Problemi u centimetrima

Imam 25 godina i u sretnoj sam vezi dvije godine. U njemu sam pronašla sve što sam oduvijek tražila od muškarca, nježan je, romantičan, pun razumijevanja, iskren i uvijek se mogu osloniti na njega. Super se slažemo i on je ona druga polovica mene bez koje ne bih mogla živjeti. No, da ne bi sve bilo tako savršeno problem je u tome što sam ja 7 centimetara viša od njega. Nama to ne predstavlja nikakav problem, ali mojoj obitelji je itekakav. Od samog početka ga nisu prihvatili, doživjela sam niz njihovih uvreda. Nisam mogla ni zamisliti da ću čuti takve grozne riječi od svoje vlastite obitelji. Jedino je mama ta koja mi je velika potpora. Završila sam fakultet i tražim posao da što prije pobjegnem iz svog doma. Da ne govorim o tome da nikad nisam smjela prespavati kod njega jer bi moj otac vjerojatno poludio. Znam da je to svima jako čudno jer imam 25 godina, ali ipak nisam još samostalna, a i teško je to shvatiti nekome tko se nije našao u takvoj situaciji. On je zaposlen i predlagao mi je da odemo zajedno živjeti, ali mislim da to nije rješenje problema. Njega jako muči što ga moji ne prihvaćaju, a ne možemo si pomoći. Ja bi razumjela takvo ponašanje obitelji da je on loša osoba, ali on se brine za sebe od svoje 15. godine, jednostavno je predobar i ne razumijem zašto je njima takav problem visina. Zanimalo bi me tvoje mišljenje o svemu... hvala!

f

Ali zašto kažeš da je problem u tvojoj obitelji kad ti je mama velika potpora, a frku diže tvoj otac? Naravno da centimetri nisu problem, oni su se tu našli kao izlika koja je lako vidljiva pa je tvoj dečko zbog toga laka meta. Ali da nema njih, vjerojatno bi iskrslo nešto drugo - kile, karakter, klub za koji navija, vjeroispovijest, politička orijentacija... Da tvoj dečko ima dva metra, tvoj bi stari sigurno rekao da je pregolem i pretrapav za tebe. Visok ili nizak, tvoj dečko je tu kolateralna žrtva - i kad ga ne bi bilo, stari bi mogao biti protiv toga da se zaposliš i odeš, a da on tu ništa ne može jer to je ono što ga čini posebno bijesnim. Ne vjerujem da bi daljnij protok vremena tu išta mogao riješiti.

Za tebe je posve dovoljan problem da u jednom prijelomnom trenutku svojeg života nemaš očevu podršku. Zato ne bih rekao da je tvoj posao sanirati tko zna kako i gdje skupljenu patologiju svog oca (i to po cijenu vlastita života) pa se slažem s tobom kad kažeš da trebaš naći posao i što prije 'pobjeći' iz svog doma. Nisi spomenula, ali želim ti skrenuti pažnju na još nešto kroz što upravo prolaziš, a što je zapravo teško (ali i oslobađajuće) iskustvo, bez obzira u kojem se trenutku dogodilo. To je doživjeti vlastitog roditelja u jednoj toliko regresivnoj, infantilno sebičnoj reakciji koja te tjera da se ponašaš zrelije od njega i da umjesto njega zaključuješ što mu treba - kao da si mu mama, a ne dijete.

Kao da je on klinac koji je legao nasred supermarketa i mlati rukama i nogama po podu ne bi li dobio čokoladicu, a ti si mama koja je u kolica već ubacila mnogo organskog povrća. U svakom slučaju, treba mu 'wake up call', a ne 'good night kiss', ma koliko ga on pokušao dobiti. Možda se u vašoj obitelji sve vrti oko njega, možda dobiva što želi uvijek i od svih pa sad smatra da ti može birati partnera, iako je odnos koji time nameće posve nezdrav i neprikladan. U tome ti želim dati punu podršku.

Nek ti ne padne na pamet popustiti, iako ti je tvoja baka zbilja uvalila kad ga nije sama odgojila dok je za to bilo vrijeme. Možda mu tvoje odrastanje smeta i zato što njemu samom nikad nije uspjelo odrasti. No i za njega je dobro da stekne ideju o granicama, makar i kasno, jer bolje nego nikad. A znaš što je nevjerojatno? Braneći ti da se osamostališ, satjerao te u kut u kojem nemaš izbora nego postupiti zrelo, pa i zrelije od njega. Tako je zapravo sam učinio ono čega se najviše grozi: natjerao te da uzmeš moć koju ti ne želi dati i prislio da se upravo prema njemu - možda prvi put u životu - poneseš odraslo i samostalno! A kad se to jednom dogodi - više nema natrag, pa nek pati koga smeta...

 

 

 

Pošalji Printaj

Ostali članci