Kopiraj druge manekenke!

21/02/2012

Do svoje petnaeste nije znala da se noge depiliraju, a obrve čupaju, a onda su tražili da skine naočale i zaboravi na tenisice i muške parke. Ovo je priča o Matejinoj transformaciji i o tome kako je pronašla svoj ritam

s

s"Dijete moje, pa ti uopće nemaš ritma", rekao mi je tata smiješeći se nakon što me je jedno popodne uhvatio da skakućem po svojoj sobi uz glazbu s radija. Bilo je očito da ga je ta spoznaja raznježila kao što malo štene raznježi svog vlasnika kada se samo o sebe spotakne. Odlučio je uzeti stvari u svoje ruke da bi me poštedio buduće sramote, no ubrzo me proglasio beznadnim slučajem i odustao.

Nespretni Bambi

Više od deset godina kasnije mogu se pohvaliti sasvim prihvatljivim plesnim manevrima, treniranim u svakoj mogućoj prilici. Da, jedna sam od onih cura u tramvaju koje nekontrolirano trzaju glavom dok slušaju iPod, koje se više preznoje od čaganja nego od usisavanja, a izlazak smatraju sinonimom za ples.

Otkud promjena? Možda je teško povjerovati, ali ovaj nespretni Bambi izvježbao je motoriku upravo na pisti. Moj prvi fashion week sastojao se od očajničkih pokušaja kopiranja drugih manekenki - tako sam na jednoj reviji imitirala edgy Mariacarlu Boscono dižući koljena do nosa, a na drugoj pokušavala oživjeti svoju ženstvenu i seksi stranu hodajući kao Karolina Kurkova.

A onda su moje uši naučile pratiti ritam, moje su noge napokon izumile vlastiti hod, a moje tijelo otkrilo način plesanja koji mu najviše paše. No, ples u javnosti bez straha od sramote nije jedina stvar koju mi je manekenstvo dalo. Često se, kad pišem o svojim iskustvima, fokusiram na negativne strane manekenstva, zaboravljajući koliko me je ono oblikovalo u ženu kakva sam danas.

Starke i trenirka

Kao klinka više sam bila kao dječačić, nego kao djevojčica. Nisam pretjerano razmišljala o svojim odjevnim kombinacijama, uvijek sam trčkarala za dečkima u kvartu igrajući se rata, a zadnja sam od svojih vršnjakinja shvatila da se noge depiliraju, a obrve čupaju. Takva sam bila i sa 15 godina kada sam prvi put ušetala u Midikenn u svojim starkama broj 41, prevelikoj, muškoj parki i s glomaznom poštarskom torbom. Na tzv. druženja jednom tjedno u Midikennu najčešće sam dolazila u trenirci i tenisicama. Kosa mi je uvijek bila u repu, nokti izgriženi od nervoze, a okice su mi se jedva nazirale iza okvira a la Harry Potter. Zastrašujuća slika, znam!

sNo, ubrzo su se stvari počele mijenjati, a na mene su počele utjecati starije djevojke koje su uvijek izgledale besprijekorno. Do kraja školske godine mojoj kolekciji tenisica pridružile su se pete, a široke majice počele su popuštati ženstvenijim topićima. Obitelj Bangoura predložila je zamjenu naočala lećama, a mama je zagovarala sve češće raspuštanje kose. Promjena je ponekad bila voljna, a često prisilna i teška. Nekada je bila potaknuta vlastitim željama, a nekad kritikama koje nisu zvučale tako dobronamjerno.

Bilo je teško u tako kratkom vremenu i pod pritiskom promijeniti toliko stvari koje sam smatrala dijelom svoje osobnosti. Tada još nisam znala da su rast i spremnost na promjenu neizbježan dio ne samo uspjeha, nego i života te je zato svaka veća promjena u meni izazivala otpor. Tada mi još nije bilo jasno da sazrijevanje zahtijeva odbacivanje onog što je sigurno i poznato, ali i beskorisno i sputavajuće. Tek nakon stotina telefonskih razgovora sa svojom majkom i godina rada u manekenstvu stvari su postupno sjele na svoje mjesto, a ja sam uspjela otkriti ženu koja je cijelo vrijeme živjela u meni.

Mateja Penava

 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo