Jesam li ti debela?

29/10/2014

Hajde, priznajte, koliko ste puta postavili ovo pitanje? No jeste li zaista željeli čuti odgovor

Za početak – reći ću vam nešto što ne biste očekivali. Većinu svog života bila sam vitka. Znam da zvuči ludo kad vidite da pišem o debljini. Ali nastavite čitati, sve će vam biti jasnije. Bila sam tanana kad sam se iz malog mjesta doselila u veliki grad i mislila da su svi pametniji i sofisticiraniji od mene. Ostala sam tanka i dok su popularne i prekrasne studentice oko mene naručivale pizze, zalijevale ih pivom i jele krafne s čokoladom za desert zbog čega bi dobile koju kilicu, za razliku od mene. Bila sam tako ponosna i moja mršavost je bila slamka spasa za koju se držalo moje također tanano samopouzdanje. I to je uglavnom sve dobro što mi je donijela moja vitkost.

Unatoč tome što sam imala super karijeru, nisam bila zadovoljna privatnim životom. Naravno da sam imala dečke (uglavnom prilično komplicirane) i da sam imala avanturice (najčešće s nedostupnim frajerima), ali moja vitka linija nije me grijala i grlila noću – za čim sam očajnički žudjela. Tako sam prošle godine odlučila uzeti podulji odmor i otputovati nekamo kako bih barem malčice zatrpala emocionalnu prazninu koju sam nosila u sebi. Destinacija – Italija! Sudbina je tako htjela: onog trenutka kad su moje sandale dotaknule rimsko tlo, upoznala sam frajera. O, da! Mogla bih reći da je to bila luda ljubav na prvi pogled koja nas je oboje strefila pokraj Koloseja dok sam ga pitala za smjer do mog hostela. Nisam napravila ni dva koraka, a naša su se koljena dodirivala na klupici u parku prepunom procvalih begonija. Trebam li reći da sam odlučila produljiti boravak u Rimu? (Znam da ovo zvuči neprofesionalno i nemarno, ali kad ste novinar slobodnjak, možete raditi od bilo kuda!). 

 seksi i putena Osim što sam shvatila da obožavam talijanske dečke, ispostavilo se da obožavam i dejtove koji uključuju hranu – pizza margarita, ona s pestom, pa s gorgonzolom... mmm... slijedi čaša crnog vina, onda sladoled poslužen uz limoncello...

y

Ali ispostavilo se da to nisu meniji kojima Talijani žele zavesti curu na prvom dejtu. To je hrana koju oni jedu. Svaku večer! Ali tko bi se na to žalio? Možda tašta mršavica koja uskoro više nije mogla zakopčati traperice. Ništa mi više nije pristajalo. Ali, hej, nakon nekog vremena počela sam se osjećati seksi i putenom, u stilu Jesse iz “Djevojaka”. Italija me napunila energijom i iz mene izvukla sjaj koji nisam znala da imam. A onda sam se morala vratiti kući zbog posla. Polako sam se vraćala u svakodnevicu, što je podrazumijevalo i redovite odlaske u teretanu. Dok sam se presvlačila u svlačionici, srela sam cure s kojima sam išla na treninge i koje su mi ponavljale ono što su mi nakon povratka rekli moji roditelji i sestra: “Izgledaš nekako... zdravo”, na što sam s određenom dozom neprijateljstva u glasu odgovarala: “Želite li reći da sam debela?!”

Unatoč silnim razuvjeravanjima koja bi krenula nakon tog pitanja, nije mi bilo lakše. Kako je prolazilo vrijeme bez mog talijanskog dečka i rimskih užitaka, tih nekoliko kilograma viška nisu me više podsjećali na moje La Dolce Vita razdoblje. U mojem stvarnom svijetu dobro tijelo nije značilo lijep sjaj i zamamne obline nego ono koje odiše odricanjem, disciplinom, koje je vitko i utegnuto. Odjednom mi je moja putenost postala težak teret. A opet, kako mi se samo nedavno činilo da sam seksi? Sva zbunjena počela sam sumanuto ljude oko sebe ispitivati: “Jesam li ti debela?” Ponavljala sam to mami, prijateljici, sestri, čak i prodavačici iz pekarnice. I, znate što, bez obzira na to kakvo vam se tijelo najviše sviđalo ili u kakvom se tijelu vi najbolje osjećali, čini se da kad god dobijemo poneki kilogram neizostavno dobijemo i osjećaj neuspjeha.

To što smo si dopustili da se malo opustimo s kilažom kod nas izaziva sram, kao da priznajemo da smo izgubili kontrolu. Povratak i triježnjenje Počela sam se pitati je li ljudima neugodno kad govorim o svojoj debljini ili nas možda baš ona bolje povezuje. Naime, čitala sam negdje da razgovori o vlastitim manama bolje povezuju žene. No to definitivno nije bio slučaj s mojom obitelji i prijateljima jer su nakon nekog vremena zatvarali uši na moje kuknjave o težini pa sam odlučila potražiti pomoć stručnjaka. Na prijateljičinu preporuku otišla sam kod estetske kirurginje koja je poznata po tome što pacijentima u svojoj klinici pomaže izvana, skalpelom, ali i iznutra, psihoterapijskim seansama. Stajala sam pred liječnicom sva napeta i gola, a ona mi je, poput stroge, ali najdraže tete rekla: “Da odmah odgovorim na vaše pitanje. Ne, niste debeli.” Napokon.

Odgovor kojem sam vjerovala. Ipak sam pomislila (da, znam, nepopravljiva sam) kako bi bilo dobro malo se utegnuti i izgubiti kilogram-dva pa sam rekla: “Doktorice, u samo nekoliko mjeseci prešla sam put od sagorijevanja 600 kalorija na satu cyclinga do konzumiranja 400 kalorija viška svaki dan... Takvo je ponašanje ostavilo posljedice... Ali mislim da se mogu nositi s njima.” Dosta s tim pitanjem
 Otišla sam iz ordinacije osjećajući se, nekako, oslobođeno. Istina je da sam bila opsjednuta težinom, dala sam golemu moć tim svojim kilogramima a da nisam bila iskrena prema samoj sebi. Jer da jesam, priznala bih si da sam, ili s tim kilogramima ili usprkos njima, nakon dugo vremena bila sretna. Posao mi je išao odlično i napokon sam bila voljena zbog onog što jesam – iznutra i izvana. Počela sam misliti o tome kako sam se u Italiji osjećala živom dok smo nazdravljali amarom i dok sam jela kanelone iz njegove ruke.

Kako smo umirali od smijeha dok mi se umak od rajčice cijedio niz bradu. Podsjetila sam se na to kako je puno stvari na ovom svijetu, osim vitkosti, lijepo. Nakon šest tjedana razdvojenosti, ponovno sam se našla sa svojim Romeom, otputovali smo na obalu ukrasti posljednje tople dane ove godine. Ovo pišem na mekanom ručniku na pješčanoj plaži dok grickam topli pomfrit, a nožni prsti mi dodiruju njegove. Doslovno se prelijevam iz prošlogodišnjeg bikinija, i ne, ne onako kako je slučaj s oblinama Kate Upton. Dio mene se želi pitati: “Hej, jesi li ti to debela?”, no želim izaći iz tog začaranoga kruga. To je glupo, loše pitanje koje ću si ubuduće zabraniti postavljati. Umjesto da se pitam jesam li debela, skinula sam gornji dio svog Missoni (kopije, okej) badića i ulovila njegov pogled. Zadivljen, naravno. I baš sam se osjećala taaako seksi...

Cosmopolitan.hr

Komentiraj

Novo