Ženski moza(i)k: Djevojka koja je samo pogledala

19/05/2015

Sve što danas znam o šopingu naučila me moja mama - Kupuj u trgovinama koje su neuredne, koje imaju puno postotaka i riječi poput „rasprodaja“, „sezonski popusti“, „prošlogodišnja kolekcija“, „ono što nitko drugi neće“. I po tome sam se vodila. Do danas.

Neki sam se dan zatekla u šoping centru. Zašto? Zato što je to šoping centar i jednako me veseli kao što malo dijete veseli odlazak u zabavni park, kao što muškarce veseli pomisao na ženske grudi. Zašto ih toliko uzbuđuju ženske grudi? Zašto? Pa uvijek su tamo, posvuda su, neće nikud otići. Eto. Zato sam i ja često u šoping centru. Uvijek me iznova uzbuđuju iako su posvuda.

Nemojte me krivo razumjeti – tamo više vremena provodim praznog novčanika i prakticiram zurenje kroz izloge, vježbajući vještine samokontrole (voljela bih da isto mogu činiti s čokoladom, ali nisam dostigla tu razinu).

A onda kad imam neku lovu odlučim se uputiti u šoping pod isprikom: „Nemam ništa u ormaru. Mislim, imam, neću sad baš biti nezahvalna, ali ništa mi dobro ne stoji. Dobro, imam par stvari, ali treba mi nešto  za posao. Da. To je dobra odluka. To je korisno. Na to ću se koncentrirati i neću kupiti ništa drugo.“

To su one situacije u kojima ću iz trgovine izaći s haljinom koja nije ni za izlazak, ni za posao, ni za vjenčanje, a čak niti za ovo stoljeće, ali je bila jako slatka i koštala je 39,99.

Sve što danas znam o šopingu naučila me moja mama - Kupuj u trgovinama koje su neuredne, koje imaju puno postotaka i riječi poput „rasprodaja“, „sezonski popusti“, „prošlogodišnja kolekcija“, „ono što nitko drugi neće“. I po tome sam se vodila. Do danas.

Danas sam odlučila isprobati nešto novo, kročiti u jednu od onih trgovina koje od tebe traže čvrst stav i samopouzdanje. One koje su poluprazne, koje bliješte i koje su toliko čiste da se poželiš izuti. Kod odjeće sam uvijek preferirala količinu iznad kvalitete. Pa što ako će mi ovo trajati godinama? Tko želi nositi isti komad odjeće godinama? (Zanemarit ćemo podatak da u mom ormaru postoji i previše odjeće iz prvog razreda srednje škole za koju si redovno lažem da je još uvijek nosiva.) Ali danas je bio drukčiji dan, danas je bio dan kad ću kročiti na potpuno novu stranu šopinga – onu koja nema stolove pune razbacanih krpica s greškom.

saraZnaš da nešto ne štima kad ti prva pomisao, pri pogledu na ulaz u butik, bude: „Trebala sam oprati kosu.“ Ono što me mama, također, naučila o pravilnom šopingu je sljedeće: Što je trgovina urednija i što je na policama manje odjeće, to je trgovina skuplja. Ako je suditi po tom pravilu, koje me je sve ove godine služilo sasvim dobro, u ovom se malenom butiku činilo da si par čarapa mogu priuštiti u šest do dvanaest rata. Postoje dvije vrste trgovina – one iz kojih izlaziš s najlonskim vrećicama i one iz koji izlaziš s fensi papirnatim vrećicama. U ovoj su dijelili torbe! Stajala sam ispred ulaza nekoliko minuta popravljajući šminku i kosu. I košulju. Nisam bila spremna na ovo. Trebala sam napraviti manje drastičan korak. Trebala sam ući u jedan od onih manje skupih. Butik je bio malen, pretjerano osvijetljen i prazan. Što znači da će sve oči biti uprte u mene. Manja od makovog zrna, ulazim: „Ne poznaju me. Ne poznaju me. Ne znaju da ne pripadam ovdje. Pravi se da pripadaš ovdje.“

Čak dvije djelatnice dočekale su me na samom ulazu. „Evo. Već su primjetile da ne pripadam ovdje.“

Uslijedio je neizbježan razgovor koji prezirem više od musake s patlidžanima.

„Izvolite, kako mogu pomoći?“, upita me ljubazno.

„Hvala, ali evo, malo ću pogledati“, odgovaram ljubazno, iako uvjerena da u ovoj trgovini nitko ne koristi tu frazu.

E, tu sad odeš i pustiš me da gledam postoji li jedna stvar koja vrijedi manje od moje plaće. Ali ne.

„Tražite li nešto specifično?“

„Ne tražim, kao što sam rekla, malo ću pogledati.“

Ali sad si već u pomalo neugodnoj situaciji jer ona stoji iza tebe i na raspolaganju ti je jer joj je to posao, a u prostoriji je tiše nego na groblju i jednostavno moraš nešto reći pa kreneš s nekakvim nesuvislim razgovorom jer, što se nje tiče, ti u novčaniku imaš zlatni American.

„Imate jako lijepe stvari. Gledala sam neke stvari na webu, ali vidim da je riječ o različitim kolekcijama.“ (izgovaram riječ „kolekcijama“ kao da se cijeli život bavim modom)

Ona se smješka i krene: „A što ste vidjeli tamo, imate nešto specifično?“ (treći  put)

Ok. „Vidjela sam jednu haljinu, ali vidim da ju ovdje nemate, pa sad tražim nešto drugo“, objašnjavam.

„A kakvu haljinu?“, upita.

„Jednu lijepu haljinu za plažu s cvjetnim uzorkom, ali kao što rekoh, vidim da nemate ništa iz ljetne kolekcije pa bih samo malo pogledala.“

Još uvijek je tu, ali ovog puta odlučila je provjeriti imaju li tu haljinu. A zna da ju nemaju. I ona i ja znamo jer je cijeli butik manji od mog ormara (a moj ormar nije velik) i sigurna sam da zna u detalje što točno imaju, a što ne.

„Da, nemamo tu haljinu.“

(Znam. Znam da ju nemate i znala sam to i prije nego sam pitala.)

„Sve u redu, pronaći ću nešto drugo“, u međuvremenu sam smislila plan bijega. Ostaviti sve. I torbu i ponos i jaknu i sve, samo da dobijem na brzini.

Jedini problem bio je to što sam imala osjećaj da iz ove trgovine ne smiješ izaći praznih ruku. NE SMIJEŠ. Što sam točno mislila da će mi se dogoditi? Dobit ću doživotnu zabranu prilaska svim njihovim trgovinama? Narod će godinama pričati legendu o „djevojci koja je samo pogledala“? Da. Tako nešto.

Zato sam odlučila napraviti nešto novo i divlje i priuštiti si jedan komad odjeće koji si ne mogu priuštiti, ali dobro – ne moram baš svaki mjesec plaćati račune. #prioriteti

Koštala je bar sto menzi (jer je službena studentska valuta 1 Hrvatska Menza  - HMZ)). Grozno mi je stajala, ali sam si rekla sve one stvari koje si obično kažeš u svlačionici kad nešto baš želiš: „Ma dobro, kad dobijem malo boje.“ Ili: „Ma dobro, neke super traperice i štikle i frizura i šminka i sako i bit će odlična.“ Onda mi je pala na pamet ona zlatna rečenica koja mi je sinula poput najgenijalnije rečenice u povijesti rečenica. Savršen plan za bijeg: „Prekrasna je, ali evo, ja ću još malo pogledati pa se vratim.“

Ostatak dana provela sam u najneurednijim trgovinama. Onim gdje se moraš gurati do polica i pošteno se moraš izboriti za nečiju pomoć. Prava sezona lova.

Nije fora ići u šoping i ne izaći s dvanaest pari  gaća jer su bile na akciji 2+1 gratis. Volim kad odem kupiti hlače pa izađem s dvije haljine, majicom,cipelama i jedno sedamnaest promotivnih paketića iz parfumerije.

Volim što za šoping ne postoji krivo vrijeme i krivo mjesto. Tako je jednostavno. Ostavio te dečko? Idi u šoping. Stigla plaća? Šoping. Dosadno ti je? Šoping. Otvorilo se nešto novo? Šoping. Pod stresom si? Šoping. Netko ti je podvalio vegetarijansku musaku s patlidžanima? Šoping. Zašto? Zato što nema boljeg osjećaja od izlaska iz trgovine s punim rukama, dobrim ulovom, plijenom, kojeg ćemo kasnije vaditi komad po komad i to će nam biti najdraži odjevni predmeti - sve dok se na policama ne pojavi nešto novo.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo