Ženski moza(i)k: Deda

24/03/2017

Kad sam ušla u pubertet, deda je mrzio sve moje muške prijatelje. Kako sam odrasla bez tate, on je preuzeo tu zaštitničku ulogu (ponekad i prezaštitničku) pa bi rastjerivao svu tu potencijalnu opasnost u muškom obliku. Kad sam se počela viđati s dečkima, nijedan nije bio dovoljno dobar. Jedan je bio seronja, drugom je falilo samo da čučne dok piša, a na neke bi samo digao ruke kao gimnastičar kad završava vježbu na ručama i otišao.

Znate one ljude koji zaborave jesti? E, ja nisam među njima. Kako se nekome može dogoditi da zaboravi jesti? Kao, u stresu je cijeli dan pa tek navečer skuži da nije jeo. Ja, kad sam u stresu, primam Nutellu intravenozno. Kako da zaboravim jesti? Meni se odmah manta, želudac se buni, živci popuštaju. Ali nije uvijek bilo tako.

Kad si mali, uglavnom nemaš potrebu jesti. Jedeš kad te zovu i kad te dovedu pred gotov čin, odnosno postavljen stol. Sjećam se da mi je to bila živa muka i sjećam se prebiranja po tanjuru svega što nije bila tjestenina ili pohano meso ili bar nešto hrskavo. U to vrijeme sam stanovala kod bake i dede i ručak je bio uvijek u isto vrijeme, a stol prepun fine hrane za kojom danas, kad si pravim salatu sa chia sjemenkama, nostalgično uzdišem. Nikad nisam mogla pojesti sve na tanjuru iako je to bilo pravilo, jer, nećemo valjda bacati hranu? Tu je uskakao moj deda koji je nabadao ostatke mog ručka dok baka nije gledala. Naravno da je znala, ali to je bila naša igrica u kojoj me on spašavao sjedenja za stolom dok se sve ne pojede. Ta igra je trajala godinama i uvijek nam je bilo zabavno kako smo uspjeli zeznuti baku, praveći grimase i smijuljeći se.

Deda me spašavao i najdosadnijeg pitanja u svemiru – kako je bilo u školi? Dosadno, odgovarao bi umjesto mene. Pusti dijete na miru, tek je došla otamo! Govorila sam da ću, kad odrastem, prodavati salatu na tržnici, a njemu se to činilo super. Predlagao mi je čak da bih mogla s njim tapecirati namještaj i da više nema majstora koji to znaju napraviti kako treba. On je bio pravi umjetnik. Kad bi muzeji željeli vratiti stari sjaj antičkom namještaju, zvali bi njega.

Ponekad je imao običaj namakati noge u lavoru pa bih mu se pridružila. Ili bih se ispružila po njemu svom dužinom dok je ležao na kauču i gledao televiziju. Ili bi glumio mog konja pa bi četveronoške hodao po kući dok sam mu ja skakala po leđima i vikala „Đihaaa!“ Stoički je podnio i moju pseću fazu kad sam inzistirala da me zaveže za stolicu i da jedem iz zdjelice na podu. Kad sad razmišljam o tome, ipak ne bi svaki deda imao obzira za te moje luđačke ideje.

Jednom sam vozila svog psa Medu u kolicima po dvorištu. Pokrila sam ga dekicom i glumio je moju bebu. U jednom trenutku mi se pripiškilo pa sam rekla dedi da ga nastavi gurati dok se ja vratim. Tog dana su susjedi sigurno zaključili da mi ipak nismo normalna familija.

Deda me jednom nosio na ramenima dobrih pet kilometara kad nam se pokvario auto nasred ceste. Zato što mi se nije dalo hodati. Noću bih ga budila kad mi se išlo u wc jer sam se bojala ići sama. Davao mi je džeparac nakon što bih ga već dobila i to je bila naša tajna.

Kad sam ušla u pubertet, deda je mrzio sve moje muške prijatelje. Kako sam odrasla bez tate, on je preuzeo tu zaštitničku ulogu (ponekad i prezaštitničku) pa bi rastjerivao svu tu potencijalnu opasnost u muškom obliku. Kad sam se počela viđati s dečkima, nijedan nije bio dovoljno dobar. Jedan je bio seronja, drugom je falilo samo da čučne dok piša, a na neke bi samo digao ruke kao gimnastičar kad završava vježbu na ručama i otišao.

Ponekad bi mu išlo na živce kad bismo se smijali stvarima koje njemu nisu bile smiješne. Uvijek je govorio da mu nije jasan onaj snimljeni smijeh u humorističkim serijama. „Ako mi je smiješno, smijat ću se, ne moraju mi oni govoriti kad.“ – znao bi reći. Zapravo, nije volio većinu stvari koje voli većina ljudi. Recimo, nije volio Đorđa Balaševića, a rođen je u Novom Sadu. Bio je čudna biljka i nevjerojatnu moć da svako obiteljsko okupljanje pretvori u nešto najgore, ili pak - nešto najbolje. Ovisno o njegovom raspoloženju.

Ali zato je bio jedan od najduhovitijih ljudi koje poznajem. Bio je prepun anegdota iz mladosti od kojih sam neke čula puno puta, ali su uvijek bile smiješne. Znao je reći da ide obući novu pidžamu da ga komarci ne prepoznaju. Uživao je u spačkama. Jednom se prerušio u moju baku, obukao je haljinu i stavio šešir na glavu pa smo tako išli u posjet mom ujaku. Njegova reakcija se, uz salve smijeha, prepričavala godinama. Čak i nedavno, kad je ležao u bolnici i kad ga je baka pitala može li hodati, rekao je da može – ali na rukama. I da ga boli samo kad se smije.

Moj deda je prije nekoliko dana zauvijek zaklopio svoje oči. Nedostajat će mi. Već mi nedostaje. Iako se nismo viđali često otkad živim u Zagrebu, uvijek ga je zanimalo sve o meni. Bio je sretan kad je znao da sam ja sretna. Znam da me je jako volio. I ja sam njega. I štogod rekli o njemu, znam da je napravio najbolje što je znao.
Još ne mogu vjerovati da ga nema. Još čekam da se pojavi odnekud i kaže: „A jesam vas zaje...!“ To bi bilo baš u njegovom stilu.

g

Sara Schmidt

Preporučujemo

Komentiraj

Novo