Kako sam se nakon plaže našla u raljama politike

28/05/2013

Da je u Zagrebu, Nađa Irena Fišić bi vjerojatno pisala članke o lokalnim izborima za gradonačelnika, a ovako se našla u vrtlogu predizborne kampanje, najvažnije u povijesti Malezije, za koju pjeva i poznati PSY sa svojim čuvenim hitom "Gangnam Style", i skoro nadrapala jer je nosila pogrešnu majicu

Georgetown, pokrajina Penang, zemlja Malezija. Nakon tri mjeseca plaže i opuštene atmosfere stigli smo u pravi, pravcati grad. Gdje ljudi ne nose isključivo gumene japanke, majice bez rukava i bikinije. Gdje se šoping centri izdižu poput hramova i gdje se može popiti prava, pravcata kava i capuccino. Kakva pjesma za gradsku djevojku!

Na svakom se koraku vidi da je to kolonijalan grad, Englezi su u njega stigli 1786. i do danas je narastao na 600.000 stanovnika. Ima Chinatown i Little Indiju. Grad s kafićima, restoranima, kinima i dućanima od kojih bih u svaki htjela ući i nešto kupiti. Izgleda prije kao neki grad u Sjedinjenim Državama nego u Aziji.

Iako je većinski muslimanska zemlja, u ovom su dijelu Malezije glavni - Kinezi. Drže u šaci cijeli poluotok Penang, kao i gotovo svaki štand s hranom i odjećom. Kinezi su glavni i s njima nema zezancije.

Nakon tjedan dana provedenih u Georgetownu shvatila sam zašto su preplavili svaki kutak Zemlje i zašto će nas uskoro preteći u svemu.

y

- Rade kao mravi. Najčešće spavaju u svojim dućančićima ili u blizini štandova s hranom da ne gube vrijeme. Otvaraju u zoru i rade cijeli dan. Čitave obitelji, nema tu ne da mi se – priča nam Chiang, naš novi prijatelj iz Georgetowna, koji je i sam Kinez, ali radije o Kinezima govori "oni", a ne "mi".

S Kinezima nema ni cjenkanja ni šale kad je o novcu riječ. Chulia Street, ulica blizu koje smo smješteni, vrvi štandovima s hranom, gdje nema što nema. Većinom su kineski, naravno. Tu su i jedna bakica i djedica koji prave fantastične wantan mee noodles, odnosno rezance s tamnim sosom od svinjskog pečenja s narezanim komadićima svinjskog karea i povrćem, a uz to se dobije i fina juhica. Sve to za osam kuna ili četiri ringita, što je muzika za naš backpackerski džep.

Iako tamo jedem gotovo svake večeri, oni me nikada ne prepozanju, niti se nasmiješe. I svaki put mi stave porciju onakvu kakva je po standardima, iako ja uvijek tražim manje sosa i više slano. Mirda se, naravno, pokušava i cjenkati. Ali fore poput "two for six", ovdje nikako ne prolaze. "Four ringit, two for eight", odgovara bakica. I to je to.

Nema cjenkanja ni oko posuđivanja motora kod Kineza. Ako je po danu 30 ringita, za pet dana je je 150.

- Idemo mi kod braće Indijaca – kaže Mirda jer nekako su nam ipak bliži po mentalitetu. Slušaju muziku koja je najsličnija balkanskim cajkama, jedu kruh, smiju se od uha do uha.

I stvarno, kod Indijca pet dana skutera ne košta po danu, čovjek spušta cijenu ako uzmeš na dulje, još ako odmah platiš, uopće nema problema.

Obišli smo tim skuterom cijeli poluotok, popeli se na Penang Hill, gdje je to strogo zabranjeno ("Ma kaj ne bismo išli skuterom, ne bu meni niko niš zabranil, još i da im platimo", kaže moj Balkanac), vidjeli plaže gdje se ne može kupati, vozili po uskim uličicama i utrkivali se na semaforu zajedno s ostalih tisuću vozača skutera. Bilo je zanimljivo nekoliko dana, a onda smo jedan dan shvatili da želimo dalje. Grad kao grad, nemaš u njemu što dulje raditi. Već smo kovali planove gdje i kako, kad se dogodilo nešto što je preokrenulo tijek putovanja.

Mirda je na sebi imao majicu sa slikom vage. Kad bi vidjeli tu majicu, lokalci bi se ili smijali ili došaptavali, nitko nije bio imun na tu majicu. Cijeli grad bio je preplavljen plavim zastavama na kojima je bila vaga.

y

- Oprostite, ali što vam znači taj znak? Ta vaga – pitala sam jednog Malezijca u prolazu. Ljubazni kakvi jesu, prolaznik si je dao truda i objasnio mi potanko da je vaga zaštitni znak vladajuće koalicije koja bi prvi put u 56 godina mogla past s vlasti. To se još nikada nije dogodilo te u zraku vise nemiri i velike promjene jer je u tijeku predizborna kampanja, najvažnija u povijesti Malezije.

Aaaaaaaa, tako dakle. I u hipu mi je proradilo novinarsko čulo. Nema šanse da se maknemo odavde, pa ovo je dio povijesti!

Otišla sam u njihove najtiražnije dnevne novine Star kako bih se kod kolega novinara malo raspitala o situaciji. Opskrbili su me kontaktima, dali imena vođa oporbe i vladajućih i još isto večer smo se našli na skupu vladajuće koalicije Barisan Nasional. Pivo je tekla u potocima, dijelila se besplatna hrana, pjevala je i pjevačica Kineskinja, koja nas je počastila s nekoliko hitova poput "By the Rivers of Babylon". Bilo je urnebesno. Čelnik ogranka mladih stranke Barisan Nasional, Oh Tong Keong, kao da je jedva čekao da priča sa stranim novinarima.

- Where from you? – pita.
- Croatia – odgovaram ja.
- Oooh, you come all the way to Malaysia for election, wooow! – ushićen je on.
- Well, not really, we are kind of...

y

Ali on se ne da zbuniti, priča kao navijen dok ispred sebe ima novinarku iz Hrvatske. Spremno odgovara na pitanja, slika se u kojoj god pozi treba, ni traga nadutosti ni bahatosti. Odvaja vrijeme iako se žuri na drugi skup. Kakvo divno osvježenje nakon hrvatskih političara koji su većinom sami sebi na prvome mjestu.

S tim da se u malezijskoj politici vrti i ozbiljna lova. Keong je tako za 1,2 milijuna dolara doveo PSY-ja da pjeva na jednom od njihovih predizbornih skupova u Penangu. Planetarno popularni Korejac, koji ima milijarde klikova na YouTubeu, za tu je lovu otpjevao svoj "Gangnam Style". Dva puta. I oni su mu uredno platili. Keong se silno želi slikati i sa mnom i Mirdom, to je kao neko pitanje časti.

Ista stvar i na skupu opozicijske stranke SAPP. Nakon govora njihov lider, Yong Teck Lee, pristaje na intervju. Imala sam nekoliko spremih pitanja, ali nikako nisam bila spremna na ono što me čekalo.

Dok stojim s njim, odjednom se svi lokalni novinari okreću prema nama, pale se svjetla na kamerama i diktafoni, guraju mi mikrofone pred nos. To je ona situacija kad se nikako ne smiješ zbuniti i moraš biti jako pametan. Ali nikako ne mogu prestati misliti na komičnost cijele situacije. Za glavu viša, bijela žena iz 10 tisuća kilometara daleke Hrvatske intervjuira lokalnog političara Kineza i svi slušaju kao da im se radi o životu. Hej, ljudi, pa što ja realno znam o malezijskoj politici?

y

Jednu nanosekundu totalno sam u blokadi, a onda odlučujem ispaliti: pa dobro zašto niste koalirali s drugim opozicijskim strankama, i to u trenutku kada imate priliku srušiti vlast? Svjesni ste da sami nemate šanse za dobre rezultate, a kamoli pobjedu.

Tada Lee počne pričati nešto kako imaju potpuno različite programe i da se oni bore za nešto sasvim drugo, a ja odahnem dok se svjetla kamera okreću prema njemu.
I dok se smiješimo u leće fotoaparata za zajedničku fotku, Mirda mi daje znak da mu je nestalo baterije! Baš sad! Ni pet ni šest vadi naš pričuvni, mali Canon Ixsus nježne roza boje. I tim fotoaparatom s kasnim paljenjem ovjekovječuje Leeja i mene nekoliko dana prije povijesnih izbora.

y

Opozicija je, naravno, izgubila. Previše je love bilo na strani vladajućih. Od gomile stanovnika čula sam mnogo priča o premijeru, vladajućima, nepravdi, trci za novcem. Moja novinarska iskaznica otvarala mi je sva vrata i ja sam nakon dugo vremena ponovno bila u svom elementu. Nakon jako dugo vremena sjetila sam se zašto volim ovaj posao. Pa makar zbog toga morala naučiti sve o trenutačnoj političkoj situaciji u Maleziji.

Piše: Nađa Irena Fišić
Snimio: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo