Očajnička potraga za vječnom mladosti

13/05/2015

Zašto samo žene koje poštuju prirodne cikluse i vole svoje tijelo mogu održavati svoju ljepotu?

Kad gledam dodjelu Oscara, uvijek me iznenadi količina “plastičnih” žena koje su napravile sve da izgledaju poput djevojaka, čak i djevojčica. Nemam ništa protiv toga da žena bude lijepa, da uživa u svome izgledu i da si, osjeti li potrebu, pripomogne u održavanju tog izgleda. No imam nešto protiv toga da se starenje doživljava kao teška bolest koju treba liječiti. Kada žena pristupi svojim godinama kao problemu, onda rezultati takvog pristupa mogu biti užasni.

Nedavno nas je sve šokirala slika potpuno ukočena lica inače prelijepe Ume Thurman, neprepoznatljivih usana i mrtvog pogleda. S kojim se to demonima starenja Uma suočila i koji joj je estetski kirurg predložio da svoje lice pretvori u takvu groznu masku, ne znam, no jedno je sigurno: u takve radikalne akcije ženu vodi očaj i neprihvaćanje jednostavne činjenice. Naime, starimo svi, svi imamo bore, imaju ih čak i bebe. S vremenom nam se lice opušta, kao i grudi, dobivamo podbradak koje baš nitko normalan ne može voljeti, ali sve to ne smije biti povod tako strašnom napadu na svoje tijelo da nakon bitke izađemo neprepoznatljivi.

Mrzimo li se ili se volimo?
Ima mnogo i previše primjera lijepih žena koje su se pretvorile u ne znamo točno što, recimo Renee Zellweger. Na drugoj strani su žene koje izgledaju dobro, poput Julianne Moore ili Jennifer Lopez, što ne znači da su im botoks, hijaluron ili kolagen strani, nego samo da se nisu htjele odreći sebe u očajničkoj potrazi za vječnom mladosti.
Postoji granica, postoji pitanje: mrzimo li se ili se volimo? Ako se volimo, ne možemo navaliti na sebe invazivnim metodama pomlađivanja po svaku cijenu, pretvoriti se u stvora kojeg se ljudi plaše. To je ono što neki estetski kirurzi, inače silno bogati ljudi, zovu “new, new face”. No zašto da prekrižimo sebe i preko lica navučemo neke nove i ne više naše obraze, zašto da nam oči upadnu u novonastale jamice, zašto da nam usne potonu u viškove kože?

Sljedeća je, premda sasvim drukčije intonirana priča ona o “neretuširanim”, “stvarnim” fotografijama Cindy Crawford, navodno snimljenim za meksički Marie Claire. Na njima je Cindy u bikiniju, tijela koje, blago rečeno, izgleda loše – naborane i ovješene kože. Tim su se slikama mnogi poklonili, a u meni su izazivale nelagodu jer dobro pamtim Cindy i njezino savršeno tijelo, primjerice, iz spota Georgea Michaela “Freedom”.

Gotovo da me čudilo što je Cindy odlučila pokazati tijelo u tako lošem stanju te što se tom i takvom tijelu svi iz neke političke korektnosti dive. Jer, ako nešto izgleda loše, zašto da se pravimo da je predivno?! Pomislila sam da se Cindy očito previše sunčala ili pušila te da joj je zbog toga koža tako uništena. No, ništa od toga, nedavno se otkrilo da su te “prirodne” slike lažne te da Cindy i dalje ima prekrasno tijelo, kao što se vidi sa slike u bikiniju koju je nedavno na Instagramu objavio njezin suprug.

Kao što mi je teško pojmiti zašto se Nicole Kidman kao glumica bila spremna odreći bilo kakvog izraza lica pa već godinama izgleda kao da je netom izašla iz dubokog zamrzavanja, ne znam ni zašto bi loše održavano tijelo nekadašnjeg supermodela bilo slavljeno i hvaljeno? Kako nam je tijelo sve što imamo, rekla bih da smo dužni o njemu se brinuti, ne izlagati ga onom za što znamo da mu škodi – suncu, cigaretama, nespavanju, uskratiti mu temeljnu njegu i higijenu. Pa to je naše tijelo koje nas nosi kroz život! Nećemo ga valjda napadati izgladnjivanjem ili prejedanjem, opteretiti ga alkoholom, uskratiti mu dobru porciju neke masne kreme kad mu zatreba, valjda ćemo ga prošetati po svježem zraku, priuštiti mu danjeg svjetla i obdariti ga vodom. Ostalo što ćemo činiti s tijelom, pogotovo s licem, odlučit ćemo sami.

U dosluhu sa svojim tijelom
Možda ćemo se u nekim godinama odlučiti za ovakve ili onakve kure pomlađivanja. Možda ćemo poželjeti prebrisati neke bore koje nam idu na živce ili izblijedjeti znakove umora. Možda ćemo trošiti na skupe kozmetičke preparate. Možda ćemo se odlučiti za neke ozbiljnije zahvate. Nijedna od tih odluka ne mora biti loša sve dok smo u dosluhu sa svojim tijelom, brinemo se o njemu i ne mrzimo ga. Sve dok se komforno osjećamo u svojoj koži te samo želimo da nam u njoj bude još ugodnije, sigurno je da nećemo napraviti ništa zbog čega ćemo se kasnije kajati, a ljudi nas zabrinuto pogledavati. No kad zamrzimo svoje tijelo i potom ga odlučimo mijenjati, to ne može završiti dobro jer pečat te mržnje vidjet će se na svemu što ćemo napraviti.

Mnoge lijepe žene koje zamrze sebe jer im se čini da se njihova ljepota topi, investiraju mnogo novca u to da izrone pred kamerama i fotoaparatima poput čudovišta iz močvara. Samo one žene koje poštuju prirodne cikluse i vole svoje tijelo mogu beskrajno dugo održavati svoju ljepotu znajući da više nisu djevojčice ni mlade djevojke, ali da nema ničeg lošeg u tome da su odrasle, da vladaju svojim životom, kao i svojim izgledom, umjesto da se osjećaju poput epizodistica i u jednom i u drugom. Jer to je možda najveći dar zrelosti: da konačno preuzmemo glavne uloge i kažemo. “Da, to sam ja i baš to želim”, štogod to bilo!

Milana Vuković Runjić

Cosmopolitan.hr

Preporučujemo

Komentiraj

Novo