Električni romobil, ručak u oblacima i spavanje u šumi usred grada

29/03/2019

Apsolutno sam se zaljubila u električne romobile. Mislim da mijenjaju život na bolje. Ne treba ti gorivo, priključuš se na struju, idu do 40 na sat i najbolje od svega - sklopivi su! Zašto je to super?

Jer ih možeš primjerice spakirati i nositi sa sobom gdje god da putuješ i više nikada ne brinuti o javnom prijevozu! Meni je to revolucija. Ideš u Berlin - poneseš si romobil, odeš do Beograda i umjesto trolejbusa sastaviš svoj rom-bom i voziš se. Bilo da ideš na kratko ili dugo, romobil ti spašava život da ne moraš u javni prijevoz koji je, ruku na srce, najčešće horor. OK, u Singapuru je čak i javni prijevoz fin i čist, autobusi imaju klimu, voze svako malo, nema gužve i stiskavca. Ali sa svojim romobilićem si puno brži.
U Zagrebu se vozim biciklom, što je isto super, ali ima jedna bitna stavka - nikad ne mogu nositi haljinu li suknju, jer taj moj bajs ima štangu na sredini. S romobilom tih problema nema i mogu slobodno lepršati do nekog dejta. Znam da zvučim kao totalna luđakinja, ali ne mogu vjerovati da to netko nije prije smislio. Moram napomenuti da me niti jedna kompanija koja ih proizvodi ne sponzorira, ne znaju ni da postojim, a bome nemam još ni svoj romobil. U Singapuru sam ga vozila drugi puta u životu i to cijeli dan uokolo. Sve što sam vam ispričala je genijalno, ali postoji još jedna bitna stavka - trebate biti jaaaako oprezni kako kočite i vozite.
Moj problem je bio što sam visoka skoro 180 i kad stanem na taj romobil još sam viša i izgledam pomalo čudnovato, da ne kažem nezgrapno. Uz to, kočnica je vrlo osjetljiva - samo je dotakneš i zakočio si na mjestu, što može biti nezgodno dok se još nisi uigrao, pa postoji opasnost da preletiš glavom naprijed i sletiš na nos. Uglavnom sam koristila potplate sandala na kočenje - što ne preporučam osim u nuždi.

IMG_7811edit


Ideja se rodila kad smo skužili da se u Singapuru električni romobili mogu rentati za obilazak grada. Sve naravno preko aplikacije. Zove se Neuron.
Skineš je, skeniraš kod koji dobiješ kako bi otključao skuter, voziš se i na kraju vratiš skuter na parking gdje ti paše u gradu i stisneš “end trip” na aplikaciji. Ekipa iz hotela Park Regis, prva se dosjetila da uslugu ponudi svojim gostima. Udružili su se s kompanijom Neuron Mobility koja predvodi najveću flotu električnih romobila za sheranje u Singapuru i revolucija je počela - održivi prijevoz za sve je krenuo. Park Regis je luksuzan hotel koji se smjestio na strateški divnom mjestu baš za vožnju romobilom - blizu rijeke i šetnice gdje možeš “stisnuti” gas. To nam je početna točka.
- Uveli smo ovu vrstu prijevoza prije dvije godine i gostima se svidjelo. Ne trebate ostaviti nikakv depozit, jedan dolar košta da krenete i potom 12 centi po minuti. Kad negdje stanete, staje i brojanje - objašnjava koncept beskrajno ljubazna Tricia iz Park Regisa, a concierge nam pokazuje kako se vozi. Ja mu baš i ne ulijevam povjerenje, jer nikako da ulovim ritam. Kvaka je u tome da se prvo moraš odgurivati nogom da dobiješ zamah, onda stisneš gas kažiprstom desne ruke i cijelo vrijeme ga držiš.

IMG_7800edit
Malo je zeznuto ako ne upotrebljavaš inače kažiprst, jer te nakon nekog vremena počinje boljeti, ali sloboda jurnjave (OK, išla sam najviše 30 na sat) je neopisiva. Ono što bi inače prehodao, sad možeš lijepo sve na dva kotača, a da pri tome ne okrećeš pedale i još se dodatno znojiš u tropskoj klimi. Odvozila sam i turu gdje inače vozi Formula 1. Fantastičan osjećaj!
Čovjek naravno ogladni nakon nekog vremena od silne aktivnosti, a sa plus 40 naprosto je divno ući u klimatizirani restoran i popiti ledenu colicu. Umjesto da prigrizemo nešto na kipućim ulicama i uličnim štandovima, penjemo se (vozimo naravno) na 25 kat hotela Andaz gdje je isti taj koncept, ali je puno ugodnije, hladnije i pruža se pogled od 360 stupnjeva na grad. Vrtiš se uokolo i biraš u restoranima što ćeš pojesti, kao da hodaš po food courtu. “Alley on 45” je mjesto gdje možeš jesti cijeli dan, izabrati od kuhinja što ti srce poželi, a naziva se “street dinig in the sky”. Sve je uređeno kao u obižnjem kvartu Kampong Glam, koji je jedan od najljepših u Singapuru. Ako se ikad nađete u Singapuru - stvarno si dajte vremena da ga obiđete. Ima onaj kolonijalni šarm, niske kućice, palme, kafiće, fenomenalne dućane i svarno je totalno “glam” iako u ovom kontekstu ime potiče od vrste stabla, a ne glamura.
U Alleyu naručujemo kao da nismo jeli tri dana, a ne od doručka. Nek se nađe. Prvo stiže juha od govedine s rezancima u ogromnoj posudi - dovoljna za petero. Slijede slavni kineski dumplingsi, nešto slično talijanskim raviolima i ukrajinskim pierogima, pa kwetiao rezanci (široki, ljepljivi i od rižinog brašna) sa piletinom i povrćem, a onda kad više ne možemo disati i slatko-ljuta piletina s kikirikijem. Usred ručka stiže mi poruka da je isteklo vrijeme romobilima, ali ne zabrinjavam se, mislit ću o tome poslije, ne sad dok uživam u fantastičnom ručku u oblacima.

IMG_7782edit

IMG_7792edit
Sretna i sita (što je preduvjet sreće), spuštam se i uzimam romobil. Koji počinje zvoniti alarmom na najjače. Molim? Ne smije ga se ostaviti dulje od pola sata u mirovanju, objašnjava Tricia i rješava stvar. Pokretači Neuron tvrtke vjerojatno nisu računali da će netko poput nas Balkanaca sjediti na ručku satima. Nakon još par sati kruzanja po gradu, već se totalno osjećam kao pripadnik kluba električnih romobilaša, iako vozim znatno sporije od nabrijanih poslovnjaka u odijelima na super modernim spravama koji jure 50 na sat, žureći vjerojatno na neki sastanak. Imam problema sa skretanjem jer sam ukočena kao daska i kočim kao Kremenko, ali sve je to ništa u usporedbi koliko sam se zaljubila u svoj romobil. OK, jednog dana će biti moj, obećajem si, dok ga nerado vraćam u
Park Regis.

IMG_7557edit1
Čeka me još jedna postaja, a to je spavanje usred gradske džungle u - šumi!
Parkroyal on Pickering koji je čudo arhitekture s brojnim nagradama, “hotel je u vrtu” jer ima 15 tisuća kvadratnih metara bujnih vrtova na terasama, biljke rastu sa zidova i imaš osjećaj kao da si na nekom tropskom otoku, a ne u hotelu. S mog 13-og kata, gledam u stabla koja su mi pred nosom. Najzelenija je zgrada u gradu, drveće doslovno raste na katovima, a arhitekti su se inspirirali - pazite sad - terasastim rižinim poljima Balija. Tamo je snimljen i hollywoodski blocbuster “Hitman: Agent 47”, a Forbes ga je nazvao i hotelom budućnosti. Meni je više nego fora sjediti na prozoru sobe i gledati u ove moderne vrtove Babilona. Pogotovo jer pogled puca na živopisni China Town. Još jedan apsolutni “must” pri posjeti Singapuru i mjesto gdje ćete fantastično jesti, a nećete bankrotirati. Koliko čovjek može pojesti prefinih kineskih dumplingsa? Više nego što misli - vjerujte!

IMG_7515edit

Nastavak slijedi…

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo