Upomoć! S kim ću na party?!

21/02/2012

U Parizu sam stan dijelila s ljepoticama koje bi radile cijeli dan i plesale cijelu noć, a da ih nitko nije držao za ruku. Pa zašto me onda oblio hladan znoj kad sam shvatila da ću na Cosmo party morati bez muške pratnje?

s

sPrije otprilike mjesec i pol u inbox mi je uletio e‑mail moje urednice kojim me pozivala na party Cosma, Story Booka i Ellea u Esplanadi. Sve u svemu trebalo mi je tridesetak sekundi da u glavi složim svoj outfit - recept od četiri sastojka (uključujući torbicu i cipele) kao rezultat moje "less is more" filozofije, i još deset sekundi da napišem "da" i kliknem "send". "Party? Esplanada? Zašto ne?" pomislila sam, ali samo sekundu kasnije pao mi je mrak na oči.

Naime, već sam se vidjela kako klecavih koljena izlazim iz taksija i ukočenih ramena ulazim u dvoranu punu ljudi koje ili ne poznajem ili nisam vidjela godinama i sve to bez nekoga kome neće smetati moji znojni dlanovi dok me drži za ruku. Činjenica da ću tog četvrtka biti sama sručila mi se ravno na glavu, ali naravno ne na vrijeme, ne prije kobnog "send".

Vrlo je brzo postalo jasno da ću u roku tjedan dana morati uhvatiti nekakav egzotičan virus ili se izvući iz te situacije jednostavnijom glavoboljom. Anksioznost je bila nevjerojatna, a za djevojku poput mene cijela situacija vrlo frustrirajuća. Moja majka je neopisivo snažna žena koja me odmalena odgajala da su neovisnost, samostalnost i hrabrost nezaobilazne stepenice na putu do ideala ženstvenosti. Uvijek mi je govorila da mogu sama odlučiti kako ću izgledati, koga ću voljeti, što ću raditi i tko ću biti, ali samo onda kada naučim biti sigurna u sebe, sama sebi dovoljna i uvijek zadovoljna u vlastitom društvu.

Velika, a mala

Od šesnaeste pa nadalje zarađivala sam vlastiti novac, samostalno išla u nabavu, kuhala mamin špinat i živjela s čoporom djevojaka koje su u Pariz došle sa svih strana svijeta. U tinejdžerskim godinama vremena za dečke nisam imala. Odrastala sam gledajući, radeći i družeći se s uspješnim djevojkama i ženama koje su imale visoke ciljeve i uvijek odlučno išle prema njima. Stan sam dijelila s ljepoticama koje su bile sposobne preletjeti cijeli svijet, raditi cijeli dan i plesati cijelu noć, i sve to bez nekoga tko bi ih držao za ručicu.

Moglo bi se reći da je svijet u kojem sam odrasla jedan od rijetkih kojim vladaju upravo žene. I to ne bilo kakve žene, nego one koje nisu slijedile utabani put, niti trebale veći oslonac od sebe samih. Usudile su se ciljati visoko, vjerovati da su veće od života i da im je sve nadohvat ruke. Od njih sam uzela ono najbolje, kao i od svoje majke, i bila sam ponosna na to. Mateja Penava, samodostatna do srži! Barem sam tako mislila.

Usprkos već osam godina apsolutne samostalnosti, profesionalnog uspjeha i sveopćeg zadovoljstva vlastitim životom, izvor mojih frustracija bio je u činjenici da me pomisao na to kako sama prolazim kroz vrata Esplanade u potpunosti užasavala. Sve ovo vrijeme mislila sam da sam velika, a u tom sam se trenutku osjećala tako malenom.

Sebi dovoljna. Ili?

Iako nakon gotovo tjedan dana opsesivnog razmišljanja o "kobnom" partyju još nisam mogla shvatiti zašto mi je toliko smetalo što pokraj mene neće biti muškarac kojeg ću držati pod ruku, još manje mi je bilo jasno zašto sam tu intenzivnu želju za osloncem koji miriše na Bleecker Street Cologne doživjela kao tako veliku slabost. Što je četvrtak bio bliži, sve mi se više činilo da moj ideal moderne, snažne žene nije bio tako idealan. Biti dovoljna sama sebi većinom je ispunjavajuće, ali u tom trenutku više je nalikovalo na teret, uz neispunjiv, ali i nezaobilazan uvjet na putu do one žene kakva sam oduvijek mislila da želim biti.

Bilo mi je lakše tek kada sam napokon shvatila da to što ponekad trebaš nekog pokraj sebe i usudiš se to priznati uopće nije slabost, pogotovo ako taj netko izgleda fenomenalno u odijelu. Na party sam na kraju otišla sama, a pratnja su mi bili nervozni prsti koji su se diskretno meškoljili, ali samo prvih nekoliko minuta.

Mateja Penava

 

 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo