Prestanite pričati protiv Hrvatske

08/02/2017

...ako nikada niste nigdje drugdje živjeli. Ili začepite ili se naprosto negdje mrdnite

Ove godine, točnije 15.siječnja, bilo je četiri godine da sam otišla iz Hrvatske. Stalno čitam te neke tekstove, iskustva i naravno gomilu komentara o ljudima koji su otišli živjeti izvan Hrvatske. Neki su bolno iskreni, neki su našli Eldorado, nekima je sve genijalno, neki se vratili. Sve je to legitimno. Ali ono što me strašno nervira su ti komentari ljudi koji se nisu ni pomaknuli. Koji nikada nisu putovali dalje od svog kvarta, Karlovca, Ljubljane, Graza ili Trsta. Onih koji smatraju da je putovanje kad im firma plati službeni put i odsjednu u nekom hotelu. Koji uglavnom pljuju po Hrvatskoj. Ili pljuju po onima koji su otišli. Koji apsolutno nemaju iskustvo odlaska i nemaju pojma o čemu pričaju.

Možda je zato došlo vrijeme da se napokon osvrnem na sve te napise, osobito zato što me gomila ljudi u zadnje vrijeme pita kako je na Baliju, koji žele doći živjeti ovdje, pobjeći glavom bez obzira iz Lijepe naše.

h 5

Prvo i osnovno - pobjeći negdje nikada ne pali.

A drugo i osnovno - pljuvati po svojoj domovini jer su “tamo svi debili i ne možeš ništa” govori više o tebi nego o svemu drugome. Primjetila sam kako sve više ljudi po društvenim mrežama naprosto obožava laprdati o tome kako je u Hrvatskoj grozno, kako ništa ne valja, ali ono baš je loše da ne možemo dublje potonuti.

Kako li samo može biti dobro negdje gdje u startu sve hejtaš, misliš kako je nekada bilo bolje, kako je drugdje ili drugome bolje? Pa nikako naravno. Ili još bolje - kako ti može biti dobro negdje ako nikada od tamo nisi ni pomolio nos? Nemaš pojma što se pomalja iza prve planine i iza granice. Ne poznaješ druge đavle, nisi ih nikada vidio, znaš samo one svoje i misliš da su najgori. Isto kao što su ti i tvoji susjedi najgori. Iako su zapravo jako slični tebi. Nesalomljiv je taj naš mentalitet koji zna najbolje, koji ne priznaje drugačije, koji žudi za promjenama iako na njih nije spreman.

Pa krenimo od nekih osnova. Jedno je otići živjeti negdje van jer to želiš, a drugo jer moraš. Sigurno je da ćeš u Njemačkoj dobiti posao lakše nego u Hrvatskoj, a isto tako radit ćeš sve i svašta za početak ne bi li preživio. Osnovna je razlika u rintanju vani i u Hrvatskoj u tome što te na Zapadu, gdje ljudi obično odlaze, poslodavac obično i plati. Za razliku od Hrvatske. Jer sigurna sam da nitko ne bi samo tako otišao iz domovine da ima za pristojan život, da ga ne jebu administracija, kašnjenje plaća, sumanuta vladavina nekompetentnih. Da kazalište i izleti nisu luksuz, da je uređenje stana nešto normalno, a ne investicija zbog koje ne jedeš dvije godine.

h 1

Jer lijepo je biti među svojima, to je čista i nepatvorena istina. Nitko me ne može uvjeriti da je bolje raditi u restoranu u Nizozemskoj ili Njemačkoj nego u Hrvatskoj uz iste uvjete. Što nas naravno dovodi do istih tih uvjeta.

Kod nas su radni uvjeti uglavnom na emocionalnoj bazi - kakve je volje šef i sviđaš li mu se ili ne. Isto tako radnik se nakon nekog vremena ušušuri i osjeća sigurno - pa se prestane i truditi. No da se ne upetljavam previše opet u taj naš mentalitet, pokušat ću opisati kako je to živjeti na jednom egzotičnom otoku, svjetskom glamuroznom turističkom odredištu gdje se slijevaju milijuni ljudi tijekom cijele godine. I zašto nije sve crno i bijelo.

Na Baliju nas ima 7,5 milijuna. Lokalaca Balinežana, uglavnom Javanaca koji stižu u potrazi za poslom i nas ekspata - stranaca koji ovdje živimo. Na površini malo većoj od Istre. Reklo bi se da je lagano gužva. I da ovo nije mali egzotični otočić gdje slijećete na pistu kaldrmu uz koju rastu palme. Ovo je ozbiljna destinacija gdje avioni polijeću i slijeću svake četiri minute. Ovo je džungla na asfaltu i New York na plaži. Drugim riječima - konkurencija je ogromna.

Ovdje nećete pronaći posao, a još teže posao snova na rajskoj plaži. Indonežani su vrlo strogi oko zakona o zapošljavanju - točno su propisane kvote stranaca koje kompanije smiju zapošljavati. Svi ostali posao si moraju izmisliti sami. Hoćeš biti ronioc, dizajner ili businessman? Može. Plati si radnu dozvolu, otvori kompaniju, zaposli lokalce po zakonu. Socijalno, staž, zdravstveno? Pa mora da se šalite!

h 4

Ako se pak kojim slučajem i uspijete zaposliti u ugostiteljskoj industriji kao menadžer hotela, kluba ili restorana (ne, nećete ovdje konobariti za početak, jer je plaća sto dolara za mjesec dana) kompanija će vam platiti radnu dozvolu ili kitas koji košta oko 2 tisuće dolara za godinu dana. Time ste ujedno potpisali da ste tu godinu dana i da nećete van iz zemlje.

U Indoneziji se radi šest dana tjedno, a radno vrijeme nije osam sati, nego koliko to gosti u ugostiteljstvu zahtijevaju. Prekovremeno se ne plaća, a menadžerske plaće su oko tisuću do tisuću i petsto američkih dolara. Nije nešto, jelda?

Ako želite mjesto za stanovanje po standardima Zapada, plaćat ćete od jedno dvije tisuće kuna mjesečno na dalje. Jer ćete živjeti u dijelovima gdje žive ekspati i željeti svaki dan vodu za tuširanje, kao i struju i wifi. Vodu za piće kupovat ćete si sami i nećete je piti iz pipe kao doma.

h 6Kad sam jednom prilikom u Hrvatskoj opisivala kako doma i nije tako loše, jer eto imamo pitku vodu, na primjer, rekli su mi da ne volim Bali i šta koji k… radim tamo. O Bože, a samo sam ljudima htjela objasniti kako bi neke stvari trebali početi cijeniti.

Hrana je jeftina ako jedete lokalno, ali ako vam balkanski želudac poželi slanine ili prase, to ćete platiti tri puta skuplje nego doma. Teško ćete naći dobru pizzu, steak, ćevape, sarme i sve ostalo što vas čini nakon nekog vremena nostalgičnim. Nakon mjeseci provedenih u prometu sa tisuće skutera, plaža koje nisu ni do koljena plavim jadranskim i gledanja u uvijek isti zalazak sunca, zaželjet ćete se svoje birtije gdje vam konobarica nosi kavu kakvu volite bez da vas pogleda. Gdje ima friškog zraka i povrća iz OPG-ova koje nećete plaćati suhim zlatom. Shvatit ćete kolike su razlike između Hrvatske i Azije. Da nije uvijek bolje negdje drugdje.

Isto tako shvatit ćete da smo mala, učmala sredina gdje se sve razvrstava po kutijama. Gdje je uspjeh imati muža i SUV vozilo, a ne slobodu izbora i zelenu kosu. Na primjer. I zbog toga ćete se jako teško ikada više moći za stalno vratiti kući.

Jer isto tako izaći ćete iz okvira sigurnosti i shvatiti da niste umrli i da se ništa strašno nije dogodilo. Proći ćete možda krizu identiteta dok ne shvatite da se morate ponovo “izmisliti” i raditi nešto što će vas zadovoljiti, plaćati račune i užitke, a da nije robija.

h 7

Gomila ekspata ovdje, ona sretnija polovica, radi sve preko interneta. Dizajn, pisanje, marketing, nema više potrebe da ste negdje fizički prisutni. Osim toga ste sretniji dok tipkate uz smoothie kraj bazena nego u zagušljivoj kancelariji pod rokovima. I to se vidi kroz sve ono što radite. Stranci koji tako rade ovdje se zovu digitalni nomadi - život u raju s plaćom iz korporacijskog pakla. Tako bi se to nekako moglo opisati.

Za sve to treba biti snalažljiv, uporan i prije svega vrijedan. Uz sve to, ako tako radite morate biti maksimalno profesionalni. Netko mora poželjeti baš vas, zbog neke dodatne vrijednosti koju nudite. Uvijek na vrijeme, uvijek sve provjereno i točno, uvijek sve može i mogu se osloniti na vas. Ne mogu vam opisati koliko je to teško nekome tko je lijen kao ja. Koliko nekad odgađam do zadnjeg trena, koliko mi se ne da, kako bih malo zabušavala. Ali znam da će me to koštati mog načina života koji je prije svega sloboda. Ne kažem da je lako, nego da je moguće. I tome me naučio Bali i gomila ljudi svih dobi i zanimanja koje sam sretala ovdje. Da je sve moguće. Zato volim ovaj otok.

Jer nije moguće naći posao ako sjedite doma, buljite u televiziju, čekate vezu u općini preko strica i mrzite sistem. Nije moguće ni biti sretan ako radite gdje ne volite da otplaćujete kredit i ostane vam 4 kune mjesečno za život. Ali moguće se pokrenuti. Moguće je otići i krenuti u nešto iz početka. Ili ostati gdje jeste i početi voljeti to gdje jeste. Jer samo tako nekako možemo negdje stići i ta naša mala, prekrasna domovina s pitkom vodom može postati bolje mjesto.

Zato umjesto vojnog roka treba uvesti putovanje od godinu dana. Idite, putujte ljudi, vidite od čega ste napravljeni. Vi i samo vi! Ne netko drugi! I koliko ćete nakon nekog vremena početi cijeniti što imate i što se zapravo ne podrazumijeva. I koliko će manje biti komentara, hejtanja i čekanja posla preko veza.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj