Borneo – čista egzotika, orangutani, džungla, slapovi i planine

04/06/2013

Sama riječ Borneo u misli doziva džunglu, orangutane, pjev ptica ludih kričavih boja. Maštala sam i da ću napokon jahati na slonu i hraniti ga, osjetiti pravu prirodu negdje pod tisućama zvijezda u mirisnoj, egzotičnoj noći. A onda nam se dogodilo ovo!

Na Borneo smo doletjeli nakon dva tjedna u Georgetownu. Bilo nam je dosta urbane sredine, zaželjeli smo se prirode, divljine, egzotike. Sama riječ Borneo u misli doziva džunglu, orangutane, pjev ptica ludih kričavih boja. Zamišljali smo se kao pravi pustolovi koji krče put kroz neprohodnu džunglu u potrazi za slapovima, gdje ćemo se kupati dok se iza nas čuju glasovi tisuće nepoznatih životinja. Maštala sam i da ću napokon jahati na slonu i hraniti ga, osjetiti pravu prirodu negdje pod tisućama zvijezda u mirisnoj, egzotičnoj noći.

Glavni grad pokrajine Sabah Kota Kinabalu zvučao je jednako obećavajuće - egzotično. Našli smo jeftine karte preko Air Asije i napustili Maleziju na kopnu. Nakon uznemirujuće scene, kad su po cijelom avionu pustili vodenu maglicu, koja mi je izgledala kao da počinjemo gorjeti, lagano sam se opustila. Gotovo sam vidjela aerodrom usred džungle i kolibice uokolo, kokoši koje trče po pisti i potpuni prestanak svake zapadne civilizacije. Mogla sam nanjušiti avanturu u zraku. Baš onako filmski.

U kakvoj li smo samo zabludi bili! Aerodrom u KK-ju, kako ga popularno zovu, bio je turbo moderan i klimatiziran, s gomilom lanaca zapadnjačke fast food hrane. Ispred njega bila je gomila isto tako klimatiziranih taksija kojima se, naravno, nismo vozili jer koštaju deset puta više od lokalnog autobusa. Dok smo ga čekali i čekali i čekali, počeli smo lagano shvaćati da je ovo možda daleko od egzotike koju smo očekivali i da nije baš "tourist friendly".

y

- Ja ovdje ne vidim nijedan motor. To mi ne miriše na dobro – rekao je Mirda dok smo se vozili sat i pol do centra grada udaljenog 15-ak kilometara. I stvarno, za razliku od Georgetowna i pogotovo Tajlanda gdje se sav život na cesti odvija na skuterima, ovdje smo vidjeli samo pokoji. Uz to, javni prijevoz gotovo i ne postoji.

Drugi šok bila je cijena smještaja. Putnici poput nas ne spavaju u Sheratonu niti ikakvom hotelu, zna se gdje su backpackerski dijelovi grada. U backpackerskom dijelu, Gayi, cijena sobice dva sa dva kvadratna metra i zajedničkom kupaonicom bila je poput najma jako dobrog bungalova na Tajlandu. Ma dobro, nema veze, ovo je ipak grad, bit će bolje kad krenemo u prirodu, tješili smo se.

Nakon prave zapadnjačke fast food večere, koja se sastojala od pomfrita, pohane piletine i Coca-Cole, legli smo u svoju sobicu, gdje je bilo 40 stupnjeva i gdje je, uz uporno zujanje, radio stropni ventilator. Nikada nismo bili dalje od prirode i imali jadniji smještaj.

Kao i svagdje gdje zastanemo, sutra smo krenuli potražiti skuter. Nigdje rentanja skutera na vidiku. Mirda se dosjetio da odemo potražiti pomoć u turističku agenciju. Prvi put na ovome putovanju ušli smo na takvo mjesto.

- Oh, rent a bike – čudila se ljubazna djelatnica. Nije baš uobičajeno.
- Ali postoji jedno mjesto gdje ga možete unajmiti – rekla je.
- Jedno – bio je u potpunom šoku prekaljeni bajker Mirda.
- Da, da, jedno – nije se dala zbuniti.
Nakon što ga je zaokružila na karti, Mirda i dalje nije vjerovao.
- Ma nemoguće, nije nas razumjela.

No, naravno, bila je u pravu. Na tom jednom jedinome mjestu u gradu cijena iznajmljivanja skutera bila je 80 kuna po danu, nema popusta i nema cjenkanja. A eto, baš slučajno nema više ni motora, svi su iznajmljeni. Mirda je odlučno ušao u turističku agenciju do tog nesretnog ureda gdje se iznajmljuju skuteri i zaskočio dečka koji je sjedio za kompjutorom.

y

- Čekajte malo, je li moguće da u cijelom Kota Kinabaluu postoji samo jedna agencija, koja je k tome skupa i još nema motora – pitao je.
- Da, to je tako, baš se ne potiče rentanje skutera – izjavio je simpatičan mladić koji se zvao Kelvin.
- Ok, dobro, kako onda da dođemo do Mount Kinabalua, htjeli bismo se popeti – pitao je dalje Mirda. To je planina od četiri tisuće metara, ali ima najlakši uspon na svijetu i na nju se veru tisuće turista iz cijelog svijeta. Uspon i povratak traju dva dana. Prekrasna priroda, ono što čekamo.

- Prvo morate izvaditi dozvolu, onda morate uzeti vodiča, prespavat ćete tamo jednu noć, treba platiti i hranu, to vam je sve skupa 700 ringita – rekao je pomalo skrušeno Kelvin.
- Moooolim – još jedan šok za putnike na budžetu. Cijena od 1400 kuna, gotovo 200 eura za jednu osobu za izlet od dva dana bila je totalno pretjerana. Možda ne za bogate Anglosaksonce ili Ruse, ali za sve one koji putuju da bi vidjeli svijet takav kakav jest, saživjeli se s lokalcima i prirodom to je sumanuto.
- Pa vi ste sretni jer možete dobiti dozvolu. I to samo zato što ste stranci. Ja sam se odlučio popeti, ali ima mjesta tek negdje u srpnju – ispričao je Kelvin.

Ništa od Mount Kinabalua, ma nema šanse da podržavamo takvo izrabljivanje turista i pravi kapitalizam na djelu. Kelvin nas je sažalno gledao. Razmijenili smo brojeve mobitela i otišli lunjati po pakleno vrućem asfaltu grada.

Navečer smo poput pokislih miševa odlučili otići u preskupi birc u blizini našeg preskupog, skromnog smještaja. Dvije simpatične pjevačice trudile su se svom silom zabaviti nas, ali nije nam bilo ni do čega.

- Hej, Kelvin je, gdje ste – pitao je glas s druge strane.
- Dolazim po vas – rekao je i stvorio se u roku od deset minuta.
- Sad ću vam pokazati što je pravi KK. Ne možete biti ovdje i misliti da je ovo neko užasno mjesto – rekao je i dodao gas u svom Mercedesu.

Prva postaja bio nam je rođendan njegove prijateljice. Kelvin se inače preziva Lee i pogađate – Kinez je. Slavljenica i svi njegovi prijatelji također. Potpuno nepripremljeni upali smo na party kao jedini bijelci. Kinezi s tim nisu imali problema. Ionako svi silno žele izgledati kao bijelci. Kako su naši novi prijatelji većinom bili kršćani, imali su i drugo, zapadnjačko ime poput Tiffany, Beverly, Yvonne, Jack...

y

Alkohol je tekao u potocima i pjevale su se karaoke. Azijske karaoke nemaju veze sa zapadnjačkim – svi sjede ili stoje pa se onda netko dohvati mikrofona i - hop zapjeva za stolom. Nevjerojatno!

Kako bi takva fora prošla u nekom našem bircu, gdje bi odjednom netko tko cijevči svoju Žujicu primio mikrofon i zapjevao nešto duševno, tipa Miroslav Škoro ili Zlatko Pejaković? Mislim da bi dobio trajnu zabranu ulaska u lokalnu birtiju.

Ovdje se, međutim, nitko nije sramio pjevati. Dapače, najveći frajeri i najcool cure, pjevali su kao da sutra ne postoji, vjerojatno su i vježbali kod kuće.

Nakon nekoliko pjesama skužili smo i da jako vole sentiše, što dramatičnije to bolje. Mirda je odlučio otpjevati Jerry Lee Lewisa i "Great Balls Of Fire" ne bi li prodrmao kinesku škvadru", ali njegov performans jednostavno nije naišao na odaziv. Pop baladice su ipak bile hit.
Kelvin nam je došapnuo kako uskoro idemo na neko drugo mjesto. Utrpao nas je u auto i odveo u totalni posh klub u centru grada.

U mjesto gdje su bile pripadnice visokog društva Bornea ušla sam u kratkim traper hlačama, gumenim japankama za 20 kuna i bez trunke make upa. Osjećala sam se pomalo jadno dok je cura za našim stolom vadila nešto iz svoje Chanel torbice. Mislim, biti underdressed je jedan od većih fashion grijehova. Bilo mi je malo bolje kad je ekipa za stolom, kao vrhunac svoje zabave, počela kartati. Pa što će ti sav Chanel ovoga svijeta ako se u najboljem klubu u gradu ne možeš zabavljati drugačije nego da kartaš! Kelvin mi je otkrio kako smo ionako došli zbog Cordelije, koja mu se sviđa i da ubrzo idemo.

Kao zadnju postaju izabrao je svoj omiljeni birc, gdje su ga čekali prijatelji i, naravno – karaoke.
- Aerosmith! S tom limunadom ne možeš pogriješiti – rekla sam dok sam naručivala pjesmu. Mi Hrvati smo jednostavno morali nešto otpjevati kako bismo pokazali Kinezima da i mi to znamo. Nismo se baš proslavili, ali smo se trudili iz petnih žila.
Najbolje je bilo što smo sreli dečka čija obitelj ima hotel i koji se zgrozio što smo nas dvoje Europljana u Gayi.

y

Nakon jednog telefonskog poziva dobili smo besplatnu sobu u hotelu. Bila je to stvarno noć za pamćenje. Sutradan su naši novi prijatelji došli po nas i mi smo prvi put na ovom putovanju imali sobu s klimom i tuš s toplom vodom. Kakva divota!

- Nije mi baš nešto dobro – potužio se Mirda dan kasnije i u roku od nekoliko sati propisno se razbolio. I tako nam se sudbina osvetila, dala nam je klimu i onda je uzela jer, naravno, bolesnik nije mogao biti u hladnom i da mu još puše po bubrezima.

Umjesto prizora orangutana, planina i džungle proveli smo tjedan dana u sobi s klimom koja se nije smjela paliti i to u centru grada na najvećim vrućinama. Kako su muškarci kad je riječ o njihovu zdravlju najgori cendravci, tih sam sedam dana uglavnom bila u ulozi dostavljača hrane, vode, čaja... Znali su me svi na filipinskoj tržnici prekoputa, kao i u kineskom restoranu iza ugla.

- Molim te, donesi mi juhicu - bila je moja svakodnevica. Ah, taj egzotični Borneo! Zato više nikada neću imati tako jasnu predodžbu o nekom mjestu i u mašti ga tako uzdizati. A tu klimu u koju sam samo gledala - teško ću prežaliti.

Piše: Nađa Irena Fišić
Snimio: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo