Tres, bum, bang - Istanbul

19/02/2020

Odlazimo iz Bugarske. Nisu se pokazali nešto osobito susretljivima i jedva čekam da vidim grad i zemlju koja je postala turbo turistički popularna u zadje vrijeme - Istanbul i Tursku.

Iz nekog sivog i bezimenog bugarskog grada, koji ide spavati u suton, vozimo se prema graničnom prijelazu iz Bugarske kod rijeke Rezov, kod malenog seoca Beğendik. Ali Bugarska nas još ne da - moramo platiti neku vinjetu iz neznanog razloga. Gospođa na naplatnoj kućici šalje nas negdje sa strane, dolazi Bugarin, slijedi natezanje, plaćanje, potplaćivanje i napokon - odlazak. 

Hrvatistan? - pitaju turski policajci na granici. Gledaju u dozvolu, u registraciju, u auto, u nas.

  • First time we see - kažu onda i puste nas uz veliki osmijeh. Gospođica Elantra je tako prvi hrvatski auto koji je na tom mjestu ušao u Tursku. I prvi puta nam se nakon dugog vremena netko nasmiješio. 

2

Ceste su široke, fantastične, platiš vinjetu za mjesec dana koja vrijedi za autoput i mostove, košta nekih 10 eura za mjesec dana. Kako se približavamo Istanbulu, cesta se račva u sve više i više traka, sve je više automobila i izgleda sve luđe. Istanbul službeno ima 16 milijuna stanovnika a u svakom trenutku na cesti je 8 milijuna automobila. 

2

Imamo hotel u središtu svega - kraj Taksima. Nemamo pojma gdje i kako ćemo parkirati u tom kaosu i koiko će nas to koštati. Ali tu počinje naša ljubavna veza s Turskom - pred Elite hotelom dočekuju nas, uzimaju ključ da nam parkiraju auto i spreme ga u njihovu garažu - potpuno besplatno ako ste njihov gost. To se nije dogodilo u Nici, Cannesu, Rimu niti bilo gdje u Zapadnoj Europi, gdje sat parkiranja u hotelu čiji ste gost košta oko 10 do 15 eura.

3

U Elitu naša soba još nije spremna, pa nas pitaju da li ćemo kavu ili čaj. Kavu naravno - ispaljujem - pa turska kava je ono po čemu su poznati, zar ne? Nemam tada još pojma da svi u Turskoj piju - čaj. Tursku kavu smo mi, Balkanci, usavršili. Turci pak čaj piju svagdje i u svako doba dana - iz malih, staklenih čašica, crn i jak. 

4

I onda bam - ulazim u sobu koja ima prozor preko cijelog jednog zida s kojeg pogled puca prema njegovom veličanstvu - Istanbulu! Ne vidi se kraj, sunce se zlati na krovovima, čuje se žamor s ulica i možeš stajati kraj tog prozora zauvijek i samo upijati čaroliju. Jedan od najboljih hotelskih pogleda ikad!

6

Elite je kraj jednog od najbitnijih trgova u gradu - Taksima - poznatog po noćnom životu, shopingu i hrani. Stižemo i dan prije turskog Dana nezavnisnosti i policija je posvuda, osiguranje je nevjerojatno. S Taksima se ulazi u ulicu Ištikal. 

U životu nisam vidjela toliko ljudi, onak Ganges koji teče i nema, nema i nema kraja ni konca. Ostala sam bez riječi. Išlikarom vozi i slavni retro tramvaj, gdje se još uvijek fura na pulferu i više je turistička atrakcija. Ali iako je Istanbul turbo i apsolutno turistička destinacija - u njega se lako zaljubiti. Ako ne zbog tisuće atrakcija, povijesti, hrane ili Bospora, onda sigurno zbog njegovih stanovnika. 

Turci su najdivniji domaćini na koje sam naišla u životu. 

7

Jer su nevjerojatno i neviđeno tolerantni. Prvi puta u povijesti prošle je godine broj turista nadmašio broj stanovnika i procjenjuje se da je u 2019-oj u Istanbul došlo 20 milijuna turista. Ne dolaze samo preko ljeta ili zime, dolaze cijele godine. Jel’ možete zamisliti Dalmatince da im se furešti motaju po moru cijele godine? Upravo to. 

Ali Istanbulčani se smješkaju, nevjerojatno su strpljivi, a i trgovci su na kvadrat pa se trude sve ti pokazati, iako možda i nećeš kupiti. Ako slučajno progovoriš koju riječ turskog, lice će im se razvući u osmijeh i bit će presretni. Iako su te vjerojatno zavaljali za koju liru, osjećat ćeš se divno. 

8

Baš u to vrijeme u Istanbulu je bio moj stari drug, koji je planirao putovati mjesec dana po Turskoj, ali ga je Carigrad zarobio. Njemu je bio 35-ti i zadnji dan, nama prvi.

Otabanali smo smo odmah 30ak kilometara i obišli najbitnije džamije - Fatih, Sulejmaniju, Plavu, Aju Sofiju, Novu. Između smo zastajkivali, gledali oko sebe, popili toliko čaja da su mi se tresle ruke od silnog tanina i proveli neko vrijeme na mostu prema Fatihu.

  • Nevjerojatno mjesto za pecanje - kažem ja svom starom drugu gledajuću u ribare poredane jedan uz drugog, koji zabacuju štapove ne obazirući se na rijeku ljudi, ispušne plinove milijuna vozila, trešnju mosta kad prođe autobus…
  • Kako to misliš - pita on.
  • Pa jel ti se ne čini da je pecanje zen, ono sjedneš negdje uz rijeku, nema nikog osim prirode, tebe i pokojeg crva za udicu. Čuješ jedino kako prolazi vrijeme - objašnjavam.
  • Vidiš, stvarno. Uopće to nisam primijetio - kaže on mrtav hladan nakon 35 dana Istanbula. Eto kako te grad obuzme na najjače. Jer prehodao ga je uzduž i poprijeko, zavirio u svaku prodavaonicu ploča i knjiga, sjeo na čaj u svakoj maloj čajani uz cestu. Pa je onda otkrio i podatak vrijedan zlata - svaka džamija ima free WC - ili u najgorem slučaju košta 1 liru (1 lira je mrvicu jača od jedne kune) - koji je održavan, čist, ima papira i sapuna za ruke. Jer malo je nezgodno što sve te male čajanice, kiosci ili kućice gdje sjedneš nemaju WC. Odmah prvoga dana otkrila sam i kako je Turska zemlja kestenova - nikada mi to nebi palo na pamet. Misliš da su kestenovi samo negdje gdje je ciča zima cijele godine. Kestenjari su na svakom koraku, ali kesteni nisu jeftini - 10 kuna za mini mjericu. Prvi dan sam skoro cijeli budžet spiskala na kestenove koji su ogromni, iskaču iz opne, ne moraš ih čistiti, miriše. I samo su jedni od sto gastro čuda u gradu gdje ne možeš ostati gladan.

Ali to u drugom nastavku, tek smo na početku. I već hoću natrag!

9

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj