Ispovijedi stranaca u noći

08/05/2013

Ljudi koje srećete na putovanju zauvijek vas obilježe iako biste ih kod kuće zaobilazili u širokom luku

Najbolje od svega na putovanju su ljudi. Srećete likove koje kod kuće ne biste vidjeli nikada, ne biste zalazili na ista mjesta ni u ludilu, a s većinom se ne biste pozdravili ni u prolazu.
Obično putnici nanjuše ista mjesta gdje se okupljaju. U Ao Nangu, na obali Andamanskg mora, to je Mr. Cock Street Bar. Da, upravo to. Pametni Mr. … Jelte, osim zvučnog imena, ispod kojeg se turisti redovito slikaju, dosjetio se otvoriti štand s cijenama kao u dućanu i postaviti na ulicu plastične stolice. Svaku večer se tim dijelom ulice gotovo ne može proći od gužve i tih bijelih plastičnih stolica nikada dosta.

Te je večeri preko puta nas sjedio tip kojeg bismo se u starom životu najradije klonili.
Ogroman, plav, bijelih obrva i trepavica, istetoviran na gotovo svakom djeliću tijela.
Jedva se smjestivši na malu stolicu, pijuckao je svoju pivu Chang i nije pričao ni s kime. Njegova pojava nekako nas je asocirala na isto.

y

- Izgledao kao ubojica, kaj ne – pitala sam Mirdu.
- Masovni – odgovorio je on.

Sutradan eto nas opet u istom sastavu na istome mjestu. Ovaj put ljudina nam se obratio, progovorio, nasmiješio. Ima zapravo krasan osmijeh. Zove se Aleksij. Nije Rus. Finac je.
Ispostavilo se da nije ubojica, a kamoli masovni. Čovjek radi u domu za djecu s posebnim potrebama u svom gradu Lahti u Finskoj. Putuje već pet mjeseci po Aziji, i to zato jer može. Ima šefa koji ga jednostavno pusti!

- Ima nas jako malo muških koji radimo taj težak posao. Zato mogu dobiti slobodno koliko želim, samo ako obećam da ću se vratiti. Naravno da se vratim svaki put – kaže Aleksij.
Koji ima i tužno srce. Na put je krenuo sa ženom pa su se negdje usred putovanja po egzotičnoj jugoistočnoj Aziji odlučili rastati.

- Ponekad kad slušam svoj iPod i sjetim se svega samo mi krenu suze – rekao nam je “ubojica” mekog srca. Proputovao je sa svojom dragom u njihovih deset godina pola svijeta, ali eto, nešto je baš ovdje pošlo po krivu. Nekada je pričati o svojim najintimnijim strahovima i tugama puno lakše sa strancima koje možda više nikada nećeš vidjeti. Nije ti se problem povjeriti, kao ni pitati najdirektnija pitanja. Ja se malo nećkam, ali Mirda, koji inače nema srama, pita ga drito u glavu: "Pa što je krenulo krivo, zašto se zapravo rastajete?" Meni je malo neugodno, ipak smo čovjeka upoznali te večeri, ali on iskreno kaže kako su postali prijatelji i da to više nije to.

y

- Najgore mi je što se moram vratiti kući i sve podijeliti na pola – dodao je te večeri dok pričamo kao da se znamo godinama.
Ali prije toga naš “masovni ubojica” ide na Sumatru.
- Bio sam tamo, u nekom malenom selu i uživao punim plućima. Vraćam se na tri tjedna prije nego što odem doma. Mjesto je fantastično, džungla, stanovnici koji ne pate za parama, nema bankomata, kuhaju vam ako treba, nema interneta – ispričao je u jednom dahu.
Dok ovo čitate Aleksij vjerojatno uživa u netaknutoj prirodi, ne misleći što će biti. Taj simpatični dečko prijateljskog osmijeha s jako dobrim smislom za humor.

Jedan od mnogih koji su se sudarili s našim životima i ostali nam u trajnoj uspomeni,
kao i Max.
Aaaaah, Max. On je Rus. Sreli smo se – pogađate – ispred bara Mr. Cock. Nosio je psihodeličnu košulju nemogućih boja, hlače trifrtalj do koljena i dolje one strašne sportske sandale koje turisti tako vole. Uz njega prijatelj sličnog modnog izričaja. Kaj bi s njima u Zagrebu? Kao pravi bahati purgeri otpisali bismo ih kao turiste najgore vrste i okrenuli se na drugu stranu. Kakva greška!

Jer Max je plesač, kuhar, informatičar i sa svojih 26 godina upravo rastavljen nakon deset godina braka! Kaže da su mu roditelji bez problema potpisali punomoć da se ženi kad mu je bilo 16.
- Pa voljeli smo se, tko ne bi potpisao – kaže taj neobičan mladić dok nama vilice padaju do poda.

y

Njegov prijatelj Daniil dila one cijevi za plin preko kojih se grije cijela Hrvatska. One kroz koje nam gotovo nisu pustili taj prokleti energent prije koju godinicu pa smo svi strepili da ćemo se smrznuti. E, pa ta dvojica Rusa su ljudi koji se neprestano smiješe. Iz njih doslovno izbija dobra energija. Max objašnjava cijelim tijelom dok nešto priča.

- Odrastao sam na otoku... Imamo more u kojemu se može kupati, naravno. Otok kao i Phi Phi. Samo nikad nije toplije od 12 stupnjeva. Znači ono same, same, but different – priča Max dok Daniil umire od smijeha. Iako Max priča na engleskom od kojeg on ne razumije ni riječi. Kad Mirda priča na hrvatskom, Daniil jednako udari u smijeh. Kaže da to razumije bolje nego engleski. A nakon nekoliko koktela ima problema i s ruskim pa kog briga! Fantastično.

Drugi dan smo ih sreli, naravno ispred Mr. Cocka. Svi u čudu jer taj dan je štand bio zatvoren. I što sad? Netko je predložio Boom Bar gdje svira živa muzika. Tajlanđani koji izgledaju kao Indijanci sviraju Marleya, Guns'n'Roses, Bon Jovija...

– Isuse, jesu ovo Gypsy Kings – pita uzbuđeno u jednom trenutku Max.
- Jesu, jesu - kažem ja. I u času se Max potpuno transformira. Zatvori oči, prekriži ruke i odjednom počne ples.
Nasred ulice pocupkuje nožicama, maše rukama, uvija tijelo. Pleše čovjek na latino muziku kao da mu se radi o životu. I radi to savršeno. Ima ritam, pokrete, nastup, karizmu... Nije ga briga za cijeli svijet.

Daniil se smije i ispija svoje Coco Loco koktele, a Max jednostavno - nastupa. Ja gledam i divim se. Svi koji me dobro poznaju znaju koliko obožavam plesati. Nemam pojma o pravim plesnim koracima i prezirem dvokorak koji mi je dno dna.

Ali imam to što i Max: strast. I ja volim pocupkivati, uvijati se, raditi čudne pokrete ustima i nastupati. Nije mi problem skočiti na stejdž ili se popeti negdje, isijavati čistu radost... Baš kao ni mom novom prijatelju Rusu. Zbog toga sam Maxa prepoznala kao svoju srodnu dušu.

Nakon previše Coco Locoa naši su Rusi odjezdili tuk tukom u svoj resort. Max redovno šalje fotke na Facebook i tu i tamo se dopisujemo. Pozvao nas je, naravno, u Moskvu jer nedavno je ostvario svoj san da kupi stan kod Komsomoljskog parka.
- Gdje ćeš ljepše nego ljeto u Moskvi – rekao je Max.

y

I stvarno, želim vjerovati da ćemo se još nekada vidjeti. Možda ćemo još koji puta vidjeti i Martyja. On je umirovljenik iz Kanade i sa svojih 65 godina ima energije više nego svi mi zajedno. Nakon samo jedne večeri ispred Mr. Cock bara prozvali smo ga Party Marty jer je uvijek on taj koji na kraju cijelo društvo vodi u reggae bar. Kao pravi džentlmen redovito pleše sa svim ženama, koje kao i obično turobno sjede uz svoje partnere, kojima ne pada na pamet da ih možda zamole za ples.

Tad nastupa Marty koji se lagano nakloni, ispruži ruku i redovito izmami osmijeh na licima turistkinja.
- Ovo je život! Radim što god hoću i kad ja to hoću! Nakon što sam godinama od svoje žene slušao o Christianu Louboutinu i Manolu Blahniku, odahnuo sam. Ona je sad bivša, a ja dišem punim plućima – smije se ovaj nekadašnji bankar koji je držao korak s nama, odnosno mi s njim puna dva dana.

Pjevali smo na pozornici zajedno s bendom, plesali i pili, sretali se na svakom koraku, a onda je otišao kući kako bi sredio papire i vratio se jednoga dana u Tajland na puno dulje. Nakon što je počastio cijeli raggae bar i svima kupio majice, rastali smo se kao da se znamo sto godina. On je otišao u svoju dolinu Comox na otoku Vancouver, odakle je stigao poziv da ga posjetimo. Moskva, Zagreb, Kuala Lumpur, Vancouver, Ao Nang, Sankt Peterburg ili Čiovo. Sve je moguće za srodne duše.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo