I suze su dio putopisa…

29/10/2018

Checkpoint Charlie i Memorial holokaustu možete ili ne morate posjetiti. Ali na svakom koraku grada osjetit ćete njegovu povijest, suze i patnju, u istoj mjeri kao i njegovu veličinu, pozitivnu energiju i dobrodošlicu. Jedno bez drugog ne ide

Berlin je apsolutno krcat turistima u svako doba godine, a kad je lijepo vrijeme i troduplo. Apsolutno mi je super kad netko zna unaprijed danima, tjednima i mjesecima gdje će spavati. Ja eto početkom kolovoza usred gradske vreve i u ponoć, još ne znam gdje ću sutra. I onda me spašava Lenina poruka iz Relexa hotela, koja u zadnji tren nalazi sobu usred prepunog Berlina. Relexa je totalno retro, ali na cool način, imaju meko kuhana jaja za doručak koja jedeš iz one starinske čašice koju su valjda imala sva kućanstva negdje tamo u 1980-ima, a svježe zelene jabuke na raspolaganju su ti cijeli dan da dođeš k sebi od hodanja. Jer smještena je na idealnoj poziciji za otići tamo gdje moraš otići kad si u ovom gradu. Kraj najpoznatijeg dijela Berlinskog zida, mjesta gdje se iz istočnog dijela bježalo u zapadni. Mjesta čežnje, patnje i nadanja u neku bolju budućnost s jedne strane.

IMG_20180730_161911

Checkpoint Charlie je 30 godina razdvajao jedan grad, bio simbolom Hladnog rata i u jednom trenu te sive 1961., mjesto gdje su sovjetski i američki tenkovi bili cijevima okrenuti jedni prema drugima spremni zapucati svake sekunde.

IMG_20180729_153427

Danas je turistička atrakcija gdje šibicari zabavljaju posjetitelje, gdje se prodaju šubare sa crvenom zvijezdom, magnetići sa srpom i čekićem, šalice sa komunističkim obilježjima. Vlada neka sasvim druga amosfera. No meni je i dalje teška, potpuno je u oprečnosti s plavim nebom i žarkim suncem.

IMG_20180729_163328

Ali kako da ne odeš na Zid kad si u Berlinu. Neodvojivi su jedan od drugoga. I dijelovi zida vidljivi su posvuda po gradu. Isto kao i mjedene kockice smještene u asfaltu ili “Stolperstein”, gdje su zapisana imena Židova koji su živjeli u toj zgradi. Svojevrsni mini podsjetnici početka terora - kad su Gestapo i SS upadali u stanove žrtava i odvodili ih u logore. I dok se možeš odlučiti posjetiti ili ne muzej holokausta, na ove kockice nailaziš posvuda i postaješ dio priče o povijesti ovog magičnog, prekrasnog i napaćenog grada.

Ne možeš ostati ravnodušan na sve što se događalo, a kad vidiš holokaustov memorijal, malo te prebaci. Spomen nastao u režiji američkog arhitekta Peter Eisenmana za sve žrtve holokausta Europe lomio je mnoga koplja i puno mu se zamjeralo.

Smješten s južne stane Branderburških vrata i u blizini bunkera gdje se ubio Hitler, proteže se na 19 tisuća kvadratnih metara i ima 2 711 betonskih blokova od kojih je svaki širok 95 centimetara, dug 2.38 metara, a visina varira od 0.2 metra do 4.7. Sigurna sam da svatko ove podatke može lako naći i na prvi pogled ne znače ništa.

IMG_20180729_153513

Memorijal izvana izgleda kao ugodan park - turisti sjede na blokovima, djeca se penju, ljudi pričaju. A onda kreće šetnja - ulaziš u uske prolaze, a blokovi su sve viši i viši, uskori ti se vidno polje sužava na tanku traku, ne vidiš i ne čuješ više nikoga, a jeziva klaustrofobija počinje ti gmizati uz kičmu. Sunce i dalje sije negdje tamo gore visoko, ali ti se osjećaš jako mali u tom labirintu, bespomoćan, osamljen i očajnički se trudiš hodati što brže kako bi što prije izletio van. Unutra sam bila možda pet ili deset minuta, ali mi se činilo puno, puno dulje i bilo mi je grozno. Točno je tu emociju vjerojatno Eisenman i htio izazvati - jednog trena si u parku, čavrljaš i život je lijep, a onda u trenutku sve gubi smisao u kanjonima sjena odakle je ruta bjega uska, daleka i nedostižna. Nisam se mogla niti okrenuti kad sam izašla.

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo