Napalio me pa nestao

Pozdrav, izašla sam iz duge veze prije godinu i pol i nakon toga sam imala nekoliko kraćih veza i mnogo muškaraca mi je prilazilo, ali ja sam baš sve njih otjerala od sebe zbog bivšeg, bilo da sam to učinila svjesno ili ne. Prije par dana mi se dogodilo nešto što me pokrenulo i zbog čega sam se osjećala super, ali se sada plašim da to ne ide u dobrom smjeru. Na fejs me dodao jedan dečko s fakulteta kojeg nisam znala pa prije nego što sam prihvatila sam ga pitala tko je i tako smo se počeli dopisivati. Bio je tako zanimljiv, da sam se dva sata pred kompjuterom smiješila. Davao je razne asocijacije na njega, naše susrete ili razgovore, a ja, iako sam saznala u međuvremenu od prijateljice tko je on, potrudila sam se nastaviti taj razgovor jer je postao vrlo zanimljiv. Zezali smo se i na kraju je rekao da je impresioniran. Sutra sam toliko bila uzbuđena da sam ustala ranije da se sredim i na fakultetu smo se sreli i pogledali. Navečer mi je opet pisao i saznala sam da je pregledao moj profil, fotografije, zatim je spomenuo susret i rekao kako sam hladno prošla pored njega, pitao što sam radila i slično. Još jedna noć kada smo se dopisivali i zezali i onda me pozvao u kino. Pristala sam. Onda sam sutra došla sa fakulteta i sva uzbuđena ušla na fejs i otvorila poruku od njega koja je glasila: „S obzirom da su izašli ispitni rokovi, i da ispiti počinju sljedeći tjedan, što kažeš da pomaknemo kino poslije ispita... da te ne ometam... to mi dobro ide.. :)“ Ostala sam zatečena, pitala sam se pokušava li me se riješiti (što mi se učinilo čudnim, jer je on taj koji je započeo sve, a još me nije ni upoznao) ili ima neke planove, ili ima stvarno obaveze, iako mislim da se uvijek može naći vrijeme... I odlučila sam da sve okrenem na šalu da ne vidi da sam se razočarala: „Hmmm...okej, ako ti tako želiš, da te ne ometam... Ipak te moj napad uplašio (radi se o šali, jer on trenira karate), ali valjda se do poslije ispita ohrabriš. ;)“ Odgovorio je kao da ne želi da zeznem ispite, i slično, a u razgovoru je napisao da ima i on nekih obaveza... da bismo kasnije došli do toga da me pitao da ako nemam ništa u planu da odmah idemo na pizzu...rekla sam da bi sok bio okej. Onda je tražio moj broj, pitao gdje stanujem da dođe po mene, za pola sata je bio tu, vozali smo se po gradu, popili sok i dovezao me kući. Rekao je da će mi snimiti neke filmove, što sam protumačila kao da želi opet da se vidimo. Poslije 2-3 sata napisao je poruku na fejsu koja je glasila: „Možeš ti spavati... J“ jer je on ostao učiti. Odgovorila sam mu da i ja učim. Sutra sam na faksu saznala da sam pala ispit na kojem je on bio demonstrator i bila sam loše pa sam pila kavu s prijateljicama i vidjela njega u susjednom kafiću (tj. nadam se da je bio on jer ima brata blizanca) i onda sam otišla da mi ne bi prišao jer sam se loše osjećala, pa da ne ostavim loš utisak.. .i napisala mu na fejs poruku da sam pala ispit, ali da se nisam razočarala previše (inače u prethodnim razgovorima mi je rekao da je profesor ispravio testove i našalio se kako možda on zna već rezultate, ali eto ne želi da ga mrzim ako mi kaže)... više mi nije pisao, a prošao je cijeli dan... Dugo se nisam osjećala tako uzbuđeno samo kroz porukice na fejsu, i sve to... pa sam se sada baš razočarala, posebno jer sam bila toliko uzbuđena i nadala se da će biti nešto od toga... A isto tako me nitko poslije mog bivšeg iz duge veze nije mogao toliko učiniti tužnom, samo zato što se nije javio... Sviđa mi se mnogo. Postoji li neki način da opet njegovu pažnju usmjerim na sebe? Kako da se ponašam kada ga sretnem, ako mi se više ne javi, a da ostavim dojam na njega da me poželi vidjeti? Nadam se da moje pitanje nećete protumačiti kao glupo ili da možda zvučim kao djevojčica od 16 godina, samo želim da nastavim ovo, jer je osjećaj kada pričam s njim bolji nego i s jednim poslije tog „važnog“ bivšeg. A i ispunjava sve kriterije koji su se vremenom nametnuli kao jako bitni. A eto, uz sve to je zabavan, ti razgovori su unijeli vedrinu u moju zamornu svakodnevicu, otrgnuli me iz misli o bivšem koji već odavno ne zaslužuje da mislim o njemu, ali iako to znam, često mu odlutam. Nisam sigurna osjećam li još nešto, ali sam sigurna da mi treba oslonac, pa eto možda i dalje u tom bivšem tražim ideal za oslonac, pa mislim na njega... A ova nova situacija mi se učinila kao jedan veliki napredak u tom smislu i konačno način da se riješim prošlosti. Zaista bih bila sretna kada bi se ovaj dečko zaljubio u mene. Poslije te duge veze nisam naišla ni na koga koji je odgovarao svim kriterijima, a ponekad pomislim da sam postavila visoke kriterije, koji su se nametnuli sami i ne mogu prijeći preko toga ako dečko nije obrazovan, i neke slične stvari koje su bitne u budućnosti... Svjesna sam da su godine, iskustvo i veći nivo zrelosti donijeli i nove kriterije, ali ne mogu naići na nekoga tko to stvarno ispunjava. Međutim, ako jednog dana uđem u brak s tim nekim dečkom koji recimo nije jednako obrazovan kao ja, i koji će, recimo, raditi na nižem položaju od mene, imati manju platu i slično, da ću se i ja, a sigurna sam i on ponekad loše osjećati zbog toga i da će to onda biti nepremostiva prepreka. Griješim li? Može li ljubav ipak to nadići? Nažalost, ne vjerujem u priče iz španjolskih sapunica ili iz holivudskih ljubavnih filmova kada se oni zaljube i žive sretno do kraja života jer smatram da je svijet uglavnom postao materijalni, i da, ma koliko se čovjek trudio zanemariti neke razlike u tom smislu, uglavnom dođe do problema kada zanemarimo ljubav ili poštovanje iz tih razloga. Govorim ovo iz iskustva ljudi koji se nalaze oko mene. Duhovno se danas zanemaruje. Ili sam ja rasla u pogrešnoj sredini? Željela bih, a i bila bih vam zahvalna da čujem mišljenje nekoga tko ima više iskustva i zrelosti od mene. Izgubljena sam, to je sigurno. I svjesna da mi treba pomoć ili neki kvalitetan savjet. Unaprijed zahvalna na odgovoru.