Paranoja da će me prevariti

Prilično sam nesigurna u sebe kad je riječ o mom dečku. Svjesna sam činjenice da je privlačniji od mene i na svaki komentar na račun njegova izgleda, umjesto da ga sagledam na način: „Super, te cure ga žele imati, a on voli mene!“, ponašam se prilično destruktivno. Ne pomaže ni činjenica da on ne pokazuje ni zrnce ljubomore. Često imam dojam da se on osjeća (pre)sigurnim u vezi i da ga ne mogu ničim povrijediti. Svugdje tražim znakove da će me prevariti i ta paranoja zapravo raste s mojom željom da imam seksualne odnose s drugim muškarcima. Nisam mu to otvoreno rekla, ali ta želja je sve jača. Ne znam kamo će me dovesti ova želja za kontrolom, ovo sputavanje vlastite seksualnosti. Istovremeno, s njim jako kvalitetno provodim vrijeme i usrećuju me naši mali rituali.  Prijatelji mi znaju reći da zavide našoj kreativnosti, ali sve to što je dobro uništavam svojim ispadima ljubomore i nesigurnosti.

s

 

Baš vam nije lako. No, to je nešto što je (barem trenutno) dio vas. Strast je često povezana s drugim intenzivnim osjećajima, kao što su ljubomora ili potreba za kontrolom. Nije lako nosite se s time, premda je (u drugim trenucima) krasno. Na žalost, nemam „lijeka" za dileme koje opisujete. I sâm sam ih znao osjetiti i ne sjećam se da sam našao recept kako ih razriješiti. Ono što možda može biti korisno jesu jedna jednostavna činjenica koju je lako provjeriti oko sebe. Nikakva kontrola, niti ljubomora ne mogu spriječiti partnera da učini ono što želi. Ljubav i privrženost ne počivaju na strahu ili poslušnosti, barem ne na duže staze.

Moguće je da vaša nesigurnost proizlazi iz toga sto „njušite" da mu je manje stalo do vas nego sto je vama do njega. No, čak i da je tako, na to ne možete djelovati „represivno". Pritom, naravno, ta ista kontrola i ljubomora uništava vaše veselje, opuštenost i užitak zajedništva. Činjenica je da nismo uvijek racionalni. Nismo uvijek pravedni. Drugima često ne dozvoljavamo ono što praštamo sebi. Ne mislim stoga da se ljubomora može „izliječiti" time da svoje želje dozvolite i njemu. Čini mi se puno korisnijim (barem za upoznavanje sebe) razmisliti o tome otkuda dolazi potreba za drugima (ako je seks s partnerom tako dobar).

Što je to što nam doista nedostaje? Je li ideja o „sputavanju vlastite seksualnosti" nešto što dolazi iz potrebe za seksualnim užitkom kojeg nema dovoljno ili je izazvana potrebom za potvrđivanjem? Ili je naprosto pokušaj da se „izjednačite" s njim i time postanete imuni na tuđu nevjeru? Dileme i kriza koju opisujete su često korisne, jer nas tjeraju da uočimo nešto što nam je prije promicalo. Kao, primjerice, da nikada ne možemo imati sve. Osobito ako želimo zadržati ono do čega nam je stalo.

 

 

 

 

 

 

 

Pošalji Printaj

Ostali članci