Teret uspjeha

21/02/2012

Svaka cura koja se nađe u svijetu mode na kasting, osim visokih peta i booka, nosi i određen pritisak okoline. A nakon što svlada hod na pisti, mora se naučiti nositi s uspjehom. Bez grižnje savjesti

d

sOd stotine pitanja koja su se provlačila kroz isto toliko intervjua u mojoj karijeri jedno od njih, nikada objavljeno, još nisam uspjela izbiti iz glave. Prije nekoliko mjeseci intervjuirao me prijatelj koji je primijetio da su "u svijetu visoke mode Srpkinje, kao i sve ostale djevojke iz istočne Europe, mnogo uspješnije od brojnih Hrvatica koje se trude okušati u istom poslu". Pitanje je na mjestu jer je utemeljeno na činjenici da ništa manje lijepe Hrvatice još ne uspijevaju postići onakav uspjeh kakav su već ostvarile neke djevojke iz nama susjednih zemalja.

No, što zapravo stoji iza toga? Vlastito iskustvo pokazalo mi je da, usprkos zlobnim komentarima, Hrvatice nisu ništa više razmažene ili manje voljne žrtvovati se za uspjeh od ostalih. No, primijetila sam da svaka Hrvatica na kasting u torbi nosi pete i book, a na leđima specifičan pritisak okoline iz koje dolazi. On ima katastrofalan učinak na jednu od temeljnih kvaliteta potrebnih za uspjeh - samopouzdanje.

Ona stara ili...

Kada sam se počela baviti manekenstvom, osjećala sam ga i ja. Duboko u meni postojala je potreba da na svakom kastingu, pred svakim klijentom, svakom kamerom i novinarom dokažem da sam, usprkos svemu što se oko mene događalo, ostala nepromijenjena, nesvjesna svojih uspjeha koje sam uvijek umanjivala. Gotovo pa autodestruktivno željela sam, među stotinu djevojaka koje su se borile za moje mjesto, pokazati da sam ja samo jedna od njih, nimalo posebnija. Odrastajući okružena mentalitetom koji na uspjeh gleda kao na nešto što je nekome ukradeno, a samouvjerenost tumači kao egocentričnost, nisam uspjela naučiti kako bez krivnje krenuti u ostvarenje svojih snova, a istodobno ostati ona ista - pomalo nesigurna, savršeno skromna, ali i prihvaćena.

Stoga bi svaki moj povratak u Karlovac značio povratak onoj osobi koja sam bila kad sam otišla, onoj kakvom me je moje okruženje smatralo. To je ponekad podrazumijevalo dva različita načina odijevanja, različito ponašanje s ove i s one strane granice, čak se s prebivalištem mijenjala i razina moga samopouzdanja. Poznanici, moji susjedi, pa čak i ljudi u poslu sve više su hvalili činjenicu da se nisam promijenila, da sam još uvijek ona ista. No nisam bila ista i dio mene to je smatrao lošim. Stoga sam svoje uspjehe i sve svoje promjene skrivala iza paravana koji sam odavno prerasla, ali onog koji je moja okolina prepoznavala. Većina se divila onoj koja je uspjela "izaći iz 'sela', ali  koja nije nikada dozvolila da 'selo' izađe iz nje".

Bez isprika

Trebalo mi je vremena i mnogo iskustva u poslu koji se temelji upravo na samopouzdanju da shvatim koliko je ustvari kobno za vlastiti uspjeh osjećati krivnju te se za njega ispričavati. No većina nas je upravo tako programirana jer naša okolina želi uspješne pojedince, ali samo one koji joj omogućuju da dio tog uspjeha prisvoji. Taj pritisak one koji odstupaju od standarda, silom ili milom, želi vratiti među mediokritete - to ne zahtijeva rizik, ni osudu, a nudi veliko društvo.

Naša želja da nas okolina iz koje potječemo prihvati s lakoćom će, ako joj dozvolimo, nadvladati našu potrebu da se izdvojimo i ostvarimo izvrsnost. No ako ponekad naučimo koračati sami, bez slabašne i uvjetovane "potpore" onih koji osuđuju naš uspjeh, ne samo da ćemo napokon uvidjeti koliko daleko sežu naši kapaciteti, nego i kakvi smo kad smo apsolutno najbolji u onome što radimo. Upravo se zato trebamo prestati skrivati i slobodno uživati u uspjehu. Jer smo ga i zaslužile!

Mateja Penava

 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo