Kako bivšeg dečka izbaciti iz glave?

07/01/2014

Viđala sam se s jednim dečkom nekih pet mjeseci. Nakon tih 5 mjeseci, nekako je zahladio i prekinuo sve odnose sa mnom. Ja sam htjela da se to nastavi i nisam prihvaćala "Ne" kao odgovor jer mi je bilo jako stalo do njega. Došlo je do toga da smo se posvađali, izvrijeđali jedno drugo i prekinuli bilo kakav kontakt.. Sve do idućeg ljeta. Javio mi se sa pričom da je shvatio da je pogriješio i da bi mi se htio iskupiti za sve, a ja luda i naivna sve mu oprostila i opet se spetljala s njim.. Bili smo tako skupa dok nije završilo ljeto, a onda smo opet postupno krenuli svatko svojim putem. Ja sam u međuvremenu našla dečka s kojim se izvrsno slažem i s kojim sam u listopadu proslavila prvu godišnjicu. No meni je i dalje bilo stalo do bivšeg i nisam mogla prijeći preko svega i opet sam htjela s njim. Razgovarali smo i na kraju smo se opet izvrijeđali i posvađali i prestali razgovarati u studenom prošle godine. Nekako sam uspjela zaboraviti na njega, ali mi se on svejedno javio negdje početkom ožujka s istom pričom kao i prošlog ljeta, da je pogriješio i da želi drugu šansu. Naravno, nisam mu pružila drugu šansu, ostala sam sa svojim dečkom, ali budući da ljetujem u istom mjestu kao i on, vidjeli smo se par puta, otišli na kavu i na tome je stalo. Razmišljala sam da prevarim svog dečka s njim, ali na kraju nisam i sad mi je neizmjerno drago zbog toga. Međutim, ja se i dalje nadam da ću makar u prolazu sresti bivšeg, sanjam ga vrlo često i još uvijek ga ne mogu izbaciti iz glave. U međuvremenu smo se opet posvađali i trenutno nismo ni u kakvom kontaktu niti smo u kakvim odnosima, ali meni srce i dalje brže zalupa kad ga netko barem spomene. Stvarno ne znam što mi je činiti i kako da ga konačno izbacim iz glave.

Ne znam kako je danas, ali nekad su djeca u nižim razredima osnovne škole imala uzrečicu "Tko se tuče, taj se voli". Pretpostavljam da ti ne moram ni reći da se ja s tim ne slažem jer mislim da - ukoliko se takav pristup "zapusti" - u odrasloj dobi može "facilitirati" formiranje potencijalnih zlostavljača i žrtava u emocionalnim vezama. S druge strane, možda možemo takvo ponašanje pokušati i interpretirati na manje "nabrijan" način od toga svakoga tko je nekad nekog "klepnuo" pod odmorom na proglašavamo budućim nasilnikom. Možda je moguće da tijekom formativnog razdoblja, dok još nismo usvojili/naučili socijalno prihvatljive načine ophođenja, "pogriješimo" u pristupu.

Posebno ako osjetimo višak energije (kao u situaciji kad nam se netko sviđa), a pritom (još) ne baratamo prikladnim strategijama kako tu svoju sklonost pokazati. Kao da dolazi do zamjene komunikacijskih kanala - sklonost pokazujemo agresijom, jer drugi način u tom trenutku života još ne znamo. Tu se ne mora raditi samo o tome da još nismo naučili pokazivati sklonost. Uzrok može biti i u nečemu što jesmo naučili, ali nažalost - krivo. Postoje, na primjer, uvrnuti roditelji, koji se sami nisu prilagodili svojoj ulozi primarnog skrbnika, ili su je krivo protumačili. Možda ne u onolikom broju kao nekad, ili bar ne tako često, ali koji i dan-danas još uvijek znaju udariti dijete.

Čak im ni to nije dosta, nego - ovo je sad zbilja krajnje sebično - još žele pred djetetom opravdati svoj postupak, kako bi sačuvali svoju dobru sliku u djetetovim očima. Osobni integritet njihove vlastite djece pritom im je manje važan. On će mrtvi-hladni reći: "Vidio sam da radiš nešto krivo, pa sam te udario - zato jer te volim, jer sam te htio spriječiti da nešto naučiš na pogrešan način." Tu naravno ne postoji nikakva logika, ali ne samo djeci, takvo će objašnjenje zvučati dovoljno uvjeriljivo, ona će se sama potruditi da povežu stvari na izokrenut način - optužit će sebe zbog svojeg postupka, a zaštiti skrbnika, o kojem ovisi. Što takva djeca uče kroz "odgoj"? Upravo kroz takvo "sprečavanje" pogrešaka uče se najpogrešnije stvari.

Da se udarcem pokazuje ljubav - posve uvrnutu vrijednost - i kad se radi o tome da netko mlatne nas, ali i da mi to napravimo nekom drugom, do koga nam je, kao, "stalo". Pišem ti ovo sve zato da te pitam da li je netko, bilo ti, bilo taj tvoj nesuđeni frajer od kojeg ti ne želiš čuti "Ne", a onda kad ga ipak čuješ on te traži drugu, treću, petu šansu... u razdoblju odrastanja bio izložen ovakvom poremećenom sustavu vrijednosti? No, to je tek jedan dio. Drugi se odnosi na to da li ste vas oboje zaista ovladali adekvatnim načinima za pokazivanje osjećaja? Je li to zaista ljubav, što osjećate jedno prema drugom, ili se tu radi o nekom drugom obliku odnosa, pojednako visoko kohezivnom, ali ne nužno - ljubavnom. To mi nije jasno, jer mi kažeš da se s drugim, sadašnjim dečkom, izvrsno slažeš.

Odnos s bivšim definitivno jest nešto, ali - što bi rekli Whitesnakes - Is this love? Ili samo tako izgleda? Bila to ljubav ili ne, htio to taj tvoj bivši ili ne, doveo te na neko mjesto za koje mi se čini da bi ga trebala proraditi - u prvom redu sa sobom, ne s njim, ako to ne želiš. Zato mislim da se ne trebaš "boriti" sa snovima, fantazijama, u krajnjoj liniji i postupcima da tog bivšeg izbaciš iz glave, ali možda ne bi bilo loše da pokušaš integrirati tu emocionalnu (ili kakvu već) petlju u koju si s njim upala i osnažiti se za buduće, ne samo ljubavne situacije. To nije lak zadatak, u stvari gotovo je nemoguće obaviti ga samostalno, pa ako osjetiš da ti na tom putu treba i stručna pomoć, ne libi se da je potražiš. Moj je dojam takav da se u toj petlji nalazi puno energije, pa tim više mislim da bi ti se takav rad isplatio.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo