Prva priča o Seulu - gradu koji živi sto na sat

Dugo sam htjela otići u Seul. Pisala sam prošlo ljeto o zanimljivim mjestima u Aziji i ljudima koji tamo žive, pa mi je kao jedna od destinacija uletio glavni grad Južne Koreje

Saznala sam da se tamo ludo zabavljaju, da stranci tvrde da je bolje nego u New Yorku, Las Vegasu i Berlinu. U Koreji se svakog tjedna po osobi popije 14 shotova žestice, a mega metropolis s ultramodernim neboderima, high tech podzemnom željeznicom i pop-kulturom miješa se s budističkom tradicijom i jednom od najboljih gastro scena u Aziji.

Ovo zadnje mi je bilo presudno - hrana me uvijek i svuda može namamiti. Da ne spominjem da je Južna Koreja sa Seulom centar svijeta po pitanju kozmetike. O, da - jel’ možemo u Seul?

Prilika je došla u vidu jeftinih karata Air Asie i prilika je ugrabljena.

Da li se vama ikada desilo da negdje toliko želite ići da ni ne provjerite zašto su karte baš toliko jeftine?

Datum polaska je bio srpanj kad stvarno nitko pri zdravoj pameti ne ide u Seul nego bježi iz njega. Usput mi je nekako i promaklo da s Balija letim u Kuala Lumpur gdje imamo 9 sati do leta za Seul. Koji traje 8 sati! Ali sad ili nikad, nema veze!

Seul je fantastično organiziran i to skužiš čim sletiš. Odmah te preusmjeravaju gdje trebaš ići, nema zastoja, sve je tip top. Metro je im je treći najveći na svijetu i jedan od najboljih koji sam vidjela, čist i sve funkcionira besprijekorno.

Sjeli smo na krivi vlak. Nismo imali pojma da postoji spori i brzi metro. Nešto kao normalna i brza linija busa na relaciji Zagreb-Velika Gorica. Iste su stanice, ali brzi staje samo na nekima. Pitamo u vlaku i nitko ne zna engleski. Onda se bakica do mene ljubazno nasmije, progovori par riječi, vadi svoj mobitel i ukucava Google Translate.

• Odakle ste - pita.

• Iz Hrvatske - kažem.

Ona brzo surfa i onda ispaljuje: Dubrovnik, very beautiful. Pričamo kako voli putovati i kako želi u Hrvatsku. Nevjerojatno brzo barata prijevodom s neta, zadivljena sam.

• Imate krasnu glavu - kaže mi.

• ? - ne kužim.

• Malu glavu. Mi svi imamo glavu kao mjesec, velik nam je to problem - povjerava mi se bakica što muči Koreanke. Meni izgledaju potpuno prekrasno - sve do jedne imaju fantastičnu kožu, bujnu, sjajnu kosu, sve su njegovane. Ali nikako ne žele biti tamne i žele malu glavu. Eto ti ga na! Bakica silazi na stanici kao i mi i hoda iza nas da nas preusmjeri na pravi vlak, a onda silazi s nama i prati nas sve do izlaza da bude sigurna da smo okej.

  

Prvi hotel nam je Gangnamu. Možda i najpoznatijem kvartu Seula kojeg je proslavio Psy i njegov Gangnam style. U hotelu Mercure Ambassador koji mi je preporučila beskrajno ljubazna i strpljiva Seung Hee s kojom sam se dopisivala danima, čekaju me Jayoung Jeong i Lynn Choi. Izgledaju kao i sve Korejke koje sam do sada vidjela - preslatke i njegovane.

• U čemu je tajna - pitam ih. - Je li možda u maskama za lice?

• Imamo ih po desetine u frižideru - kaže mi Jay.

• Ja sam od nedavno na beauty dijeti - dodaje Lynn.

• ? - iznad moje glave

• Koristila sam previše beauty proizvoda, sad se “skidam” s njih i pokušavam koristiti što manje, pretjerala sam - kaže ona.

Wow, koža na dijeti, ima smisla.

- Kud da idem van? - pitam ih

• Odakle da počnemo - odgovaraju mi. Možda sa terasom Kloud na vrhu hotela koji se navečer nakon posla pretvara u okupljalište ekipe iz Gangnama. Piju se kokteli i jede sa pogledom na svijetla Gangnama.

Eh, tu dolazimo do činjenice da se ne vidi baš puno u srpnju u Seulu. Pada kiša gotovo svaki dan, vlaga i smog vise u zraku kao olovo, a vidljivost je kao vožnja kroz Liku po magli. Jedino što si kraj Mercurea stvarno u centru svega. Na deset minuta šetnje je ulica sa nebrojeno kafića, hrana na svakom koraku, šljašteće reklame i - niti jedne terase da čovjek sjedne.

Koreanci svaki svoj izlazak započinju - hranom. Jede se i pije, ali ne vani, nego u zatvorenom, često se moraš popeti na kat. Ali ne postoji restoran sa klasičnom terasom da pijuckaš na otvorenom dok čekaš narudžbu.

Lutamo Gangnamom u potrazi za tim Svetim Gralom i napokon nailazimo na mjesto koje ima drvenu terasicu gdje možeš samo nešto popiti i sjediti vani, a još je i natkriveno.

U deset minuta koliko tamo sjedimo shvaćamo da je ovo najbolji vozni park koji smo ikada vidjeli. Mercedes i BMW su najlošiji automobili, voze se Aston Martini, Masseratiji, Lamborghini, Ferrariji, Bentleyji, Jaguari…

A ekipa na ulici i u restoranu je apsolutno i totalno pijana! U osam navečer teturaju i spotiču se, neke iznose van, sređene curke trpaju u taksi, businessmani u odijelima se pridržavaju za stup da ne padnu. Nije vikend, običan je radni dan. Gledamo otvorenih ustiju - šta je ovo?

Eh, to je način života u Seulu! Work hard - play hard! Rade najmanje 10 sati dnevno. Radno vrijeme je od 9 do 18 sati. Što znači da dođu najmanje 15 minuta ranije i rijetko kad odu prije 7 navečer. Ako su neki menadžeri ili imaju višu funkciju, radno vrijeme je i puno dulje. Onih par sati nakon posla i odlaska kući im je jedino vrijeme kad se mogu opustiti.

Tada idu na večeru i piju slavni soju (sodžu), rakiju od riže koja nema okusa ni mirisa i više liči na votku. Iako ima samo 14 posto alkohola. Koreanci je obožavaju (vidjela sam da je vole i u susjednoj Sjevernoj Koreji) i piju je kao vodu. Strašno je popularan i Chimaek - riječ stvorena od chicken i Maekju, što na korejskom znači pivo. Jedu pohanu piletinu i piju pivo, osobito mlađe generacije.

Od kasnog popodneva u Seulu zato svakoga dana vlada praznična atmosfera - gotovi smo s poslom, suta ne postoji! Nije rijetkost da netko zaspe tako supijan i opušten na cesti s mobitelom u ruci. Nitko ga ne dira, već će se dići, otresti i otići kući.

Ono što je nevjerojatno je da nema agresije - svi su fenomenalno ljubazni i ljubopitljivi, a rado i potegnu rundu kad vide strance. (ne znam jel’ to radi naših egzotičnih malih glava?)

- Znala sam da će mi se Seul svidjeti - kažem dok pijem preskupo pivo u Gangnamu i upijam tu atmosferu “sutra ne postoji”. A tek je prvi dan!