Zašto sanjam burek na Tajlandu

23/05/2013

Nakon tjedan dana bila sam cijelo vrijeme gladna, nakon dva očajna, a nakon tri potpuno sluđena. Sve mi je počelo smrdjeti, a želudac mi se okretao na samu pomisao da moram opet pojesti neko slatko glavno jelo s rižom ili rezancima

Hrana, ahaaaaaa, hrana. Obožavam jesti. U životu nisam bila na dijeti i mislim da je totalno kontraproduktivna. Da se nešto stvarno dogodi našem tijelu i da imamo taj toliko željeni oblik, treba promijeniti kompletan način života. Zašto sumanuto mršavjeti i mučiti se da bi se sve opet vratilo. Hrana je veselje, utjeha, uživanje, druženje... Nikada se nisam željela toga odreći samo da bih bila mršavija.

Posljednjih deset godina imala sam stalni ritual koji se poštivao poput relikvije: ručak je svaki dan točno u pola dvanaest. Jesen, zima, kiša, snijeg ili sunce koje prži, ništa me nije moglo spriječiti da sa svojim prijateljem i kolegom idem jesti u menzu. Bilo je to idealno vrijeme nakon kolegija i prije gužve i dnevnih rokova. Dnevna doza tračeva i novosti zajedno s toplim obrokom se ne propuštaju. Ako taj dan slučajno ne stigneš i pojedeš samo sendvič, osjećaš se da nisi ispunjen, sav si jadan i potonule su ti sve lađe. Dan je jednostavno krenuo krivo.

y

Ali kakvo veselje kad pogodiš baš onu kombinaciju koja te ispuni! Juhica od povrća, pa samoborski kotlet s pečenim krumpirima i zelenom salatom! Ili juha od govedine s mrkvicom, pa faširanci s pireom i cikla! Ili varivo od kelja sa suhim rebrima pa onda pureća prsa punjena pršutom i njoki s umakom od gljiva. Kuhana govedina, pljeskavice, mahune, krumpir salata, teletina u rolu, kukurzni kruh... Petkom obavezno pržene lignje uz pripadajući pommes frites! I onda žicaš tetu kuharicu one koje se upravo peku, da slučajno nisu malo hladne. Auuuuuuu, kakvo veselje!

Pa kad zagusti negdje oko pola pet, spustiš se u dućan i odvališ pola kukuruznog baqueta s majonezom, zimskom, krastavcima i rajčicom! I sve zaliješ Coca-Colom i nescaffeom. Mmmmmm, eh da, kakva su to vremena bila.

Tajland me strefio kao grom iz vedra neba. Pad thai, tom yum, massaman curry, pad see ew noodles, kao niew ma muang…

Ili u prijevodu, pad thai kao najslavnije tajlandsko jelo koje znači rezance od riže pomiješane s tofuom, kikirikijem, bambusovim klicama, lukom, soja sosom, šećerom i piletinom, govedinom ili kozicama, a sve obilato posipano čilijem pa onda u to umiješano jaje.

Pa onda juha od kozica, gljiva, rajčica i limunove trave s mlijekom od kokosa. Turisti i lokalci u tom se jelu guše jer objedinjuje sve ono što predstavlja tajlandsku kuhinju: slano, slatko, ljuto i kiselo.

Tu je i massaman curry, mješavina paste od curryja, kokosova mlijeka, s nekoliko komada krumpira i mrkve te dodacima oraščića, kikirikija i cimeta uz piletinu, govedinu ili svinjetinu. Nešto poput egzotičnoga gulaša.

y

Široki rezanci s brokulom, govedinom i nezaobilaznim jajetom. I na kraju žuti mango s ljepljivom rižom, prelivenom sirupom od kokosa.

Zvuči turbo egzotično i divno, zar ne! Apsolutno! Prvih tjedan dana.
A onda čovjek poželi pojesti nešto na što mu je hrvatski, balkanski, europski želudac navikao. Hoću mesa! Krumpira! Kruha! Salame ili najobičnije paštete! Mogu li barem kiseli krastavci? E pa - ne može!

Ništa od toga u dalekoj Aziji ne postoji na meniju. Ne možeš otići u dućan po malo polija i kruha kad ti dođe da nešto prigrizeš. Nema pekarnice pa burek ostaje daleki san. Pizza, ona divna pizza s hrskavom koricom, sirom koji se razvlači, pa zapečenim špekecom i maslinama koju bismo jeli u pizzeriji kod našeg prijatelja Pere, ostala je 10 tisuća kilometara daleko.

Jer pizza je u Aziji mala, bezvezna i ultra skupa. Kao i sve vrste hamburgera, chickenburgera i ostalih fast food divota. Koštaju otprilike kao tri tajlandska jela.
Kao i tjestenina s bilo kojim umakom. Špageti napolitana koje doma ne bih ni okrznula pogledom, ovdje je na cijeni kao suho zlato.

Nakon tjedan dana bila sam cijelo vrijeme gladna, nakon dva očajna, a nakon tri potpuno sluđena. Sve mi je počelo smrdjeti, a želudac mi se okretao na samu pomisao da moram opet pojesti neko slatko glavno jelo s rižom ili rezancima. Njemu je sve bilo super i proglasio je rižu najboljim jelom na svijetu, koju će jesti do kraja života. Ja sam, naravno, ispala ona koja kuka i ništa joj ne valja. Ali taj me dio života koji sam ostavila za sobom istinski mučio.

Prvi put u životu bila sam na dijeti! Prisilnoj i gadnoj. Pretpostavljam da je mnogo lakše kad oko tebe nema ništa što bi te mamilo i kad zapravo nemaš ništa što ti se jede. Jela sam instant-juhe iz slavnog lanca dućana 7-Eleven, s puno rezanaca sličnih špagetama. Skužila sam i jeftine tostove sa sirom i šunkom. Bili su slatkasti i ne jedem sir, ali što sad! Navukla sam se potpuno i zauvijek na moju dragu prijateljicu Coca-Colu, koju bih pila nakon ručka da se malo popunim. Taj silni šećer malo bi mi začepio rupe u želucu. Drugi si nisam mogla priuštiti, jer obične čokoladice poput Bountyja, Snickersa, Milke, koštaju kao doručak, ručak i večera u tajlandskoj izvedbi.

y

Mislite da pretjerujem? Zamislite sad da vam odjednom netko uskrati sve što najviše volite papati. Nema sarme, nema ćevapa, nema roštilja, zaboravite krumpir. Nema ni mamine ni bakine kuhinje, nedjeljne ajngemahtec juhice ni pečenja. Ne postoje kolači, bučnica niti štrudla. Nema prijatelja koji vas pozivaju na večeru, fine bifteke, hobotnicu pod pekom i salate. I nema grickalica da vam skrate dan i nervozu. Nema slanca iz pekarnice. Nema ni kave.

Oprostili ste se s kofeinskim gutljajima koji ujutro život znače. Kako biste se osjećali? Pomalo izgubljeno. Možda i kao da ste odjednom izgubili identitet. Jer upravo se tako čovjek osjeća kad promijeni život. Kad se to još dogodi u nepoznatoj sredini s milijun čudnih mirisa i okusa, bez ičega poznatog za što bi se primio, to je potpuno frustrirajuće.
Moji su prijatelji mislili da pretjerujem, ali meni je hrana strašno važna u životu. Nedostatak svega onoga što volim doživjela sam kao potpunu katastrofu.

- Joj, daj se prilagodi, zar uvijek moraš biti takva princeza – ludio je on svaki put kad bih naručivala nešto za jelo. Na kraju sam uvijek jela fried rice – rižu s povrćem i rižom. To barem nije bilo slatko.

Tri mjeseca u Tajlandu zauvijek ću pamtiti po tome da sam bila gladna. I beskrajno tužna zbog toga što mi moj budžet putnice avanturistice ne dopušta ništa fino. U jednom sam se trenu uhvatila kako buljim u turiste koji jedu goleme odreske s krumpirima i, bez obzira tko oni bili, mijenjala bih se s njima iste sekunde.

Kad je on vidio da je vrag odnio šalu, kupio mi je pakiranje Snickersa. Pakiranje od šest komada! Kakav ushit i sreća! Kakvo blaženstvo! Od djetinjstva se nisam toliko radovala nekoj čokoladici. Pobožno sam je otvorila. Pa malo gledala i onda onjušila. Zatvorila oči i zagrizla u podatnu, mekanu čokoladu i hrskavi kikiriki. Tri sam smazala odmah, tri sam čuvala u frižideru, svaki dan po pola.

y

Do vremena kad smo ulazili u Maleziju, smršavjela sam otprilike četiri kilograma. Nije bilo nimalo fora jer mršavim na svim pogrešnim mjestima. Prema granici smo se vozili u mini busu stiješnjeni kao sardine i ja sam se po xy puta pitala što nas dalje čeka. Crni oblaci rojili su mi se mislima, stalno prisutna glad kuckala je poput bolesnog zuba, kad je odjednom bus stao tik pred granicom.

Svi su izašli van i potrčali prema nekom štandu.
- Dođi! Ovdje najbolja piletina koja postoji, to na Koh Tau i u Krabiju nema – pozvao me jedan mladi Malezijac. Krenula sam za njima i stvarno – pečena piletina, hrskava, mirisna i slana! Naručila sam si cijela pileća prsa.

Nisam ih ni stigla zagristi, a morali smo van da bismo prešli granicu.
Kad ono ispred šaltera gdje lupaju štambilje – hrana. Peku se ražnjići, puši se sa svih strana. Carinik u košulji na cvjetove i s osmijehom od uha do uha poželi mi dobrodošlicu i lupi žig na tri mjeseca. Ja stojim sa svojom piletinom koja se puši i isto se smiješim. Gdje je hrana, tu ne može biti loše.

y

Onda nas proslijede u dio gdje se skenira prtljaga jer strašno su rigorozni oko droge bilo koje vrste. Tamo me smrtno ozbiljna službenica zamoli da dam otiske prstiju. Dajem otiske prstiju s prženom piletinom koja visi s mog zgloba i čiji se miris širi iz vrećice izazivajući potoke slina. Čini se da protiv toga ništa nemaju. Ona i ne trepne, prtljaga mi naravno prođe na testu i ja uđem u Maleziju tog jednog ponedjeljka zajedno s prekrasno ispečenom piletinom.

Kad sam je na putu prema Georgetownu zagrizla, potekao je sok, onaj pravi, poznati, domaći. I moja tri mjeseca očaja su prošla. Jer ušla sam u Maleziju – azijsku prijestolnicu hrane. Zato nikada, nikada nemojte hranu shvaćati olako. I sjetite me se kad negdje i nekad zagrizete u taj ćevap, zaronite u punjenu papriku ili nabodete mladi krumpir na vilicu.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo