Uspon na aktivni vulkan Mt. Batur

17/06/2013

Dan kada me svom snagom pogodila spoznaja da više nemam 25 godina

Nisam nosila zatvorenu obuću pet mjeseci. Nisam vježbala pet godina, dvostruko toliko se nisam morala ustajati prije 9 ujutro, a nezdravu hranu obožavam cijeli život. Znači, malo bi bilo reći da sam izvan forme. Ali kad nas je naš novi prijatelj Ivan, kojeg se može opisati samo u kilodžulima energije, pozvao da se popnemo na aktivan vulkan, to mi je zvučalo genijalno.

Dok je Ivan preko mobitela nabrajao tisuću i jedan razlog zašto se trebamo popeti, Mirda s druge strane nije bio ni najmanje uvjeren u genijalnost te ideje. Naime, trebalo je ustati u 3 ujutro, voziti se do Mt. Batura najmanje sat vremena i onda penjati još dva sata kako bi se vidjela zora.

y

- Ma nema šanse, kakva planina, jesi ti poludjela! Ostajemo ovdje, kakvo ustajanje, ne dolazi u obzir! – odbio je odmah Mirda i njurgao kao i obično.
- Ali pazi, ide cijela ekipa. Kad ćemo mi to napraviti sami! Nema šanse! Ni za milijun godina! Znači, ovo je idealna prilika. Ja obožavam planine. Oduvijek se obožavam penjati. Volim taj zrak, taj mir gore. To je neopisivo – ekstatično sam ga uvjeravala. Sve je to potpuno točno. Ljubav prema planinama usadila mi je moja baka Majkana koja je ljeto planinarila po Alpama, umjesto da ode na more i prži se na suncu.

Jedini je problem bio što sam se zadnji put uspela na neku planinu, onako baš vlastitim snagama, zajedno s njom. A to je bilo u Sloveniji u ljeto 1987. godine. Odlasci na Sljeme prorijedili su se nakon faksa, a zadnji put sam se do Puntajrke popela – Bože mi oprosti – autom.

y

- Ali ljudi, nakon toga ćemo napraviti pool party. Imamo shaker, pravit ćemo koktele, imamo ludi razglas, imamo i projektor, bit će fantastičnoooooo – vikao je Ivan s druge strane žice i širio pozitivnu energiju. Eh, na tu riječ party ili tulum, fešta, veselica, Mirda se malo trgnuo.
- Aaaaa, dobro, ajde. Nek vam bude! Idemo na tu planinu! Ustat ćemo se u tri ujutro i baš će nam biti super – pristao je teška srca i mrgudne face. Kao da on nama pravi neku uslugu.
Išlo je nas osam. Hrvati Ivan, Mirda i Davor, Hrvatice Barbara i ja i Ruskinje Jekaterina, Ljilja i Julija.

Nas dvoje smo bili spremni prije tri. Kad živite i putujete s nekim tko voli prakticirati vojničku disciplinu kao moj dragi, naprosto se naučite da tri zapravo znači pet do tri i da kašnjenja nema. Ali - svi ostali su zaspali!

- Ajmoooooooo – urao je nemilosrdno Mirda i bubnjao svima na vrata u stilu Zdravka Mamića. Iz soba su izlazili sneni planinari. Nitko se baš nije žurio. Ruskinje su odlučile da ne mogu na prazan želudac pa su narezale kilu kruha od banane i počele ga mazati čokoladnim namazom. Ostali su se vrzmali po mraku, tražili lampe, jakne, tenisice. Mislila sam da će Mirda dobiti mlade. Bilo mi je jako smiješno.

Ivan, naš vođa, koji se već jednom uspentrao na Mt. Batur, izložio je plan.
- Ovako, slušajte me pažljivo! Morat ćemo bježati od vodiča. U jednom trenu kad dođemo do ovog parkinga – tu je pokazao nešto na GPS karti – počet će juriti za nama. Samo dajte gas i nemojte se zaustavljati! Samo ravno, ne gledajte nikoga. Prošli put je za nama jurilo njih šest, jedva smo ih se riješili! – pričao je Ivan.

y

Jer u Aziji su se dosjetili genijalne ideje – svagdje se upon na planine naplaćuje. Za Mt. Batur cijena je bila 50 dolara po osobi. Naravno da to za nas Balkance, a bome ni Ruse, nije dolazilo u obzir. 

Pokrenuli smo se prije četiri, nas osmero na četiri motora i po mrklom mraku krenuli u avanturu. Bilo je hladno i moje tijelo, naviklo na temperature od plus 30, drhtalo je na vjetru. Odjednom je Ivan na čelu kolone zakočio svom snagom i okrenuo se – vidio je neku osvijetljenu kuću. Jer nije, naime, imao više benzina, a niti jedna benzinska nije radila. U Aziji je najnormalnije da svaka poštena kuća ima benzin u bocama, a ova nije bila izuzetak.

Dok su Ivan, a onda i Davor i Jekaterina točili benzin u motore, iz Mirde je sijevalo. Kakva neorganiziranost, kakav odmak od plana. Nedopustivo! Ako je u tri dobio mlade, sad ih je već bilo nekoliko.

Hihihihi! Nakon sat vremena vožnje i nekoliko zaustavljanja da se pogleda na GPS, ušli smo u neko selo. Gdje je Mirda skužio da sad ni on nema benzina! Hahahahaha! Pa smo opet kucali kod nekog čiče na vrata da kupimo jednu bocu. U tom trenutku mogućnost penjanja na nekakvu planinu činila mi se jako dalekom.

GPS je pokazao da smo zapravo jako blizu rute. Skrenuli smo na neki zemljani put i sparkirali se ispred nekih potleušica.

- To je to! Ljudi, nemam pojma kako smo uspjeli zaobići onaj parking s vodičima. Ali put je tu negdje. Budite tiho i ugasite lampe – dao nam je upute Ivan. Šuljali smo se uz hihotanje pa udarili preko polja na brdo.

Pogriješili smo tri puta i vraćali se natrag dok nismo našli pravi put. Dotle se već počelo daniti i ugledao nas je neki lokalac. Odmah je pitao: tko ste vi, tko vam je vodič, kako se on zove?
- Ne obazirite se, samo požurite – vikao je Ivan dok smo svi trčali uzbrdo,
No ovaj lokalac je bio opak. Prvo je trčao za  nama, a onda sjeo na motor kako bi nas slijedio! Pa nema šanse da toliko brzo trčim.

- Aaaaa, you are Russians! I know you! Bad people! – vikao je na nas.
Kolona je užurbano odmicala uz brdo. Jedino se Mirda okrenuo.
- Look, we are not Russians, we are not Americans, we are Croatians. We don`t have money, sorry – rekao mu je.
- Bad, people, bad! You are like coffee with no sugar, bitter, bitter! – pjenio se za nama.
Ali bilo je već kasno. Uspjeli smo preko nasada paradajza umaći u planinu. I umjesto da čovjek odahne i poveseli se, tad je počeo pakao!

y

Penjali smo se po improviziranoj stazi i trebali prijeći kanjon do prave. Ta “prava”, utabana staza značila je magmu koja se odronjava pri svakom koraku, a uspon je bio sve strmiji i strmiji. Svi su išli kao navijeni, jedino smo Ljilja i ja zaostale.

U jednom trenutku shvatila sam da jednostavno ne ide. Mogu ići polako i u istom ritmu i paziti da ne izvrgnem gležanj na kamenju. Tako mogu kontrolirati disanje i uvjeriti se da neću umrijeti svaki tren. Brže od toga, tijelo mi nije dopuštalo.

Tada, u tom trenutku i na tome mjestu, došlo mi je prvi put do mozga da više nemam 25 godina. Imam za četiri mjeseca 40! Ne znam je li mi zbog te spoznaje bilo lakše, jer sam imala opravdanje, ili teže, jer me ta spoznaja pogodila svom snagom.

Ljilja ima 20 godina manje od mene, ali njezino opravdanje je 20 kilograma viška. Uz to se i boji visine. Nas dvije išle smo na začelju, ja sporo i sigurno, ona malo brže, malo sporije. Mirda je, naravno, bio prvi i udario ritam kao da mu se radi o životu.

Kvadricepsi su me boljeli za poluditi, svaki korak naprijed bila mi je muka, nisam imala daha i sunce mi je udarilo u glavu jer smo izlazak odavno propustili. Ali kad je nakon sve te muke došao vrhunac… bio je to jedan od najljepših prizora koje sam vidjela u životu!

y
Možeš dodirnuti kristalno plavo nebo, iznad tebe oblaci poput pahulja, ispred još dva vulkana, puši se iz planine jer isparava iz Zemlje, ispod je jezero, a na dlanu more.
Udahnula sam punih plućima i osjetila cijelim svojim bićem taj mir koji vlada na vrhu.
I glad! Srećom je pametna Barbara ponijela kruh i pekmez. Mirda se izgubio na nekom drugom vrhuncu i zabranio nošenje ikakve hrane kao ultimativne gluposti. Valjda me netko prosvijetlio da sam nosila svoju vodu, inače bih bila gladna i žedna.

Prešli smo na još jedan vrhunac hodajući po rubu vulkana, dok je sa svake strane bila provalija. Osjećaj je bio fantastičan! To je bilo to što sam čekala - i ustajanje i muke po usponu uopće više nisu bile bitne. Bilo je prekrasno.
Iako bi svaka priča stala na ovom mjestu gdje piše Happy end, ova se nastavlja.
Jer ovo je prava priča, a ne film pa se s tog vrhunca sreće trebalo i spustiti.
A spust je bio duplo gori od uspona.

Nakon nekog vremena počela su mi klecati koljena jer sam, naravno, kočila njima, a ne kvadricepsima. Oni su me toliko pekli da su mi suze bile u očima. Tenisice su mi bile prepune magme koja me žuljala i nešto me ozbiljno boljelo na lijevom stopalu. Nisam ni htjela razmišljati o tome. Nisam više mogla kočiti, tijelo je nesmiljeno vukla gravitacija, a kraja nije bilo na vidiku.

Jedva sam došla do dolje, noge su mi se tresle, a kad sam skinula tenisice, imala sam što i vidjeti – ogromne krvave žuljeve na stopalima koji su luđački boljeli pri svakom koraku.

- To ti je kad nosiš ove šminkerske stopalice, a ne planinarske čarape – bio je jedini Mirdin komentar. Znam što mislite, ali nemojte ga slušati. Jer najčešće prigovara, jednostavno ne može protiv sebe.

Ali koga briga kad sam osvojila vrh od 1700 metara! Starija od ostale ekipe za najmanje 15 godina i s nula kondicije u nogama. Bila sam baš sretna. Jer, gore je bilo baš onako kako sam se sjećala. Savršeno spokojno i mirno. I gotovo si mogao osjetiti planinu kako diše. Nekoliko krvavih žuljeva i bolovi nisu ništa u usporedbi s tim. Kao i godine. Bitna je bila samo volja.

Piše: Nađa Irena Fišić

Fotografije Damir Pavičić i Ivan Livić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj