Ženski moza(i)k: Devetnaest

01/04/2017

Kad s devetnaest godina odlučiš napraviti tako veliki korak i kad te mama sto puta pita – jesi li sigurna da to želiš? – onda obećaš sebi da ćeš izdržati do kraja. Nisam htjela biti luzerica i vratiti se s opravdanjem da je to previše za mene.

Par dana nakon što sam proslavila svoj devetnaesti rođendan, otišla sam u Ameriku na godinu dana kao au pair. Željela sam pauzirati godinu dana s faksom, otići daleko i otići sama, uzeti život u svoje ruke. Ako neću s 19, kad ću? Imam 19, to je praktički 30. Mislila sam da ću, ako onda ne ugrabim svaku priliku koja mi se pružila, zauvijek živjeti u Puli gdje su neke cure od 25 već bile odrasle osobe s muževima i djecom.

“Naravno da sam dovoljno zrela da bih se brinula za dvoje male djece na drugom kontinentu“, rekla sam si popravljajući svojih sedam slojeva tuša za oči i slušajući nekakav treštavi goregrind bend, uvjeravajući se kako mi je taj bend super zato što je jednu njihovu pjesmu jednom na zid zalijepio jedan frajer koji mi se sviđao, a koji je uvijek imao dubokoumne statuse s riječima pjesama nekih underground bendova za koje nitko nikad nije čuo. Uz sve to, poprilično sam sigurna da u to doba nisam pretjerano voljela djecu, ali radilo se o godini dana u Americi! Bila je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Ne zato što mi je bilo predivno i što sam uživala u svojim američkim danima, upravo suprotno.

Au pair je osoba koja živi sa stranom obitelji, čuva njihovu djecu i pomaže u kućanskim poslovima. Ima svoju sobu, svoje radno vrijeme, može putovati i učiti. To je definicija. I tako je i bilo. Na početku.

Sa svojom obitelji sam se upoznala preko Skypea. Ona prekrasna plavuša duge valovite kose, vlasnica beauty salona, on visok, crnokos, bijelozub, informatički ekspert. Roditelji dva preslatka dečkića od dvije i četiri godine. Idealna obitelj. Ja nisam nikad mijenjala pelene, a ona nije znala koji jezik pričamo u Hrvatskoj, ali nju je fasciniralo to što ja govorim tri jezika, dok je mene fasciniralo to da me pitaju želim li s njima na Arubu. Ja sam se zaljubila u njih i oni u mene i stvar je bila riješena. Putujem u Boston, Massachusetts!

Sačekali su moj autobus iz New Yorka i istu me večer odveli na koncert Aerosmitha u limuzini. Bolji doček nisam ni mogla zamisliti. Dok su druge cure dobile redovni poklon paket au pair agencije, ja sam dobila brdo skupih kozmetičkih proizvoda iz beauty salona moje host mame. Pokazali su mi sobu koja je bila veličine našeg hrvatskoj stana. Krevet u koji stanu četiri osobe, veliki plazma TV na zidu, skupi namještaj. Može li bolje? Ameriko, volim te!
Sljedeći dan sam se upoznala s klincima koji su me sumnjičavo gledali i narednih deset dana plakali za bivšom au pair. Već dan nakon mog dolaska, vozila sam njihov stari Volvo na američkoj autocesti s dvoje male djece na zadnjem sjedištu. Vozila sam ih u vrtić, na aktivnosti, rođendane, kod liječnika. Mojim host roditeljima je bilo normalno da sve te obaveze preuzmem odmah, iako se do tog dana nisam bila spremna brinuti za fikus, a kamoli djecu.
Ono što nisam znala je, da ću se uz djecu, morati brinuti i za par njemačkih doga od 90 kila koje su živjele u kući. Obje su imale više od deset godina i velike problema s probavom, što znači da sam nekoliko puta dnevno čistila njihove tragove na debelom američkom tepihu. Njima se svako toliko pridružio i manji klinac kad bi fulao kahlicu.

Btw. to je isti onaj tepih na kojem sam se igrala s klincima zato što je moja host mama zahtijevala da se igram s njima na podu većinu radnog vremena, kako bi onda ona na povratku s posla mogla upaliti TV, pustiti ih da gledaju crtiće i glumiti superheroja koji im je došao u spas nakon cjelodnevnog mučenja koje je uključivalo strahote poput Lego kockica i igranja loptom.

S vremenom sam se navikla na njeno nezadovoljstvo svime. Kritizirala je moju kosu, ten, izgled, odabir igara za djecu. Što sam se više trudila, to je ona nalazila više razloga za nezadovoljstvo. Trebalo mi je neko vrijeme da skužim da ima ozbiljnih problema sa živcima i da njihov savršeni život i nije tako savršen. Brak im nije nikako funkcionirao, a nakon nekog vremena više nisu ni skrivali netrpeljivost. Izvlačila bih djecu u park ili na sladoled kad bi prepirke postajale glasnije.
Kad bi se posvađali, ona bi plakala i živčanila, ljutila se na mene zbog raznih stvari. Jednom mi je u dva ujutro upala u sobu optužujući me da sam joj popila bočicu mineralne vode iz frižidera. A jednom je usred noći napravila scenu zbog igračaka koje su ostale na podu od prethodnog dana. Poslije bi mi se ispričavala i opravdavala da ona samo želi da su njena djeca sretna. Ona, koja je od njihovog rođenja provela najmanje vremena s njima povjeravajući ih na brigu, za američke zakone, maloljetnim strankinjama.

Kad s devetnaest godina odlučiš napraviti tako veliki korak i kad te mama sto puta pita – jesi li sigurna da to želiš? – onda obećaš sebi da ćeš izdržati do kraja. Nisam htjela biti luzerica i vratiti se s opravdanjem da je to previše za mene.

Na kraju krajeva, treba iz svake situacije izvući ono najbolje. A ja sam upravo to učinila. Da nije bilo te američke godine, ne bih imala priliku završiti tečaj novinarstva na Harvardu, ne bih doživjela prekrasni Boston i upoznala drage au pair iz cijeloga svijeta, ne bih putovala u Kanadu.
Isto tako, možda bih mislila da su dvoje mladih, lijepih, bogatih američkih intelektualaca s dvoje prekrasne, zdrave djece, ogromnom kućom s bazenom i privatnim biznisom – sretni ljudi.

S 19 godina misliš da znaš sve što znati treba. U trenutku kad dobiješ svoju vozačku dozvolu i iz izlaska možeš doći u četiri ujutro, vrlo je lako biti uvjeren da si pokupio svu pamet svijeta i onda počneš koristiti rečenice poput: „Joj kad sam ja bila tvojih godina..“ (prije otprilike dva mjeseca) ili čitaš Dostojevskog jer te nijedna druga literatura nije vrijedna. Drugim riječima, nemaš pojma ni o čemu, ali upravo zbog toga odlučno prihvaćaš sve avanture koje će te ošamariti poput grožđica u lažnim chocolate chip keksima.

Sada, sedam godina kasnije, znam da bih donijela istu odluku. Prilike se otvaraju da učimo i, bez obzira na posljedice, sve su to životne lekcije.

Uživala sam posljednje dvije godine pišući kolumne za moj najdraži Cosmo. Želim mu sretan 19. rođendan i još puno godina poticanja na nove prilike!

Voli vas vaša

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo