Jeste li sigurni da još uvijek želite birkinicu?

28/10/2015

Jedan edukativni filmić zaprijetio je jednom od najvećih statusnih simbola današnjice... i usput nas naveo da pomislimo kako svijet ipak (pomalo) ide naprijed, piše Milana Vuković Runjić

Naša priča počinje davne 1981., kada šef modne marke Hermes sjedne u avion pokraj glumice i pjevačice Jane Birkin. Na putu iz Pariza u London lijepoj se Jane sve prosulo iz torbice, a pomažući joj, dotični je smislio kako da je jednom zauvijek spasi: samo za nju, Hermes će dizajnirati kožnu vikend-torbu! Ni preveliku ni premalenu, praktičnu i, naravno, ultra chic birkinicu, koju će glumica u stvarnosti nositi samo kraće vrijeme te uskoro odustati, uz nepopularnu izjavu da je “iščašila zglob tom torbom”. No bez obzira na osobno iskustvo Jane Birkin s birkinicom, od 1984. linija “njezinih” luksuznih torbi postala je imperativ svake boljestojeće žene, one koja za modni dodatak može odvojiti i više od sto tisuća dolara. I koju pritom ne proganja koliko bi se gladne djece moglo nahraniti za toliko novca ili koliko je nojeva, krokodila, gmazova, jaradi i teladi stradalo zbog njezine nove igračke. 

Ubojstva na fin način 

Pokazalo se da na svijetu ima sasvim dovoljno bogatih, savršeno neopterećenih žena. Svake godine na tržištu se pojavljuju birkinice novih boja, s neizbježnim lokotićem (jer prvotna im je namjera da budu – putne), a jareća koža iznutra u boji se mora podudarati s kožom izvana. S birkinicom je Hermesu pala sjekira u med jer već desetljećima rasprodaje nove edicije tih torbi, a liste čekanja uvijek su podulje. Među najskupljima jest ona izrađena od krokodila, obrubljena jarećom kožom. Za jednu torbu potrebna su dva do tri krokodila. Tu nastaje zaplet naše priče. Nakon svih godina uspjeha Jane Birkin je, pogledavši edukativni filmić organizacije PETA, shvatila jednostavnu istinu – da je život krokodila na farmama grozan i da ih ubijaju na jeziv način. Naime, zatuku ih u betonskom bazenu, a potom im oderu kožu. A takve i slične stvari događaju se na farmi u Teksasu koja opskrbljuje Hermes potrebnim kožama. Jane Birkin se uhvatila za glavu: ona ne želi da torbica nosi njezino ime! 

y

Oglasili su se i iz Hermesa: ni oni nisu znali da se tako postupa prema krokodilima! Filmić im je prva vijest! Vjerojatno su mislili da se krokodilima najprije da tableta za smirenje, potom injekcija za uspavljivanje, a naposljetku neko bezbolno sredstvo od kojeg zauvijek zaspu. Onda im se vrlo nježno i oprezno odstrani koža. Naravno, koža se na zahtjev može i vratiti oderanom krokodilu. Nakon što su tri i pol desetljeća živjeli u takvim prividima, suočeni s bolnom istinom, iz Hermesa su odlučili hitno istražiti što se događa na njihovim farmama, kako žive i umiru ti krokodili. Sve to kako bi umirili njihovu Jane koja je dala i službenu izjavu kako ne želi da torba nosi njezino ime, sve dok “postupci prema krokodilima ne postanu humaniji”... štogod to značilo. Jer, kako god okrenemo, krokodile tamo ipak ubijaju i deru im kožu. Iz Hermesa se kunu kako su vjerovali da su na tim farmama krokodili ubijani “prema najvišim standardima”. Cijela ta crna komedija tiče se samo jednostavne istine – skupe birkinice u sebi nose stravu ubijanih i oderanih životinja. Želeći takvu torbu, o tome ili a) nećete razmišljati ili b) nećete je kupiti. No ne nastaju samo birkinice od životinjskih koža. 

Svaka torba ili par cipela koje nisu od skaja ili nekog drugog umjetnog materijala u sebi nose istu stravičnu formulu: neka je životinja ubijena da bismo ih mi nosili. Hoćemo li ih se odreći ili ćemo tu mračnu spoznaju potisnuti? Šalu na stranu, treba raditi na ovom našem svijetu da umjesto slike bešćutnosti postane slika humanosti. Samo, to je težak, ako ne i nemoguć zadatak, jer lavove su za zabavu ubijali još faraoni prije više tisuća godina, samo što to onda nije smatrano tako perverznim kao danas, kada ga ubije neki američki zubar (ili Nadan Vidošević, da mu računi nisu blokirani!) 

Mali korak naprijed

Ljudi su se oduvijek zamatali životinjskim kožama, valjda od onog trena kad im je u vlastitoj postalo hladno. Već među prvim ljudima neki su imali više životinjskih koža od drugih. Jer s ljudima se sigurno rodila i ljudska priroda. Naša je sudbina da ili plačemo nad svijetom ili živimo u djelomičnom/potpunom samozaboravu. Ispod svakog “civiliziranog običaja” čuči neko divljaštvo. Dok su viktorijanske damice pile svoj poslijepodnevni čaj iz finog porculana, djeca u Indiji padala su mrtva od umora radeći na poljima tog istog čaja. Da bi nešto postalo moda “na uljuđenom Zapadu”, ljudi se strašno muče negdje na Istoku. Svaka lijepa palača s pripadajućim parkom negdje u Europi nastala je zahvaljujući eksploataciji nekoga i nečega, negdje u Africi/Južnoj Americi/Kini/Indiji. Što ćemo s tim znanjem? Naravno, platit ćemo turističku kartu i baciti se na razgledavanje palače. U protivnom, živjet ćemo bijesni, bez prestanka upirući prstom u nepravde. U redu, oni od nas koji imaju novca za bunde možda bi ih se mogli odreći u korist ekobundi... Ali tu su i dalje izdajničke torbe i cipele... Pa komadi mesa na našim tanjurima... Ili na tanjurima naše djece koju nemamo srca pretvoriti u vegane...

Krenemo li putem radikalne borbe za prava potlačenih ljudi i životinja, bit će nam jako teško, a bitka će biti unaprijed izgubljena. No možda je svaki ovakav uvid, poput Birkiničinog o birkinici, ipak jedan koračić prema nekom boljem svijetu.

Milana Vuković Runjić

Preporučujemo

Komentiraj

Novo