Kako su koleno, Pride i jedan stan spasili dojam o Pragu

06/12/2018

Sjedim na vrhu Praga. Možda niste znali da Republika Češka drži svjetski rekord kao zemlja s najviše tornjeva vidikovaca? Ima ih više od 350, a gotovo svi su otvoreni za javnost i besplatni, te se možete popeti i ugledati neke spektakularne stvari. Toliko su popularni, da je penjanje na vidikovce postalo nešto poput nacionalnog sporta

U Pragu postoji Petrin toranj s kojeg pogled puca na cijeli grad. Visok je 63.5 metara, što i nije neka visina, ali ako uračunate da se prvo morate popeti na istoimeno brdo po 299 stepenica i na 318 metara visine, onda baš i nije lako. Time mi je slađe što ja sjedim na vrhu hotela Corinthia, s pogledom koji puca na sve strane, hladno pivo mi je u ruci, klima radi, a stigla sam liftom. Svaka čast svima koji se veru, pogotovo u ljetne dane, ali ovo je puno bolja ideja.

IMG_20180813_175712

Razgledavam Prag s visine i razmišljam da li da se oporavljam od stresa u Apollo Spa wellnesu i u bazenu s panoramskim pogledom s 24-og kata ili u divno aklimatiziranom Rickshaw restoranu. Ipak se odlučujem za hranu. Sve što za to trebam napraviti je pritisnuti tipku u liftu i spustiti se dolje na prvi kat hotela.

Znam, život ponekad nije fer. Gomila turista u isto vrijeme pokušava uslikati najbolji zalazak sunca na Karlovom mostu boreći se selfie stickovima, neki se moraju i spustiti s onog brda, neki čekaju da im počne godišnji…

Ali ja sam eto taj dan izvukla bingo i čekam azijsku večeru, jer Rickshaw nude sve što biste pojeli u Tajlandu, Indiji, Vijetnamu, Indoneziji ili Japanu, a kuhar je iz Laosa.

IMG_20180810_203926

Naručujem za početak tempuru od plodova mora (što su prženi škampi, lignje i ostali mekušci), a onda za dušu i omiljeni mi pad thai, tajlandski specijalitet s rezancima, umiješanim jajem, povrćem, mesom, soja sosom i kikirikijem koji sam jela u milijun verzija do sada.

Čini mi se to nekako malo, više kao predjelo, azijske su porcije male, pa još za glavno jelo naručujem rendang, indonežansko jelo od govedine, nešto kao gulaš, ali u kokosovom mlijeku, sa natruhom cimeta, džumbira i limunske trave. Aha, da - treba mi i neki prilog, pa uzmem rižu. Da nije baš suha, naručim onu s jajem, tajlandsku verziju imena khao phad khai. Već kod predjela skužim kobnu grešku - u Europi sam! Porcije su ogromne! Kako ću se samo izboriti do kraja večere, već sam nakon tempure skoro sita, a porcija pad thaija nahranila bi omanje tajlandsko selo. Ako ikada odete u Prag i željni ste azijske hrane - ovo je mjesto! Konobar je isto tako divan i skače na svaki moj mig, prosto mi ga je žao odbiti za desert, pa nekako trpam i sorbet, čisto da ga ne uvrijedim.

Što znači da se mogu samo prevaliti u krevet nakon ovoga, a šetnja gradom će sačekati bolja vremena. I opet bingo! Budim se taman na dan kad je glavna parada Gay Pridea u Pragu - jedna od najvećih u Europi i nešto što se ne propušta.

IMG_20180811_130553

Pratim ih već godinama, izvještavala sam i s povorke u Splitu kad nas je čuvao kordon policije kojih je bilo više nego nas i volim taj šušur i različitost.

Češka, katolička zemlja, i dalje ima gomilu ljudi koji je ne odobravaju, ali nekako ih nitko ne sluša. Šačica ljudi koja se okupila na Gay Prideu sa slikama svetaca i porukama kako je nešto protuprirodno i svi će biti kaženjeni, izgleda smiješno i kao iz nekog drugog stoljeća. Kao da to što si gay odmah isključuje da si katolik. Da će te se Bog odreći ili priprijetiti prstom. Da si prijetnja svjetskom poretku.

IMG_20180811_112235

U povorci su uglavnom pripadnici raznih subkultura, punkeri, novovalni rejveri, klinci, turisti, hetero parovi i svi oni koji su za dobru zabavu, jer prati nas gomila kamiona na kojima DJ-evi puštaju muziku i ljudi plešu. Krećemo sa trga Vlaclav preko ulice Na Prikope i rijeke sve do parka Letná.

Ovu ste rečenicu pročitali u dvije sekunde, ali sve ovo nabrojano traje tri, četiri sata. Hodamo polako, sunce prži i svako toliko gomila ljudi svrati u Žapku po cugu.

Vijetnamci su okupirali centar sa svojim verzijama diskonta, gdje cuga košta kao u restoranima, dok je Žapka češka verzija (uvezena iz Poljske) gdje pivo možeš kupiti za par k(r)una. U zraku možeš omirisati slobodu i sreću i nekako je baš dobro biti dijelom tog dana i parade.

Nije lako biti Prag međutim. Godišnje ga pregazi skoro 8 milijuna turista i to većinom oko centra. Zato nisam ni najmanje “hepi” kad odlazimo drito preko puta Karlovog mosta u smještaj u centru centra. Ali valjda mi se bogovi Praga žele umiliti jer mi grad baš i nije najmiliji, pa imamo stan sa apsolutno svim luskuzom, a najbolje od svega- veš mašinom i sušilicom rublja.

IMG_20180811_124117

Svi putnici namjernici, shvatit će moje oduševljenje. Dok u Aziji na svakom koraku imaš serivse koji ti peru veš za sitne pare, u Europi je situacija potpuno drugačija i nekako ti se ne rastaje od deset eura koliko te otprilike košta oprati i osušiti krpice. Kad si na putu više od tjedan, dva, tri ili četiri, veš mašina ti izgleda kao najbolji poklon koji postoji!

Stan je u starinskoj zgradi i dio je luksuznih apartmana D22 nazvanih po Divadelni kvartu. Ispred je mali parkić taman da te zakloni od pogleda turista koji prolaze uz Vltavu. U zgradi ima samo šest stanova, svaki ima svoje ime i to po - vinu. “Muscadelle” “Sauvignon Blanc”, “Merlot”, “Semillon”,“Cabernet Franc” i “Malbec” izgledaju naprosto divno - s visokim stropovima, preuređeni sa svim komforom 21.stoljeća, ogromnim sofama i udobnim krevetima, te kupaonicom tik do spavaće sobe.

Sauvignon Blanc mi je sa svojih gotovo 130 kvadrata legao kao savršen kraj Praga. Moj je ultimativni guitly pleasure bio što dva dana nisami zašla iz D22. Izvadila sam laptop, ležala na fantastičnom kauču i pisala, prala veš i kuhala juhicu, imala samo za sebe ogroman krevet u ogromnoj sobi i još veću kupaonicu. Meni je taj dio Praga najbolje legao.

Zadnji me dan ipak izvukao van Filip. Slovak kod kojeg smo čisto slučajno završili u Manili na couchsurfingu. On je bio mlad i perspektivan IT-jevac, mi smo prolazili kroz grad čekajući vizu za Indoneziju. Jednu smo večer proveli na heliodromu njegovog nebodera diveći se svjetlima gigantskog grada i eto ga - prijateljstvo je rođeno. Kasnije je s curom skoknuo kod nas do Balija, a onda se preselio u Prag.

Kaže nam da dođemo do njega u kvart Vinohradi, daleko od buke grada. U pivnici gdje se nalazimo, odmah mi u oko upada gigantska reklama za - koleno. To je naš buncek, ali u prženoj varijanti. Nikad nisam pojela nešto slasnije. Kao ultimativnog hedonista i ljubitelja svega lijepoga i finoga, ovo me koleno naprosto ganulo!

Izvana je onako hrskavo, debele kožice koja puca pod zubima, a ispod tanak sloj masti koji skriva meko meso, sve fino začinjeno i prepuno okusa. Mast ti curi niz bradu, a ti je sav sretan brišeš kruhom i zalijevaš hladnom pivom.

Ne znam, možda sam u prošlom životu bila neki tusti fratar koji je proizvodio vlastito pivo i krknuo dvije kokoši za ručak, ali eto vam i slika - procijenite da li pretjerujem ili sam s pravom vječno zahvalna Filipu što nam je pokazao Karlinske pivnice.

IMG_20180814_104905

Drugi dan vrijeme je da se krene. Ispraća nas menadžer apartmana Dimitrij, koji napokon razrješava i pitanje oko imena stanova. Vlasnici posjeduju vinariju Panisseau na jugozapadu Francuske, gdje uzgajaju grožđe za nagrađivana vina, stanovi svaki nosi nazive po atmosferi - svijetloj ili melankoličnoj, dok penthouse nosi naziv Malbec kao najprestižnije vino u kolekciji. Nekako nisam od silne ponude piva u gradu ni stigla okusiti vino u stanu. Dimitrij mi poklanja roze, ni ne znajući da ću ovo pisati u susjedstvu vinograda vinarije Panisseau. I tek u Francuskoj shvatiti koliko je popiti čašu vina fino.



Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo