Ima 34 godine i oženjen je

Evo ja ću vam rado popisati sve što sam doznao iz vašeg pisma. Vi ste u vezi s oscilacijama koje potječu od toga što vas vaš partner malo voli, malo ne, malo se ljuti, a malo ne. Kako se vi osjećate u svojoj vezi, baš i nismo doznali, ali posredno i između redaka možda možemo malo spekulirati. Imamo recimo podatak da ste se u vezi koja 'ide glatko' ipak zaljubili u drugog, iako s njim čak i niste otišli do kraja i iako ga njegov bračni status u vašim očima diskvalificira kao poželjnog partnera. U takvim okolnostima mori vas krivnja prema vašem dečku koji oscilira.

Također, osjećate krivnju i prema djeci frajera u kojeg ste se zaljubili - kakvu možda ne osjeća ni njihov vlastiti biološki roditelj, ali vi ste si vi tu krivnju ipak odlučili nabaciti. (Jer kao što dobro znamo, svaka je prilika da se osjetimo krivi je baš dobra i bilo bi je šteta tek tako propustiti, zar ne?) No, niste stali ni na tome, nego ste se u turbulentnim okolnostima dosjetili pobjedničke izlazne strategije - imate dvadeset godina i želite obitelj i djecu s jednim frajerom dok ste istodobno zaljubljeni u drugog! Nemojte se molim vas ljutiti ako sam zazvučao zajedljivo - vjerujem da vam je teško i zadnja stvar koja vam je potrebna je da vas još i ja zezam.

Evo, sad 'za istač': Posve razumijem da trebate pomoć jer vam se čini da situacija izmiče kontroli, ali - nemojte mi uzeti za zlo - meni se nekako čini da to izmicanje možda baš i nije toliko loše kao što vam se čini. Mislim da se nalazite u razdoblju u kojem je jednostavno preuranjeno raditi velike životne planove poput obiteljskih. Tu odmah moram staviti i dva disklejmera.

Prvo, to ne znači da partnera s kojim jeste ne treba doživljavati kao da vam je 'za cijeli život'. Ipak, ne treba ni cijeli život provesti s nekim da biste ostali 'u kontroli', jer sve ide više-manje glatko i jer vam ga je, citirat ću vas, 'u jednu ruku žao'. Je li to ljubav o kojoj ste maštali, možda još lani?

Drugo - netko niti sa 16 godina nije uranio s odlukom o braku, ali netko niti sa 50 nije zakasnio. To da je za vas vjerojano još rano ne kažem vam na temelju vaše životne dobi, nego na temelju onog što ste vi rekli meni - a to je da ste se zaljubili i čak se upustili u neku vrstu odnosa s nekim tko nije vaš dečko. Možete na ovom mjestu 'otkantati' osjećaje, ali bojim se da bi vam se oni uporno mogli vraćati, možda i u težim situacijama, 'tražeći' svoje prirodno pravo da budu priznati.

Inače, što se tiče tog vašeg oženjenog - taj vaš odnos može zbilja krenuti bilo kojim smjerom, i da se više nikad ne vidite i da završite zajedno i da vas epizoda s njim na kraju učvrsti u vezi s vašim 'službenim' dečkom. Ali čak i ako više ne bude ništa, ako ste se vas dvoje slučajno sreli na nekoj točki života u kojoj je i jednom i drugom trebalo tek malo pusa, dodira i nježnosti, nešto se važno već dogodilo. Pogledali ste preko zida koji kao da želite izgraditi oko sebe iskusili ljubav izvan stereotipova i kontrole, osvijestili da vam osjećaji negdje fale, da se mogu pojaviti čak i kad ih svjesno ne tražimo i da su, štoviše, ti svjetovi i ljubavi stvarniji od oscilirajućih veza koje u principu teku glatko. (poslije ovog može 'opcionalno', a može i ravno na nastavak)

opcionalno:

Namjerno kažem 'iskusili' jer vjerujem da vam se čini kako se nalazite na iskušenju, ali mislim da je to što vam se dogodilo dobro i da imate sreće što ste ga doživjeli. Ako ni zbog čega onda zato što će vam pomoći da se protiv svojih iskrenih poriva ne borite formiranjem lažnih vrijednosti kojima ćete si 'objasniti' da je onaj iskreni poriv koji vam se davno dogodio bio jako loš, štetan i neprihvatljiv. Što se događa kad usvojite, kad se poistovjetite s takvim vanjskim vrijednostima? Kad vidimo da je netko napravio nešto pred čim smo mi pobjegli, mi smo skloni razviti cijeli sistem racionalizacija kojima ćemo opravdati sami sebe.

Uzmimo za primjer emociju 'zgražanja' kakva se tu može javiti - mi se pred idejom preljuba možemo početi zgražati, želimo se uvjeriti da je preljub stvar 'za zgražanje' jer zbog vlastitog integriteta moramo sebi poručiti kako je OK da sami nismo napravili ništa slično. Zato nam je super bilo koja stvar koju možemo proglasiti dovoljno degutantnom da se nad njom možemo i zgražati. Možemo naći puno razloga - kako je to nemoralno i oni su koji se u njega upuste su pokvareni, dok smo mi, koji smo se uzdržali, kao, baš takvi kakav treba biti itd.

S vremenom se može dogoditi da se tipa u kojeg ste se zaljubili možda se više i ne sjećate, ali se i dalje zgražate kad se netko drugi zatekne u situaciji poput ove vaše - jer sa zgražanjem imate odlična iskustva - njime ste pobijedili poriv koji ste u međuvremenu počeli doživljavati kao neprihvatljiv. Sad očekujete od zgražanja da s istim uspjehom pogasi i sve druge vaše porive koje držite neprihvatljivim. No, takvi porivi mogu biti tek odraz potisnutih emocija, koje neprestano žele na površinu. A s obzirom da vam se čini da ih možete pobijediti tako što ćete se ponovno zgroziti, onda će vam za nove i nove nalete potisnutih emocija uvijek trebati novi i novi sadržaji nad kojima ćete se - zgražati.

No, kako ste u međuvremenu sebe zakočili (vi ne radite ništa nad čim bi se itko mogao zgroziti, zar ne?), u svojem životu obično više nemate adekvatno sučelje za zgražanje. Ali zgražanje je potrebno, jer ste od njega napravili svoj dio - pa vam ne preostaje drugo nego da na isti način posegnete za - tuđim životima. I onda, na primjer, za nekoliko godina vam ni samoj više nije jasno zašto sebe i druge 'hranite' gomilom toksičinih sadržaja, koje nalazite bilo u tabloidima, bilo istražujući i prenoseći tračeve iz vlastitog susjedstva. Trošite gomilu energije, koncentracije, vremena, pa i love da uvijek imate dovoljno materijala - za zgražanje.

Naučili ste da vam je zgražanje nad 'nemoralom' poluga kontrole nad vlastitim emocijama, koje ste odlučili zakopati. Kad ste se nad nečim zgrozili, onda jedva čekate to podijeliti s drugima, kako biste i iz vanjskog svijeta dobili potvrdu kako se svi zgražaju. Na kraju vam se život počinje svoditi na zgražanje jer za situacije koje ne ostavljaju mogućnost za zgražanje uopće niste zainteresirani.

Pritom, zgražanje vam se čini i vrlo poželjno: kad drugima tumačite oko čega se sve zgražate, uvjereni ste da u njihovim očima ispadate moralna vertikala (to vam se sao čini, u stvari u njihovim očima izgledate kao tračerica), ali bez obzira na kut gledanja, više nikom i ne pada na pamet da je izvor vašeg zgražanja možda u sličnoj dilemi poput ove nad kojom se zgražate. To vas još više cementira u zgražanju, koje postaje vaš životni stil.

Ovo sam jako simplificirao, jer u našim se glavama odvijaju složeni procesi koji u isto vrijeme idu u mnogo smjerova i kombiniraju se na različite načine, bez obzira na to što mi cijeli taj sustav mobiliziramo za sadržaje koji su često nevjerojatno banalni, štoviše od tih banalnosti stvaramo svoje temeljne osobine. Ipak, vjerujem da ovaj fraktal može biti primjerom kako od divne zaljubljene djevojke koja je u jednom trenutku povjerovala arbitranoj normi malograđanske sredine vremenom polako može nastati - paklena alapača, 'Radio Mileva'.

nastavak:

Zato mislim da ste bar do sada postupili dobro. Ne mogu vam doduše obećati da na tom putu nećete biti (i) povrijeđeni ili da nećete morati povrijediti nekog drugog (osobno, meni je ova potonja mogućnost još i gora od mogućnosti da budem povrijeđen, a slutim da ste i vi slični kad kažete da vam je sada teško povrijediti dečka). Ali ono što znam je da ako dosljedno izbjegavamo da budemo povrijeđeni, to često ne znači da na kraju zaista i izbjeći da nas netko povrijedi. A ako nam to baš i uspije - zar ćete za mnogo desetljeća povući crtu i reći 'Uh baš sam zadovoljna jer sam propustila velik komad života (samo) zbog straha da ne budem povrijeđena.' Zašto biste sebi to tako napravili?