Opcija: bez bijega!

07/03/2012

Kako je Mateji Penavi protekla prva godina u fakultetskim klupama? Učenje je bilo naporno za mozak koji se ulijenio, usamljenost stalno prisutna, a sushi preskup i nedovoljno dobar. A u manekenstvu je najjednostavnija opcija uvijek bila spakirati se, otići na novi kontinent i preporoditi se

Ss

sNakon što je prošla druga Nova godina otkad sam se vratila u Hrvatsku, nisam mogla ne primijetiti koliko mi se život u proteklih 16 mjeseci promijenio. Nisam mogla zanemariti ni promjenu u meni koja je nastupila negdje između tih prvih kriznih mjeseci prilagodbe i svog današnjeg života. Prošla sam put svakodnevnih nostalgičnih razmišljanja o svemu što je još donedavno bilo moguće, kada mi se sve činilo nadohvat ruke, a svijet je bio moje igralište. A onda, radi jednog vrijednog savjeta, usredotočila sam se prvo na sadašnjost pa i na budućnost, a negdje usput pronašla sam i svoj mir.

U srednjoj školi sam priliku da promijenim život dočekala raširenih ruku kao jedini izlaz iz ustajale okoline u kojoj nisam nailazila na razumijevanje. Manekenstvo me je premjestilo u novo, dinamično okruženje i kroz prozor izbacilo bilo kakvu monotoniju. Dalo mi je nov, bolji razlog da se svako jutro ustanem iz kreveta, pokušam uspjeti te pronaći svoje mjesto pod suncem. Nešto što, smatrala sam, nikada neću dobiti preseljenjem iz Karlovca u Zagreb i ponekog putovanja u susjednu državu za praznike.

Nakon godina kastinga, tjedana mode, snimanja i putovanja onaj prvotni osjećaj ispunjenosti i svrhe počeo je blijedjeti, a na njegovo su se mjesto opet uselili monotonija, nemir i nezadovoljstvo. Još jednom sam se našla u situaciji koju sam već bila konzumirala do maksimuma i moje su misli počele skakati s jedne opcije na drugu unedogled. U jesen 2010. zatvorila sam još jedna vrata da bih se opet iskušala u nekom novom životu. Odrekla sam se života u pokretu i pristala na opciju bez bijega. Prihvatila sam se knjige, a sushi sam zamijenila menzom u Studentskom centru. Stavila sam ocean i granice između sebe i mnogih prijatelja, a na njihovo mjesto posjela malo štene i nadu da ću na faksu steći nova prijateljstva.

Prva godina bila je teška. Učenje je bilo naporno za mozak koji se ulijenio, usamljenost stalno prisutna, a sushi preskup i nedovoljno dobar. Silne suze koje sam lila mami i prijateljima instinktivno su me natjerale da opet pomislim na bijeg. U manekenstvu je uvijek najjednostavnija opcija bila spakirati se, otići na novi kontinent i preporoditi se, no probudio me hladan tuš kojim me polila majka u trenutku kad sam već jednom nogom bila u Parizu. "Uvijek to radiš", rekla je preko telefona dok sam nervozno koračala stanom nezadovoljna svim onim što nije ispalo kako sam predvidjela. "Uvijek misliš da će neko novo mjesto, novi hobi i neki novi ljudi napuniti tvoj život i ne vidiš da taj posao moraš odraditi sama", poklopila je.

Zapanjena i povrijeđena, jer nisam navikla čuti grubu istinu, odlučila sam iz inata pokazati koliko je u krivu. Ostala sam zbog ega, htjela sam dokazati da je moje nezadovoljstvo samo proizvod loših okolnosti u koje se, usprkos trudu, ne uspijevam uklopiti. Potajno sam sama sebi priželjkivala neuspjeh, no dogodilo se suprotno - tlo na kojem sam ostala pokazalo se i više nego plodno za ovo razdoblje mog života. Postalo mi je jasno da je zadovoljstvo nemoguće bez mira, a mira nema u osobi koja ga uvijek traži u bijegu. Treba imati hrabrosti ostati na mjestu, prihvatiti dobro, naučiti se nositi s lošim i tako se suočiti s vlastitim životom. Tek tada moći ćemo cijeniti život i uživati u svakom njegovom razdoblju!

Mateja Penava

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo