Treba li se strogo držati recepture za sreću?

21/02/2012

Jesu li dečki doista tako štetni kao loši ugljikohidrati, jako sunce i partyji do jutra? Mateja je probala kruh sa sedam kora zvan manekenstvo, a onda joj je prijateljica odala mnogo bolji i lakši recept za savršen biskvit

s

sOtkad znam za sebe znam, kao i svi mi, i za sve one stvari koje "nisu dobre". Tijekom godina natuknica je bilo sve više, a u adolescenciji, u kombinaciji s mojim poslom, počele su sezati unedogled.

Kruh? Ne!

S manekenstvom na popis je dodan i kruh koji je bio jako opasan za moje mjere. Čak i najmanja količina sunca postala je opasna za moj imidž blijedog, tada crvenokosog hrvatskog čuda, pretjerana sreća popraćena smijehom uporno mi je prijetila borama, a svaka noć bez minimalno devet sati sna podočnjacima i lošim tenom. Jesti nakon sedam sati navečer isto tako nije bilo dobro, kao ni promijeniti frizuru, planirati godišnji, biti umoran, izmoren, loše volje, previše povučen, previše društven, imati distrakcije u obliku dečka, psa, kao i imati jedno mjesto koje bih mogla nazvati svojim, gdje bih se mogla raspakirati i pustiti korijenje.

Trebala sam uvijek biti spremna za put oko svijeta i spremna na rad - fizički, psihički i estetski, a moj je život trebao biti skrojen da podržava taj osnovni preduvjet mog zanimanja. Kao nadobudna, ali i totalno pogubljena tinejdžerica u svijetu mode vrlo sam se brzo jednog takvog popisa počela držati kao pijan plota. Sve sam radila "kako spada", ili sam barem tako mislila. Naime, tada sam na uspjeh gledala kao na kolač koji se najbolje peče kad se provjereni recept slijedi bez najmanje mrvice odstupanja.

Moj recept bio je popis svega onoga što je "dobro" i svega onoga što nije pa sam bila uvjerena da će me izvesti na pravi put, dovesti do svjetske slave, golemog bankovnog računa, zgodnog, inteligentnog, bogatog muškarca i, na kraju, do apsolutnog ispunjenja. Ne pretjerujem kad kažem da sam, nekoliko godina kasnije, bila u potpunom šoku kad je moja metoda življenja, koju sam smatrala ništa manje nego dobitnom, rezultirala biskvitom koji je izvana izgledao savršeno, no iznutra je ostao sirov.

Raspao se kolač

S osamnaest godina proputovala sam svijet i ostvarila karijeru, ali usprkos tome osjećala sam se poprilično neispunjeno - kao da se recept koji je drugima bio uspješan u mojim rukama raspao. Slijedeći svoj popis, obišla sam većinu svjetskih metropola, a ni u jednoj nisam izlazila van ni odlazila u neke od najboljih restorana, nisam probala njihova najcjenjenija jela jer su bila premasna ili su sadržavala ugljikohidrate. Zarađivala sam, ali se nisam znala nagraditi, upoznavala sam ljude, ali sam se sve manje družila s njima. Ponosila sam se svojom vojničkom disciplinom, zbog nje se osjećala superiornije, ali i usamljenije.

Danas, samo malo starija, ali nakon godina čvrste stege same nad sobom, umijeće življenja prestala sam naivno uspoređivati s preciznim pridržavanjem procedure koja je univerzalna u svojim koracima i rezultatima. Pečenje kolača ostavila sam po strani i prihvatila jedan malo drugačiji pristup. Promjena je nastupila na jednoj trosatnoj kavi s Teom, jednom od najboljih prijateljica, zaljubljenicom u kuhanje i bivšom natjecateljicom Masterchefa. Slušajući je kako priča o svojoj strasti, shvatila sam da protvan moram zamijeniti loncem, a strogu recepturu za sreću maknuti na stranu da bih mogla eksperimentirati i nadograđivati.

Pravila su mi još uvijek važna i od nekih ne odstupam ni u kakvim okolnostima, ali danas na život gledam više kao na glavno jelo, nego kao na desert - prilagođavam ga sebi, svojim željama i okolnostima, a ne popisu stranih mi natuknica o tome kakva bih trebala biti.

Mateja Penava

 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo