica!“ I tako hodam s, logičnim, Beyonce hitovima za dodatnu samouvjerenost i najbolja sam si ikad. Super je to što zračim lažnim samopouzdanjem koje će nestati u trenutku kad se moja play lista s Beyonce prebaci na nešto što sam stavila za PMS dane kad mozak traži depresivnu glazbu. A super je i činjenica da na ovom svijetu postoje dovoljno velike sunčane naočale koje će pokriti sve grimase koje radim dok se svakim korakom do tramvaja previjam od bolova, a najbolje od svega jest to da još ne postoji način da slučajni prolaznici znaju što se u tom trenutku događa u mojoj glavi, a događaju se sve psovke ikad izmišljene.

Štikle o štikle, zašto ste štikle? Onaj tko nije nikad hodao u neudobnim cipelama neće znati što znači ugledati slobodno mjesto u tramvaju. Skočila sam na njega kao da cijeli moj život ovisi o tome. (Zvuči li ovo samo meni kao sljedeći nastavak „50 nijansi..“?) Da bi moj život bio još grozniji, uhvatila me najgora glad u životu, a u tramvaju uvijek postoji barem jedna osoba s nečim što miriše na gozbu bogova. Srećom, u torbi sam imala paket štapića za hitne slučajeve. Mit o ženskim torbama nije mit. Ženske torbe zaista sadrže prolaz u Narniju sa svime što će vam ikad i u bilo kojoj situaciji zatrebati zato ne podcjenjujte ženske torbe. Ovaj su put to bili su to štapići i drago mi je da su bili štapići, a ne sendvič iz srednje jer sam poprilično sigurna da bih u tom trenutku i to pojela.

„Čekaj, jest ćeš tim prljavim rukama kojima si dirala rukohvat od tramvaja?“ Da, draga čitateljice/čitatelju. Hoću. Jest ću ih svojim rukama koje sadrže sve bakterije na ovom svijetu od kojih ću umrijeti tisućama smrti. Naposljetku, od nečega ću umrijeti – ako ne od bakterija, onda od gladi, a možda me i štikle ubiju prije odredišta. Ipak, bogovi su mi se tog dana smješkali – sjedila sam, imala sam štapiće i bila sam najsretnija na svijetu. Većinu puta, pokraj mene i neugodno blizu, stajala je starija gospođa koja me strijeljala pogledom i uzdisala zabrinjavajuće često. Mislim da mi je pokušala dati do znanja da želi sjesti, a ja sam joj se pristojno smješkala sjedeći i grickajući svoje štapiće. Znam da ću to jednog dana sigurno skupo platiti, ali u tom me trenutku ne bi pomaknulo ni tisuću istreniranih greenpeaceovaca (jer oni pomiču kitove i debele mame iz viceva). Onda je uslijedio poziv da je bicikl gotov i da mogu doći po njega. Ahhh, najdraži moj partneru u putovanju do savršenog tijela, unatoč lavinama ćevapa i čokolade – ponovno ćemo zajedno odjahati u zalazak.

Dojurila sam u radionicu kao da su nudili besplatan šoping, savršenog frajera i tri kile Nutelle. Činjenica da ću ostatak putovanja nastaviti na biciklu bila je najbolja vijest toga dana. „U tim cipelama ćeš voziti?“, pita me ljubazni gospodin.

Pff. Naravno da hoću. Ne vidim u čemu je problem. On misli da ja ne mogu u štiklama voziti bicikl? Pa gdje on živi? Kakav amater.

Imao je pravo. To je bila najgluplja ideja ikad. Moje pedaliranje u štiklama podsjećalo je na cirkusku točku s mogućnošću ozbiljnih ozljeda, ali i dalje je bilo lakše i izgledalo normalnije od pokušaja pješačenja u tim cipelama koje je sada već podsjećalo na one genijalce koji odbijaju skinuti peraje na plaži i misle da izgledaju normalno kad u njima hodaju prema naprijed.

Skidanje tih cipela bilo je bolje i od sjedenja u tramvaju i od štapića i od bicikla. Mislila sam da je skidanje grudnjaka nakon dugog dana u tom sjemenu zla i neudobnosti bilo najbolje, ali ne, otkrila sam nešto bolje.

Sutra je novi dan. Sutra ću biti pametnija. Koga zavaravam, te štikle odlično izgledaju. Sutra ih nosim opet.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo