Kako sam u najgorem trenutku upoznala najbolje ljude

14/06/2013

Što kada se razbolite u dalekoj Maleziji? I kome se obratiti u nepoznatom gradu i deset tisuća kilometara od kuće. Doktoru Googleu, ili?

Kad mom čovjeku od stijene ni nakon nekoliko dana nije padala temperatura niti mu bilo bolje, zabrinula sam se. On naime nikada nije bolestan, može sve; letjeti, voziti trke, plivati najdalje i trčati najbrže. I nikada ne priznaje poraz. Kad sam ga još uspjela nagovoriti da odemo u doktorsku ordinaciju, bila sam još zabrinutija.

U ordinaciji kod doktora Malezijca bio je ravno četiri minute.
- Tu su vam tablete za kašalj, tablete za grlo i tablete protiv temperature, 200 kuna molim – glasila je presuda sestre na šalteru.
- Ali što mu je zapravo? - pokušala sam doznati.
- Ništa ozbiljno - nasmiješila se super slatkim osmijehom koji u Aziji ne znači apsolutno ništa.

OK, valjda je gripa. Ali nikako mi iz glave nisu izlazile malarija ili denge groznica. Nemam pojma uopće koga da to pitam i kome da se obratim u nepoznatom gradu i deset tisuća kilometara od kuće. Googleu?

Kako smo putnici namjernici, tražili smo i smještaj preko Couchsurfinga naravno. Web site preko kojeg možete ugostiti i biti ugošćeni na svim dijelovima svijeta. I to besplatno. Domaćini su obično ljudi koji i sami putuju, rađaju se prijateljstva, stvaraju kontakti. Događa se neki sasvim paralelni svijet koji nisu uključeni novac niti dobitak. Samo čista ljubaznost i radoznalost. Na korist svih.

Preko tog Couhsurfinga javio nam se Jack. Nije nas mogao ugostiti, ali je ponudio da se družimo. Tu večer dogovorili smo se naći i izići na večeru. Mirda je ležao u krevetu i meni se nikako nije nalazilo s nekakvim Jackom. Bila sam puna strahova, sumnji, briga. Najmanje od svega mi se htjelo ići van i čavrljati s neki potpuno nepoznatim čovjekom. Na njegovom profilu pisalo je da voli putovati, da ima 26 godina i da radi kao državni službenik.

malezija

- Odi, nemoj me zaj...., ajde! Možda bude korisno – bio je poslovično taktičan i suosjećajan Mirda.
I tako sam ja skrušeno i jadno stajala ispred našeg hotela i čekala Jacka da ne iznevjerim naš dogovor. Pojavio se u najnovijem modelu Mercedesa nakon pola sata kašnjenja.
- O, Bože, šta me sad čeka unutra. Baš mi se ne da ovo – mislila sam dok sam otvarala vrata.

I onda sam ugledala beskrajno simpatično okruglo lice jednog dječarca.
- Sorry I>m late, traffic is terrible – progovorio je Jack sasvim dobrim engleskim. Spustila sam se na kožno sjedalo i osjetila sasvim okej. Riječi su same potekle.
Nakon što nisam nikome mogla povjeriti svoje brige, ispričala sam mu sve o Mirdi i njegovom stanju, kako nemam pojma šta mu je zapravo, zašto mu nisu vadili krv, zašto ga nisu pregledali kako treba?

Jack je slušao i više nego pozorno.
- Da li je nedavno plivao u nekoj vodi koja nije more?
- O, da, plivao je u jezeru i skako sa slapova na Penangu. Tek smo kasnije vidjeli upozorenje: zabranjeno kupanje zbog bakterija, parazita i virusa.
- Kad je to bilo?
- Pa. prije jedno dva tjedna, dva i pol.
- Da li osjeća bol u kostima?
- Da, boli ga cijelo tijelo.
- I ima temperaturu koja ne pada
- Pa da....

y

Sad mi je već malo bilo čudno što Jack ispituje toliko pitanja. Mislim, pa to je već stvarno pretjerana ljubaznost.
- Doktor kod kojeg ste bili, nije ga pregledao uopće kako treba. Trebao bi možda izvaditi i krv. Ali ne u običnoj klinici, već u pravoj bolnici. Imam tamo prijatelja, provjerit ću – rekao je Jack.

- Joj, to bi bilo divno, stvarno ti hvala.
- Imam i frendicu koja radi na hitnoj. Sad joj negdje završava smjena. Pa ili da dodje kod nje sutra ujutro ili da ju probam cimnuti sada.
- Wow, super, pa šta su ti svi frendovi doktori, zanimljivo!
- Pa i ja sam doktor – kaže Jack i čudno me pogleda.
- Pa kako? Piše da radiš u državnoj službi – ja sam potpuno zbunjena.
- Da, odrađujem praksu u državnoj bolnici. I to na odjelu za HIV pozitivne, one s malarijom ili denga groznicom – smije se Jack.

Mislim, pa koje su šanse da baš u presudnom trenutku naletiš na tako nekoga!
- Nemoj ništa brinuti, sad ću nazvati Aireen pa ako vam neće smetati možemo doći pogledati bolesnika u sobu? – pita me najljubaznije Jack i ja bih ga u tom trenutku najradije zagrlila.

Ispostavilo se da je Aireen upravo došla kući, ali će se spremiti za pola sata i rado pregledati jednog bolesnog Hrvata. Čak se i rimuje, ha! U međuvremenu me Jack odveo na večeru i još se odvezao puno dalje, kako bismo pokupili i juhicu na sasvim drugom mjestu.

Aireen je ušla u auto kao dašak svježeg zraka. Prekrasna, mirisna, ljubazna i sa osmijehom koji otapa. Dok sam pričala s Mirdom na telefon čudno me gledala.
- Taj vaš jezik je jako sličan ruskom, onako grlat – rekla je ona.
- Da, da, nemoj mi reći da nas još i razumiješ – rekla sam ja.
- Možda malo, studirala sam u Rusiji – izjavila je sićušna Malezijka.
- Ma daj! Pa to je potpuno ludo! – bila sam u totalnom čudu.

- I ja sam isto studirao u Rusiji. Kao i gomila naših frendova. Tamo su stipendije puno niže nego ovdje ili Velikoj Britaniji ili Americi. To si skoro nitko ne može priuštiti – izjavio je Jack
- Hoćete mi reći da ste vi dvoje Malezijaca koji ste proveli četiri ili pet godina u Rusiji, studirali na ruskom i sad me otprilike možete razumjeti? – ovo je sve luđe.
- Baš tako - smijali su se njih dvoje. Ispostavilo se da svi oni Malezijci koji nisu najbolji u svemu ili nemaju pravih veza, ne mogu studirati u Maleziji. Pogotovo Kinezi, iako imaju malezijsko državljanstvo poput Jacka. Kvote su za Malezijce isključivo, imaju prednost i sva prava. Studij medicine je među najskupljima svagdje u svijetu, ali eto u Rusiji je pristupačan.

y

Novosibirsk, Vladivostok, Moskva, St. Petersburg, ti gradovi vrve malezijskim studentima koji žive u studentskim domovima..
- Ona njihova hrana je stvarno teška – rekao je Jack.
- Juha od kupusa s gomilom mesa, pa piroški opet s mesom i gljivama, gomila kruha i krumpira – jadao se on, dok sam se ja smiješila.
- Da, da, slično je to i kod nas u Hrvatskoj. Gomila mesa i krumpira i ništa bez kruha. Nama je to raj – pričala sam.

- Kad bi se zaželjeli svoje hrane, onda bi nam od doma slali pakete sa soja sosom, slatkim čilijem, rezancima od riže. Svi bi kuhali u kuhinjici u domu. Moj prijatelj Ian isto iz Kota Kinabalua i Rajiv, Indijac koji isto radi ovdje – prisjetio se Jack.

Meni je ta slika dvoje Malezijaca i jednog Indijca kako negdje usred ciče ruske zime rade rezance s povrćem i sojom, dok vani huči vjetar i zavija snijeg, bila beskrajno smiješna.
- Pa dobro, ali kako ste studirali na ruskom kad ga ne znate. Pa to mora da je pakao. I još njihova ćirilica – i dalje nisam vjerovala.

- Naučili smo. Nije bilo lako, ali eto. Zato sad znamo sve nazive lijekova i bolesti na ruskom – odgovorili su mi. Hahahahaha.
Mirda je naravno pristao da ga pregleda zgodna, mlada doktorica. I tako dobio VIP tretman koji si nikada i nikako ne bismo mogli priuštiti.
Njih dvoje prepipavali su ga i ispitivali vrlo ozbiljno i stručno da bi na kraju donijeli presudu – grip. Na ruskom. Ili gripa na hrvatskom
Dobro je, ipak neće umrijeti ili nešto slično, odahnula sam.

Jack je nakon toga odveo nas dvije van. U svoj omiljeni klub, gdje nam je kupio toranj piva i gdje je pao dogovor za daljnja druženja. Sutradan smo se našli na ručku u japanskom restoranu. Gdje su došli Indijac Rajiv i Ian Malezijac.

I dan našeg odlaska nije mogao proći bez naših novih prijatelja. Jack je došao po nas, ovaj puta terencem da utrpa svu prtljagu na putu za aerodrom. Pokupili smo Aireen i brzinski otišli u yacht klub, gdje je Jackov tata član. Valjda otuda Mercedes, terenac, ručkovi u japanskom restoranu...

Uz plažu smo pričali kao da se svi znamo sto godina, a kad smo se izgrlili i izljubili na rastanku, to je bilo iskreno i od srca. I s nadom da ćemo se opet sresti.
To mi je bila lekcija kako uvijek treba biti otvoren za sve izazove i ne zazirati od novoga. Pogotovo ne od korištenja raznih web servisa. Jedan od njih nam je donio prijatelje i riješio me nerješive muke.

Piše: Nađa Irena Fišić
Snimio: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj