Što je žena bez frizera? Čista šaka jada

16/05/2013

Moja je misija bila više nego teška. Prestati biti umjetna plavuša, prebaciti se u brinete (kakav udarac) i skratiti kosu. U nepoznatoj zemlji, gdje ljudi ne razumiju engleski i s mojom razmaženom kosom. Evo kako je završio taj eksperiment...

Strašno je naporno biti plavuša. Ona umjetna. Košta vremena i novca. Svakih mjesec dana moraš farbati izrast, svakih nekoliko mjeseci davati pramenove. Kako je sirota kosa pod stalnim napadima hidrogena i blajha, postaje tanka, krhka i suha. Pa onda moraš kupiti i specijalne šampone, regeneratore, maske, silikone, sprejeve i ostalu ekipu koja će tvoju kosu nahraniti, zasjajiti, omekšati, napuhati, izravnati, što god.

Kod kuće u Zagrebu to mi je bi apsolutni "must". Trošila sam 400 kuna na farbanje, sto kuna na šampon, 120 na regenerator, silikoni su koštali oko 150. Da je moja kosa automobil, već bih je davno prodala!

Uz to, naravno, imaš i svoju frizerku kojoj apsolutno vjeruješ, a ona uvijek vjeruje najskupljim preparatima poput primjerice botoksa za kosu i u onu narodnu "bolje platiš malo više, ali si siguran da je boja postojana". Začarani krug. I na ovakvoj vrsti putovanja po svijetu apsolutno neodrživ.

y

Prvo sam se susrela s hororom zvanim "kilaža prtljage". To je značilo 15 kilograma i nimalo više od toga. Moj ruksak može i 20, ali stvarno ne mogu tegliti toliko stvari uokolo.
Pa sam se lijepo pozdravila sa svojim preskupim maskama i ostalim tako neophodnim sitnicama i ponijela samo šampon i regenerator. Nakon dva mjeseca ponestalo mi je dragocjenog šampona, baš nekako u vrijeme kad mi je izrast postao toliko vidljiv da me bilo sram čak i na zabačenoj plaži u Tajlandu. Jer ja, naime, imam prirodno tamnu kosu, tamnoputa sam i tamnooka, miljama daleko od plavuše. Evo, priznajem to javno!

- Moram pod hitno kod frizera – rekla sam jedno jutro očajnički se gledajući u iskrivljeno ogledalo u mini kupaonici.
- Koliko će nas to koštati – bilo je, naravno, njegovo protupitanje. Sve skuplje od 50 kuna nije dolazilo u obzir.

Ma da ne bi! Kako ti muškarci ne razumiju da je kosa nešto oko čega se ne cjenkamo? To je naše produženo ja, naš karakter, iza kojeg se skrivamo ili ga pokazujemo u punom sjaju. Svaka od nas, bilo u Sihanoukvilleu u Kambodži ili u Chelseaju u Londonu, voli ići kod frizera. Voli taj osjećaj timarenja i maženja i kad svi plešu oko tebe. Nije ni čudo što frizerke postaju prijateljice, a frizeri osobni ispovjednici zvijezda.

Moja je misija bila više nego teška. Prestati biti umjetna plavuša, prebaciti se u brinete (kakav udarac) i skratiti kosu. U nepoznatoj zemlji, gdje ljudi ne razumiju engleski i s mojom razmaženom kosom.

Tumarala sam Ao Nangom, tajlandskim gradićem na obali Andamanskog mora, u potrazi za salonom gdje piše L'Oreal. Ne bi li bila sigurna da će barem to biti isto kao kod kuće. Bojažljivo sam ušla unutra. Frizerka me nije razumjela ni riječi. Uz to je bila nekako nabusita i neljubazna pa sam se lijepo zahvalila.

y

Tek ispred trećeg salona dočekao me turbo simpatičan vlasnik. Natucao je nešto engleski i zdušno se trudio objasniti frizerkama da ja zapravo hoću "samo malo tamnije, ali sa zlatnim odsjajem" (probala sam objasniti da zapravo želim ombre tehniku, ono kad je gore tamnije, a dolje svjetlije, ali nitko nije imao pojma o čemu ja to trkeljam).

Kad prva frizerka nije razumjela što to hoću, nazvao je drugu na mobitel i držeći zainteresirano jedan moj pramen u ruci, razgovarao važno na tajlandskom, kao da u najmanju ruku moram na operaciju. Bila sam zadivljena tolikom požrtvovnošću. Još sam se i cjenkala i spustila cijenu.

- Pa dobro, sad što bude, koliko loše može biti – razmišljala sam dok sam blaženo tonula u stolicu okružena prijateljskim licima.
Kako, o kako sam mogla biti toliko neoprezna?

Jer, svi znakovi su zapravo bili prisutni - frizerski salon ujedno je bilo i mjesto gdje možete unajmiti motor ili ugovoriti turistički izlet, frizerka koja se pojavila imala je čudnu žutu boju kose i rep, žvakala je žvaku i nije me šljivila pola posto.

A ja? Ja, glupača, samo sam se htjela opustiti, uživati u promjeni imidža i opet biti mažena i pažena u svetom okruženju frizeraja. Nisam stigla reći ni "n" od nooooooooooooo, a žutokosa frizerka je već uzela one strašne škare za stanjivanje i počela svoj smrtonosni ples po mojoj tankoj, delikatnoj kosi. Stuštila se niz moje zlatne pramenove, stanjila ih katastrofalno, rekla "finish", onda uzela torbu i otišla. To nije bilo ni nalik onome što sam ja htjela.

Druga frizerka, ona koja ne zna engleski, nakon toga mi je glavu namazala pretamnom bojom, usprkos mojim protestima. Bila je mila i nasmiješena cijelo vrijeme pa mi je nekako bilo žao da je toliko korim. Jednostavno je bilo gotovo. Godine muka, truda, žrtvovani sati i sati ležali su pokoreno na podu tajlandskog frizerskog salona.

y

Nisam pustila suzu, nisam ni trepnula. Što je tu je. Izgledala sam kao sredovječna baba s loše ofarbanom kosom i očajnom frizurom. Njegov komentar bio je: "I koliko si to ono platila?" (Komentari u inbox, molim!)

Nakon dva tjedna kosa je, naravno, opet poplavila od sunca, ali je ovaj put imala i zelenkast odsjaj. Nikada, nikada u životu nisam imala tako lošu kosu i frizuru. Čak i u vrijeme kad sam bila mala punkerica i imala ramonsicu. Plus, prala sam kosu šamponom iz dućana, onim za 10 kuna. Mislim da je to sasvim dovoljno da jedna normalna žena padne u depresiju.

Spasili su me Malezija i Kelvin. U Georgetown smo stigli jednog ponedjeljka i odmah se prve večer našli u birtiji znakovitog imena B92. Da, upravo tako, nazvana je po beogradskom radiju koji je pod režimom Slobodana Miloševića širio glas razuma. Vlasnik je, pogađate, iz Beograda i zove se Aca. Divlji Balkanac bez manira koji pušta Haustor, Idole i EKV i uči Malezijce kako sočno psovati na srpskom. Kod njega dolaze da ga samo vide, da zadjenu kavgu ili se nasmiju pa je birtija prepuna likova poput Indijaca koji pokazuje trikove ili plastičnih kirurga koji znaju kako opsovati mater. No od svih živopisnih likova, meni je najživopisnija te večeri bila Jun. Malezijka kineskog podrijetla, udana za Acu.

Jer, naime, nakon dva preskupa piva, ustanovilo se da Jun ima brata frizera. Da me može odvesti k njemu i da on jako dobro govori engleski, baš kao i ona. Učio je zanat u Londonu. Aleluja! Ne sjećam se kad sam tako željno čekala neku subotu i jedva čekala da odem pod škare!

Kelvin me ozbiljno pregledao kao da se radi o slučaju težeg oblika vodenih kozica (kako i dolikuje svakom pravom frizeru, pardon stilistu) i potom postavio dijagnozu.

- Previše te je ošišala i stanjila kosu na krivim mjestima. Ošišat ću te ravno koliko god mogu i stavit ćemo ti neku boju da se stopi s tvojom, da ima zlatan odsjaj – Kelvinove riječi bile su melem za moje rane.

y

Nakon toga je nazvao još jednog frizera da se konzultiraju oko boje. Jer europska i azijska kosa imaju potpuno drukčiju strukturu. (Ako ih je i bilo, u ovom trenutku tekst vjerojatno više ne čita nijedan muškarac.)

Dobila sam, naravno, i masku i masažu. U Aziji je, naime, običaj da vam kosu peru na suho, masiraju vam glavu deset minuta i potom izmasiraju i leđa. Kakva divota! Nakon tri sata izašla sam van kao nova žena. Brineta s odsjajem zlata, s kratkom bob frizurom i izmasiranim leđima. I sve to za 210 kuna. Činilo mi se taj cijeli dan da sam jednostavno bolja osoba.

Zato se nikada i ni u kojim uvjetima ne odričite frizure jer se time odričete i sebe. Ma koliko daleko od kuće bili, koliko god malo novca imali i ma koliko vas suprotni spol ismijavao, dobra frizura je važna. I nije je nimalo plitko željeti. Kao što je Scarlett O`Hara željela imati lijepu haljinu i onda kad nije imala što jesti.

To samo znači da smo žene. Onaj tren kad nam prestane biti bitno kakva nam je frizura ili kako izgledamo, znači da smo se predale. To jednostavno ne smije biti opcija. Nikada!

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo