"Da si malo urednija, bila bi savršena!"

21/02/2012

Kada je ušla u manekenski svijet, govorili su joj da ima savršenu visinu, kožu, kosu i ono nešto, a onda... U trenutku kada je uspjela izgraditi karijeru, dečko je primijetio da ipak još malo mora poraditi na svom savršenstvu

s

sSjećam se kako je moj dečko, nakon jedne diskusija o neredu u stanu, nonšalantno izjavio kako bih, "da sam samo malo urednija, bila savršena", na što sam totalno poludjela.

"Po čemu si zaključio da želim biti savršena?!" rečenica je koja je, vjerujem, mom dečku zvučala sasvim nevino, a pokrenula je lavinu frustracija i on je toga brzo postao bolno svjestan.

"Ma nisam tako mislio. Pogrešno si shvatila", počeo se braniti, ali prekasno. Njegov nedužan komentar shvatila sam kao želju ne da ima mene, nego da ja budem savršena pa tek onda da me ima. S obzirom na moju žensku predispoziciju da uvijek patološki želim biti odgovorna za najviši mogući stupanj sreće svog muškarca, njegova se primjedba pretvorila u nešto u čemu sam uspjela biti neuspješna - u savršenstvu.

Okrutan kritičar

Moj problem sa savršenstvom seže još iz tinejdžerskih dana, kad sam počela graditi karijeru u poslu u kojem vlada zastrašujuća konkurencija. Na ulicama četiri glavna modna grada svaka druga visoka i vitka cura u torbi krije book, a u glavi arsenal snova. Kada te izaberu, kažu ti da je to zato što si posebna, što si savršene visine, savršenih mjera te zato što imaš nježnu put i prekrasnu kosu, a imaš i "ono nešto". Nije me sram priznati da sam ubrzo počela vjerovati tim riječima i smatrati se jednim od rijetkih savršenih primjeraka ženskog roda. Problem je bio u tome što u manekenstvu tzv. savršene žene nisu rijetkost, nego norma te se samopouzdanje koje sam izgradila na klimavom temelju tuđih riječi počelo urušavati otkrivajući dijelove mene koji nikad nisu, a i neće biti savršeni.

Odjednom je trebalo biti nekoliko kilograma lakši, imati ravnu kosu, svaki dan napraviti jednu seriju trbušnjaka više... Savršenstvo je postalo Sizifov posao, mukotrpan rad na sebi koji je svaki put bio osuđen na podbačaj, čineći me sve nezadovoljnijom. Ono što su drugi očekivali od mene polako je postalo ono što sam i sama očekivala od sebe. Pritisak kojem sam sama sebe izlagala bio je sve veći i postajala sam sve manja. Sve manje savršena i sve manje sposobna nositi se s tim. No, više mi nisu trebali drugi da me uspoređuju s mršavijima, ljepšima i uspješnijima. Sama sam sebi postala najgori kritičar, nezasitan i okrutan.

Srušene iluzije

Kad sam uspjela izgraditi karijeru koja je ipak imala neosporive vrhunce, kada sam odnosila sve revije i snimila naslovnice, kada sam proputovala svijet, kada sam opet povjerovala u svoje savršenstvo, klimavi zidovi iluzije koju sam oko sebe izgradila opet su se srušili. Potreba da budem savršena navela me da isto očekujem i od drugih.

Strah od svojih mana izolirao me od ljudi čiji su me nedostaci podsjećali na vlastite, a želja da se prikažem boljom nego što jesam tjerala me u ruke onih koje sam uvjerila da sam netko drugi, netko nepogrešiv tko nalazi ispunjenje ispunjavajući tuđe želje. Lovila sam pogrešne stvari, borila se na pogrešnim frontovima i bivala poražena.

Godine uspjeha koje nisam znala cijeniti, otuđenih prijateljstava, izgubljenih trenutaka s bližnjima i bezbroj uvreda koje sam sama sebi potiho izgovorila u želji da budem bolja učinile su svoje - u želji da me drugi vole zaboravila sam voljeti sebe. Upravo zato danas ne samo da uživam u svom svinjcu, nego se za njega svim snagama borim, iako znam da je možda on jedina stvar koja me dijeli od savršene sebe. Jednom davno probala sam biti ona i nije mi se svidjelo.

Mateja Penava

 

 

 

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo