Ja u Victoria's Secret rublju, a gušter me gleda...

02/05/2013

Što sve na putu po svijetu čeka jednu gradsku šmizlu koja je postala putnica u japankama...

Bio je to petnaesti par gaća koji sam oprala taj dan. U kanti s hladnom vodom i jeftinim praškom. Izluđivalo me što nikako ne mogu isprati veš jer je voda puna pijeska. Izluđivali su me i komarci koji su uporno napadali moje udove, dok sam se kupala u znoju. Svrbio me svaki centimetar tijela, što od uboda, što od živaca koji su prijetili eksplozijom. Negdje u kutu mozga počelo se migoljiti ono slavno pitanje: što je ovo meni trebalo?

Mjesto radnje: prekrasni egzotični otočić Koh Tao na Tajlandu. Vrijeme radnje: veljača, mjesec dana nakon odlaska iz Hrvatske. Akteri: nas dvoje, on i ja. Nakon gotovo godinu dana planiranja, otisnuli smo se u taj veliki prekrasni svijet, izabrali Aziju kao početak i odlučili skočiti naglavce u avanturu.

y

Egzotične plaže, pijesak među nožnim prstima, vječno ljeto, putovanje kao nešto što smo oduvijek željeli. I potpuni nedostatak komfora. Mi smo, naime, putnici koji putuju s ograničenim budžetom. Što znači da si ni u ludilu nisam smjela kupiti onaj prekrasni regenerator od banane što sam ga šnjofala danima u lokalnom dućanu. Niti nove japanke, samo zato što mi se stare više nisu sviđale.

- Ali ne razumiješ, ako imam nove japanke bit ću sretna i samim time i ti ćeš profitirati – pokušavala sam žensku taktiku.
- Ne! – rekao je on.
- Ali koštaju samo 150 bahta, to je 30 kuna, to je ništa – nisam se dala.
- Ne!! – odvratio je.
- Ali cijeli dan sam samo u tome, to je fantastično ulaganje! To se ful isplati! – moje moljakanje.
- NE!!! – njegovo urlikanje.

Kako mi ide na živce! Taj glupi zajednički budžet gdje ne mogu prošvercati nijednu čokoladicu, a da on ne skuži. Gdje cipele i odjeća više nisu velika stavka kao nekada, u mom prošlom životu. Gdje nema mjesta za greške, poput, bila sam loše volje pa otišla malo u šoping. Jer on je ovo naše putovanje shvatio vrlo ozbiljno.

Ok, da nema njega, ne bismo nikada ni bili tu jer ja ne bih uspjela organizirati svoju rasipničku prirodu da pokrije minus (Ja: "Ali trebaju mi nove čizme, kako ne razumiješ, pa to ću nositi cijelu zimu. I da, koštaju soma kuna jer su kožne. To je investicija." On: "Ne!" – samo je jedan od razgovora koji smo vodili ove zime prije polaska.").

y

Ali čini mi se da pretjeruje sto na sat. Na primjer, te glupe gaće! Naravno da ih trošim kao alvu, pa žena sam! Eh, ali kad date da vam operu veš, to je 40 bahta po kili (8 kuna, ništa, halooo!) i on smatra da je to previše. On je čvrsto odlučio da moram proći test izdržljivosti i inicijacije i dokazati se kao prava backpackerica. Što je za 180 stupnjeva drugačije od onoga što ja zapravo jesam.

Ujedno 40 bahta znači i dobar ručak pa mogu i birati – kila gaća ili jelo. Zato eto perem svoj prekrasni Victoria`s Secret donji veš u kanti hladne vode. Jer želim i jesti i imati čistih, divnih gaća koliko mi srce poželi. Ispod toga ne idem!

Ali dok to radim, bijesna sam na njega tako da se iz mene pari. Baš me briga i za egzotiku i za promjene u životu i za sve. Hoću svoju lijepu perilicu i sušilicu! Očaj mi curi niz kičmu zajedno sa znojem. Zašto nisam potisnula tu ludu želju za promjenom, glupost da me nešto bolje mora negdje čekati, da želim vidjeti svijet prije nego bude prekasno? Jer ja sam zapravo gradska šmizla, volim lijepo, volim komfor, uživam u lijepoj kupaonici i mirisnim uljima. Žena sam, k vragu. Ovdje, umjesto stotinu tako mi dragih sitnica u kupaonici, imam nešto sasvim drugačije.

Guštere. Velike, male i srednje. Ništa ne pomaže ni što su im ovdje dali slatki naziv gecko. Činjenica je da u našem bungalovu s grede u kupaonici visi veliki gušter od 20 centimetara i nema šanse da uđem dok je on tamo. Uz to se i glasa zastrašujućim urlicima eeeee- kooooo, eeeeee-kooooo, od čega bi se sledila krv u žilama i nekim tvrđim likovima, poput Indiane Jonesa.

y

Uostalom kako se tjera gušter? Iš, iš? Marš? Ja sam probala sa šu, šu, ali nemam pojma jesmo na istoj valnoj frekvenciji i kuži li on uopće da hoću da ode. I to me izluđuje. Bespomoćna sam pred jednim gušterom koji me se zapravo boji. Zato prvih nekoliko tjedana stojim s tim vešom u kanti pred kupaonicom i pokušavam ga otjerati sa sigurne razdaljine. Ne šljivi me ni pol posto.

- Daj ga otjeraj! – zovem svog dragog u pomoć.
- Ne! – uopće ga ne zanimaju moji problemi.
- Makni ga, moram stvarno unutra, čekam već petnaest minuta!
- Snađi se – odgovara on hladan kao led.

I koga onda čovjek da ubije prvo? Tog guštera ili njega koji nezainteresirano surfa po internetu na terasi? Toliko o današnjim, modernim prinčevima. Kao prava šaka jada stojim pred tom kupaonicom. I to ne jedanput.

I onda se jednoga dana nešto u meni prelomi. Ma gonite se i vi glupi gušteri i prinčevi cooleri, sad je dosta! I ako umirem od straha, umarširam u tu kupaonicu stupajući iz sve snage (ne bi li me gušter ipak čuo i pobjegao). Ha! Vidim još samo njegov rep kako zamiče za drvenu gredu na svom bijegu u kuhinju. Jesam ga!

Ta prva pobjeda imala je fantastičan okus. Ništa više nije bilo isto. Ja sam od tada stupala po bungalovu tako da me čuju sve zvijeri i miču mi se s puta. I nikada više nisam zvala svog dragog u pomoć. Uspjela sam sama prevladati svoj strah iako sam još nekoliko puta vriskala kad sam vidjela svog nelijepog prijatelja na gredi u kupaonici. Taj me je gušter naučio da moram prestati biti takva mimoza i da se moram maknuti iz “Zagreb modea”. Drugim riječima, prestati cendrati i prihvatiti svoj novi život.

y

Koh Tao zauvijek će za mene značiti taj prvi veliki korak na mom putovanju.
- Ako mogu guštera, mogu sve. Fantastično – mislila sam dok smo putovali prema Ao Nangu u provinciji Krabi, koji je bio naša sljedeća lokacija. U našem novom bungalovu bila sam potpuno spremna za geckoe.

Pih, što je to za mene. Ušla sam u našu novu kupaonicu, pustila vodu, nasapunala se i stala pjevušiti. Ahhhhh, kako je dobar osjećaj kad se možeš opustiti i uživati bez tog bespotrebnog straha. Uživala sam dok mi se voda slijevala tijelom. A onda sam otvorila oči i pogledala iza vrata. On je dotrčao kao lud kad se moj vrisak prolomio susjedstvom.
Jer svojim ogromnim crnim očima iza vrata me gledala jedna žuta, žgoljava žabica. Čisti horor!

Istrčala sam van mokra i nasapunana, dok je on lovio žabu koja je pružala junački otpor. Ok, možda nisam baš spremna na sve! Žabica se sutradan vratila. Smjestila se u kutijicu za sapun. Uspjela sam ući nakon pet pokušaja i nekoliko dubokih udaha. Tri dana nakon toga izvojevala sam još jednu pobjedu i istuširala se otvorenih očiju. Žabica me naprosto ignorirala. Vjerojatno je mislila: "Joj evo opet ove, samo da se ne počne derati." 
I tako sam nakon geckoa imala suživot i sa žabom. Čovjek, pa tako i gradska šmizla, naprosto je prilagodljivo biće.

Kraj novog bungalova imala sam i mašinu za rublje na kovanice. Morao si se boriti za red sa susjedima, ali sve su to samo sitnice. Nitko nije bio sretniji od mene što mogu opet prati svojih xy gaća u mašini! Čovjek napokon počne cijeniti ono što je tako često uzimao zdravo za gotovo. Ne mogu obećati da neću više nikada vriskati na razne životinje koje će me pratiti na ovome putu. Uskoro me čekaju Borneo i Sumatra. Očekujem škorpione veličine pasa i komarce poput orlova. Mogu, međutim, obećati da neću žmiriti i da ću ih gledati u oči. Pa što bude!

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo