A gdje je tu strast?

Imam 24 godine, živim s dečkom godinu dana, a dvije godine smo u vezi. Volimo se, odnos nam je iskren, pričamo o svemu, poznajemo se u potpunosti. Puno toga smo prošli zajedno i uvijek smo bili oslonac jedno drugome. U teoriji je dečko kakvog bi svaka poželjela - pametan, zgodan, vjeran, pažljiv, iskren... Međutim, postoji ta jedna druga strana naše veze koja me zbunjuje te me navodi na razmišljanje je li sama ljubav dovoljna za sreću u vezi? Nedostaje strasti koja je na početku bila zamijenjena zaljubljenošću, no u trenutku kada se zaljubljenost razvila u ljubav, sve je više došla do izražaja ta fizička nekompatibilnost. On je pasivniji od mene, nije toliko strastven. Kako u životu tako i u seksu, ja sam ta koja uvijek mora poduzeti prvi potez, i to mi je s vremenom počelo smetati. Iako sam se trudila prihvatiti ga takvog, uložila sav trud i napor, slušala, imala strpljenja te ispucala sve adute, nadala se da će biti bolje, ništa se nije promijenilo i s vremenom sam postala nezadovoljna, frustrirana i pitam se gdje ovo vodi. No, unatoč svemu, volim ga, kao osobu, kao dečka, kao prijatelja i više ne znam ostati ili krenuti dalje?

f

Dok govorite da ga volite - odlučite sami koliko ćete (još) davati prilike toj vezi. Ali isto tako - čujete li vi sebe? Iz jedne jedine godine zajedničkog života koju ste pregrmjeli ispali ste nezadovoljni, frustrirani i pitate se čemu ovo sve vodi? Trebate li krenuti dalje? Ma ni u snu, da tako nešto više nikad nisam od vas čuo. Najbolje da ostanete i idućih 50 godina zajedno, sigurno ćete otkriti mir, ljubav i sreću i kad prođu godine, sigurno ćete se osjećati ispunjeno i s vremenom nećete postati nimalo ogorčeni, niti ćete imati dojam da ste nepovratno protratili život!

Pitanje je li ljubav dovoljna za sreću u vezi odsjeklo mi je noge - na njemu brutalno, ali i spektakularno padaju gomile stereotipova naše kulture. Da, tako nas uče, ali svatko od nas o ljubavi istodobno ima i svoju vlastitu sliku. Submisivni partner niskog samopoštovanja u iscrpljujućoj vezi sa zlostavljačem koji 'tuče jer voli' ne može prekinuti zbog - svoje ideje o ljubavi koja je sve samo ne sretna. Ali da ne posežemo za tako ekstremnim primjerima, pokušajmo preokrenuti pitanje i činjenicu da ljubav svatko vidi na svoj način iskoristiti u svoju korist, a ne protiv nas.

Jednostavnije - ako se vi u toj vezi ne osjećate sretni, recimo onda da to - nije ljubav, a ne da je ljubav moguća bez sreće. Isto ako, ako vi ne volite svojeg partnera 'bezuvjetno', to ne znači da ste loši i nesposobni 'bezuvjetno voljeti' - nego da on nije vaša 'bezuvjetna ljubav'. Ako vam je odnos 'pojelo' prijateljstvo - vi svojeg dečka kao frenda možete imati cijeli život.

Izvan Šume Striborove ne moramo davati prednost vlastitoj nesreći pred svim blagom ovog svijeta, štoviše i tamo je takav bio predeterminiran roditeljstvom, a ne mentalnim začkoljicama. Osim toga, ako sad prekinete, ako vam se za deset godina učini da ste pretjerali i da bi vam sad baš odgovarao netko malo usporeniji, da biste to mogli prihvatiti - tko kaže da ne možete obnoviti vezu. U takom emotivnom ambijentu kakav ste opisali kompromise ne bih predlagao ni nekom tko ima 124 godine, a kamoli 24, koliko je vama.

 

 

Pošalji Printaj

Ostali članci